Piše: Vojislav Gledić
Na današnji dan, 17. aprila 1814. godine, rođen je Josif Pančić u selu Ugrine, na obroncima Velebita, u blizini gradića Bribira. Ovaj naučnik, prirodnjak, ljekar, botaničar, prosvetitelj i svestrani pregalac bio je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije nauka . Pančić je stigao u Beograd u drugoj polovini maja 1846. godine kao dobro pripremljeni mladi ljekar, ali i kao veoma obrazovani i iskusni prirodnjak koji je stigao u jednu novu sredinu podstaknut velikom naučnom radoznalošću, pri čemu je tu ostao do kraja života (preminuo je 8. marta 1888. u Beogradu).
Na današnji dan, 17. aprila 1814. godine, rođen je Josif Pančić u selu Ugrine, na obroncima Velebita, u blizini gradića Bribira. Ovaj naučnik, prirodnjak, ljekar, botaničar, prosvetitelj i svestrani pregalac bio je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije nauka . Pančić je stigao u Beograd u drugoj polovini maja 1846. godine kao dobro pripremljeni mladi ljekar, ali i kao veoma obrazovani i iskusni prirodnjak koji je stigao u jednu novu sredinu podstaknut velikom naučnom radoznalošću, pri čemu je tu ostao do kraja života (preminuo je 8. marta 1888. u Beogradu).
Njegov život i djelo obilježavaju i oličavaju temeljni, početni period sveobuhvatnog duhovnog i društvenog preobražaja moderne Srbije sredinom i tokom druge polovine 19. vijeka. Prvenstveno poznat kao istaknuti srpski i svjetski botaničar i zoolog, Pančić je dao ogroman doprinos i raznim drugim naučnim oblastima, od geologije i minerologije, preko biogeografije i dendrologije, do agronomije i arheologije. Osim toga, njegova ogromna posvećenost prosvjetnoj, obrazovnoj i kulturnoj aktivnosti, koja je trajala pune tri i po decenije, ogleda se na iškolovanju velikog broja naprednih intelektualaca koji su usmjerili dalji duhovni i materijalni razvoj Srbije u vrijeme kada se oslobodila od viševjekovnog perioda pod tuđinskom vlašću i postepeno zauzimala svoje dostojno mjesto u društvu naprednih evropskih država i naroda. Njegov doprinos razvoju naučnih društava i prosvjetnih ustanova je od neizmjernog značaja, a položaj prvog predsjednika Srpske kraljevske akademije obezbjeđuje mu trajno mjesto među besmrtnicima nauke i duha. Neumoran putnik i istraživač, čelične volje, blistavog uma i istrajnog i strpljivog karaktera, ovaj velikan je decenijama neprekidno krstario Srbijom i drugom područjima Balkanskog poluostrva i stalno obogaćivao nauku novim saznanjima i otkrićima. Kao veliki i nepokolebljivi patriota nastojao je da se plodovi nauke, kulture i prosvjete prošire na sve slojeve društva i time obezbijede što povoljniji uslovi boljeg, ljepšeg i ugodnijeg narodnog života
U vrijeme kada je Pančić došao i živio u Srbiji, njeno ogromno prirodno bogatstvu u svim oblastima je bilo veoma malo i sporadično proučavano i ispitano. To se posebno odnosi na izvanredno raznovrsnu floru i faunu koje su prije Pančića bile samo uzgred, djelimično i nesistematični pregledane. Stoga se on u novoj sredini našao na jednom velikom i neobrađenom naučnom terenu što je za njega podstavljalo veliki izazov. Trebalo je krenuti ispočetka, bez značajnijih prethodnika, potrebne literature, kao i kvalitetnih zbirki sakupljenog materijala. Pred ozbiljnim istraživačem se nalazio ogroman posao koga je mogao obaviti samo istinski ljubitelj prirode, veliki poznavalac botanike i zoologije, kao i čovjek spreman da se žrtvuje za jedan težak, naporan i neizvjestan poduhvat. Ipak, mladi i poletni ljekar je, i pored svih teškoća i nedaća za koje je bio svjestan što ga očekuju, krenuo u veliki naučni poduhvat kako bi ogromno neistraženo područje počeo da ispituje i da sa njime postepeno upoznaje čitav učeni svijet toga doba. Pred Pančićem se, zapravo, našao zadatak ogroman čak i za veliku ekipu specijalizovanih stručnjaka i naučnika iz raznih oblasti u okviru sistemskog rada pod patronatom državnih i naučnih institucija Pančić je, međutim, bio sam i odvojen od takvih institucija ili bilo kakvih organizacija, ali je odlučno preduzeo pionirski istraživački poduhvat kojeg je požrtvovano i dosledno obavljao do kraja života. Ujedno, u tadašnjoj Srbiji su se istovremeno osnivale, razvijale i stasavale nove naučne ustanove, uporedo sa napredovanjem Pančićevog rada na svim područjima njegove raznovrsne djelatnosti, koje su postepeno preuzimale i nastavljale posao što ga je taj velikan započeo i u pojedinim segmentima uzdigao do evropskog naučnog nivoa.
Sanja Tomović: Čuvari Biogradske prašume, život i izazovi u srcu divljine
Pančićeva ispitivanje, prije nego što je postao profesor na Liceju, imala su jednu posebnu osobenost: ona su predstavljala veliko lično zadovoljstvo tog strastvenog naučnika i zaljubljenika u prirodu i njene bezbrojne manifestacije, posebno u domenu živog svijeta. Međutim, kada je dobio mjesto nastavnika, bilo mu je jasno da sada mora svoju strast i ljubav prema prirodi, svoje znanje i sposobnosti, proširiti i na prenošenje svog ogromnog znanja i iskustva na svoje učenike. Stoga je počeo da planira i preduzima redovne i sistematske ekskurzije, zapravo naučno-istraživačke ekspedicije uzduž i poprijeko čitave Srbije, ali i po okolnim područjima Balkanskog poluostrva. Smatrao je da je to neophodno ne samo kao dio moderne i očigledne nastave, već i kao osnova za budući svekoliki naučni progres jedne još nedovoljno razvijene i istražene sredine.
Brzo se pokazalo da je takav način rada, vezan za neposredna terenska posmatranja i istraživanja, skopčan sa mnogim teškoćama i problemima. Nepostojanje puteva i oskudica u finansijskim sredstvima su bila samo dva osnovna, ali ne i jedina, faktora koja su Pančićev rad umnogome otežavala. On je, međutim, bio oran, spreman i odlučan da se prihvati takvog neposrednog proučavanja pa je neprekidno, godinama iznova, odlazio u razne oblasti Srbije i okolnih zemalja kako bi proširio i upotpunio svoja ispitivanja. Takav način rada je, razumljivo, iziskivao velika samoodricanja i napore, ali je Pančić bio nevjerovatno uporan i dosledan u tom svom pionirskom poduhvatu. Putovao je po teškim terenima, bez valjanih puteva, pokatkad na volujskim kolima ili jašući malog brdoskog konja, ali mnogo češće pješice, pentrajući se po raznim vrletima i goletima, po kamenjaru i liticama, izlažući se tako i velikim opasnostima. I u poznom dobu života je on nastavljao svoju uobičajenu praksu i ispitivao nedovoljno poznata i usamljena mjesta, vrhove planina, kanjone i usjeke kako bi i te djelove teško dostupnih područja učinio poznatim stručnoj i naučnoj javnosti. Ovaj strasni naučnik i ljubitelj prirode je sve to prihvatao kao neophodnost i sastavni dio posla kojem se svagda sa velikim elanom i strpljenjem predao.
Početak Pančićevih đačkih ekