Piše: Sejmor Herš
Najsjajnija američka zvezda i njen prljavi novac.
Uspon Džona F. Kenedija je priča koja je prepričana u sto biografija i istorijskih knjiga.
Senator, uvek preplanuo od sunca, sa svojom fotogeničnom ženom i ćerkom, krajem 1950-ih bio je tema svih nacionalnih medija. Kada nije davao intervjue, objavljivao je desetine novinskih članaka. Objavio je i bestseler „Profili hrabrosti“, za koji je 1957. godine osvojio Pulicerovu nagradu.
Kenedijev politički ugled je dobio ogroman uzlet na konvenciji Demokratske partije 1956. godine, kad je tesno izgubio u trci protiv senatora Estesa Kefovera za nominaciju za potpredsedničkog kandidata u neuspešnoj kampanju Adlaija Stivensona. Bez obzira na neuspeh, Kenedijeva gracioznost i naizgled dobar humor, s kojim je prihvatio poraz, kao i njegov lep izgled – koji je privukao pažnju miliona televizijskih gledalaca – učinili su ga ranim favoritom za nominaciju stranke na sledećim izborima.
Tokom sledeće četiri godine, Kenedi je vodio snažnu kampanju. Trag nije ostavio u Senatu, gde je njegov zakonodavni rad ostao nezapažen, već među biračima, koji su na njega reagovali kao da je poznati sportista ili filmska zvezda. Gotovo svakog vikenda putovao je širom Amerike, držao govore i prikupljao donacije. Od početka, kampanju je orkestrirao Džo Kenedi, koji je, kao nekadašnji holivudski mogul, shvatio da njegov sin treba da se kandiduje kao zvezda, a ne kao samo još jedan političar. U izuzetno iskrenom intervju, krajem 1959, stariji Kenedi je rekao da je njegov sin postao „najveća atrakcija u zemlji“. Novinaru Edu Plautu je rekao: „Ako hoćete da prodate više primeraka svoje knjige, stavite sliku mog sina na korice. Kada je njegova slika na naslovnoj strani, časopisi Life ili Redbuk prodaju rekoran broj primeraka. On ima najveću univerzalnu privlačnost. Ne mogu da objasnim zašto je to tako, ali znam da je on najveća atrakcija, zato će ga Demokratska partija nominovati za predsedničkog kandidata.
Do leta 1960. godine, sa bratom Bobijem kao menadžerom kampanje i ocem Džoom kao jedinim strateškim mozgom i istovremeno tajnim blagajnikom, Džon F. Kenedi je pobeđivao na preliminarnim izborima među demokratama u mnogim državama. Na demokratsku konvenciju u Los Anđelesu stigao je kao izraziti favorit. Vodio je briljantnu kampanju koja će postaviti standard za buduće generacije ambicioznih političara.
Ted Sorensen, jedan od Kenedijevih lojalnih pomoćnika, u svojim memoarima iz 1965. godine opisao je kako je Kenedi prevazišao uštogljene kancelarijske političare i kampanju preneo u narod. Samo tokom 1960. godine preleteo je oko 65.000 milja. Posetio je više od dvadeset država, uglavnom usred ključnih preliminarnih borbi. Na većinu putovanja išao je sa suprugom. Održao je oko 350 govora na sve moguće teme. U Senatu je predlagao zakone, glasao i govorio o svakom aktuelnom pitanju, uvek bez povlačenja ili izvinjenja. Lično je razgovarao sa stotinama stranačkih funkcionera, kongresmena i senatora, i desetinama hiljada birača. Svaki slobodan trenutak provodio je na telefonu. Nije davao obećanja koja nije mogao da ispuni i nikome nije obećao posao.
Međutim, autori tih biografija, kao i Sorensen, nisu pisali o načinu na koji je Kenedi prevazilazio prepreke i kako je sklapao tajne dogovore, pomoću kojih je ostvarivao pobede na putu do Los Anđelesa. Kenedijeva najvažnija pobeda na preliminarnim izborima dogodila se 10 maja 1960. u Zapadnoj Virdžiniji. U toj državi, Kenedi se direktno suočio sa verskim pitanjem. U govoru pred glasačima, koji nikada u istoriji te države nisu podržali nijednog katolika, Kenedi je rekao: „Da, ja sam katolik! Nikoga nije zanimalo da li sam katolik kada sam pozvan da se borim u Drugom svetskom ratu. Nikoga ne treba da to zanima ni kad odlučuje da li glasati za mene, da ga ja predstavljam u Beloj kući.“ Pobedio je Hjuberta H. Hemfrija, senatora iz Minesote, sa više od 84.000 glasova razlike. Kasnije je pobedio i senatora Stjuarta Simingtona iz Misurija, koji je nakon konvencije rekao: „Kenedi je imao samo malo više hrabrosti, izdržljivosti, mudrosti i karaktera od svih nas ostalih“.
Veliki deo Kenedijeve istorije su ispričali insajderi iz njegovog okruženja. U tim pričama ima mnogo elemenata istine, ali i mnogo stvari koje su prikrivali. Na pobedničkom putu do demokratske nominacije, Kenedijevi se nisu oslanjali samo na naporan rad i izdržljivost. Trošili su novac kao niko nikada u američkoj političkoj istoriji. U Zapadnoj Virdžiniji potrošili su najmanje dva miliona dolara (prema današnjoj vrednosti, to bi iznosili skoro 30 miliona dolara), a verovatno i dvostruko više. Veći deo tog novca isplaćen je državnim i lokalnim funkcionerima.
Pred demokratsku konvenciju u Los Anđelesu izgledalo je da nije moguće da Kenedi bude poražen. Mediji su izveštavali da samo treba obaviti formalnosti, prebrojati glasove i objaviti da je Džon F. Kenedi predsednički kandidat Demokratske partije. To je moglo da se promeni samo u slučaju nekog krupnog nekontrolisanog događaja.
Takav događaj je predstavljala objava senatora iz Teksasa Lindona B. Džonsona da će se ipak kandidovati za predsednika. Džonson je to objavio u poslednjem trenutku, samo nekoliko dana pre konvencije. Mediji su odmah promenili priču i najavili mogućnost Kenedijevog neuspeha. Kenedi se nije uznemirio, znao je da Džonson ne može da ugrozi njegovu ulogu favorita. Kandidovao se prekasno. To su znali i Džonson i njegovi saradnici, ali anti-kenedijevske snage su nastavile uzaludnu borbu. Džonson je ostao u trci do glasanja o izboru predsedničkog kandidata, na kojoj je pretrpeo ubedljiv poraz od Kenedija.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi
Kenedi nije mogao da izgubi. Pobedu je osigurao kupovinom glasova. Istraživački tim Volstrit Žurnala otkrio je načine na koje je Kenedi podmitio delegate iz Zapadne Virdžinije, Ilinoje i nekoliko drugih država. Kenedijevi su izbornu prevaru pretvorili u obrazac korupcije širom SAD-a. Novinari Žurnala su bili mnogo bliže istini nego što su njihovi urednici mogli da zamisle.
Džejms Mekejhi, trgovac ugljem iz Čikaga, koji je 1960. odbio da razgovara sa novinarima Volstrit Žurnala, u intervjuu za ovu knjigu, 1996, otkrio je da su Kenedijevi počeli sa političkom korupcijom u oktobru 1959. godine. Tada je mladi Tedi Kenedi putovao po Ilinoji, deleći novac članovima lokalnih odbora Demokratske partije u svakom okrugu. Mekejhi kaže da su Kenedijevi plaćali 5.000 dolara po članu odbora, što znači da su ukupno potrošili oko 275.000 dolara.
Mekejhi je bio uključen u Kenedijevu kampanju u Viskonsinu. Tamo je Kenedi loše prošao, a poslednje ankete među stanovnicima Zapadne Virdžinije su pokazale da i tu loše stoji. Tedi Kenedi je i tamo prethodne jeseni delio mito članovima okružnih odbora, ali to nije dalo rezultat. Mekejhi mi je rekao: „Ne treba da idete na preliminarne izbore i da delite novac članovima odbora. Oni će uzeti novac i neće ništa učiniti. U svakom okrugu najvažnija osoba je šerif. Dajte novac šerifu.“ Na sastanku, koji su organizovali Džon i Bobi Kenedi, i njihov zet Stiven Smit, Mekejhi im je rekao da je kupovina šerifa pravi način da osiguraju pobedu. „Zaboravite sve što ste uradili i krenite ispočetka“, rekao im je Mekejhi. Kenedijevi su ga poslušali. Njegov plan su dopunili idejom da podmite nastavnike i rudare.
Postoje dokazi da je Robert Kenedi kontrolisao tokove novca u haotičnim nedeljama pre preliminarnih izbora 10. maja 1960.
Viktor Gabrijel iz Klarksburga, koji je vodio Kenedijevu kampanju tog proleća u okrugu Harison, u intervjuu za ovu knjigu ispričao je detalje sastanka koji je pre izbora imao sa Bobijem Kenedijem. Gabrijel mu je rekao da mu je potrebno samo 5.000 dolara za troškove da bi im osigurao pobedu. Kenedi je mislio da to nije dovoljno, ali Gebrijel je odbio da primi veću sumu. Kako je obećao, tako je Kenedijevima obezbedio pobedu za malo para.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi (4)
Gabrijel, koji je imao 82 godine kada smo razgovarali, opisao je događaj sa proslave pobede u hotelu Kanava u Čarlstonu. Tokom zabave, u nekom trenutku ga je Bobi Kenedi, pun zahvalnosti, odveo u privatnost toaleta. Bobi je izvukao malu crnu svestu. „Mogao si ovoliko da dobiješ“, rekao je Kenedi Gabrijelu, pokazujući na stranicu na kojoj je pisalo da je advokatu Sidu Kristiju, vodećem demokrati u okrugu Mekdauel, dato čak 40.000 dolara. Kenedijeva sveska je dokazivala, rekao mi je Gabrijel, da je u kampanji potrošena gomila novca.
U godinama nakon Kenedijevog ubistva, mnogi ljudi su preuzimali zasluge za njegovu uverljivu pobedu u Zapadnoj Virdžiniji. U svojoj autobiografiji „Obrazovanje javnog čoveka“, objavljenoj 1976. godine, Hubert Hemfri je opisao sastanak sa kardinalom Ričardom Kušingom, nadbiskupom Bostona, koji je održan 1966. godine. Kušing je sa ljutnjom komentarisao ono što je nazivao samohvalisanjem raznih Kenedijevih pomoćnika, poput Teda Sorensena. „Stalno čitam ove knjige, koje pišu mladići koji su bili oko Džona Kenedija, koji preuzimaju zasluge za njegov izbor“, rekao je Kušing Hemfriju, i dodao: „Reći ću vam ko je izabrao Džona Kenedija. To smo bili njegov otac Džo i ja. Baš ovde, u ovoj sobi.“ Hemfri i jedan njegov pomoćnik su zaprepašćeno slušali Kušingovo svedočenje o tome kako su se on i Džo Kenedi dogovorili da se antikatolicizmu u Zapadnoj Virdžiniji suprotstave nizom novčanih priloga protestantskim crkvama, posebno u crnačkoj zajednici.
Hemfri je zapisao da mu je Kušing rekao: „Odlučili smo koja crkva i koji propovednik će dobiti sto dolara, ko dvesto, a ko petsto“.
Najrasprostranjenije dezinformacije o izborima u Zapadnoj Virdžiniji tiču se uloge organizovanog kriminala, koji je, kako se tvrdi u bezbrojnim člancima u časopisima i knjigama tokom godina, obezbedio novac koji je Kenediju omogućio da pobedi.
Optužbe se fokusiraju na Pola D’ Amata, zvanog Mršavi, vlasnika noćnog kluba iz Nju Džerzija, koji je 1960. godine postao generalni direktor kockarnice u Nevadi, u kojoj su udeo u vlasništvu imali Frenk Sinatra i njegov prijatelj Sem Đankana iz Čikaga. U iskazu, koji je više puta objavljivan, D’ Amato je tvrdio da mu je, tokom kampanje, prišao Džo Kenedi i zamolio ga da prikupi novac za Zapadnu Virdžiniju. D’ Amato je pristao da to učini, uz jedan zahtev – ako Džo Kenedi pobedi i uđe u Belu kuću, poništiće federalni nalog iz 1956. godine za deportaciju Džojia Adonisa, vođu klana iz Nju Džerzija. Džo je obećao, pa je D’ Amato prikupio 50.000 dolara od raznih gangstera. D’ Amato, koji je preminuo 1984. godine, citiran je kako je jednom poslovnom saradniku rekao da 50.000 dolara nije korišćeno za direktno podmićivanje, već za kupovinu stolova, stolica i drugih stvari koje su bile potrebne u kampanji. Nakon Kenedijeve pobede, D’ Amato je podsetio Džoa Kenedija na njegovo obećanje. Stari Kenedi je objasnio da njegov sin, novi predsednik Amerike, nema ništa protiv toga da se ispuni obećanje, ali njegov brat Bobi, novi državni tužilac, nije hteo ni da čuje za spasavanje Adonisa.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi (5)
Nema osnova za sumnju u to da je D’ Amato govorio istinu, ali 50.000 dolara u gotovini, u poređenju sa onim što je zaista potrošeno u Zapadnoj Virdžiniji, zaista nije bilo dovoljno da zasluži večnu zahvalnost Kenedijevih.
Brbljivost je dovela u nevolju D’ Amata. Ubrzo nakon što je stupio na dužnost državnog tužioca, Bobija Kenedija je FBI obavestio da se D’ Amato u prisluškivanim razgovorima hvali svojom ulogom u prikupljanju novca, kojim je pomogao Džonu Kenediju da pobedi na izborima. Nekoliko meseci kasnije, D’ Amato se iznenada suočio sa federalnom optužnicom za neplaćanje poreza na dobit, jer nije podneo poresku prijavu za svoj noćni klub. Optužnica je dostavljena Miltonu „Mikiju“ Rudinu, poznatom advokatu iz Los Anđelesa, koji je zastupao Frenka Sinatru i druge ličnosti iz industrije zabave.
„D’ Amato je bio Frenkov prijatelj“, rekao mi je Rudin u intervjuu za ovu knjigu. „Bobi Kenedi i stari Džo Kenedi su znali za tu vezu. Kada je D’ Amato optužen, naljutio sam se i pozvao Stiva Smita, Kenedijevog zeta. Sastali smo se u univerzitetskom klubu u Njujorku. Naručio sam svoj džin. Smit me pitao šta može da učini za mene. Rekao sam da nije dobro što je D’ Amato optužen za te gluposti. To nije pravedno. Porez nije plaćen jer nije bilo profita.“
Rudin mi je ispričao da nije pokrenuo pitanje D’ Amatovih političkih usluga za Kenedijevu kampanju, ali je Smitu rekao: „Ova optužnica je politički čin“. Smit mu je odgovorio: „Pa vi se ne razumete u politiku“. Rudin je to potvrdio: „Drago mi je što se ne razumem“, popio je džin i otišao.
Stiv Smit je poslao jasnu poruku: FBI je u prisluškivanim razgovorima čuo kako D’ Amato govori da novac iz Las Vegasa ide Kenedijevima, a optužnica protiv njega je neutralisala svaku moguću štetu od takvih tvrdnji. Kad je podignuta optužnica, svako D’ Amatovo svedočenje protiv Kenedija smatralo bi se osvetom.
Kada se vratio u Los Anđeles, Rudin je Sinatri i drugima rekao da će Kenedijevi biti mnogo čvršći nego što se mislilo.
Organizovani kriminal, kao što se videlo, odigrao je ogromnu ulogu u Kenedijevoj tesnoj pobedi nad Ričardom Niksonom u novembru 1960. godine. Ali Džon Kenedi je imao većih problema, nego što su predizborna obećanja gangsterima.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi (6)
Izvor: Tabloid
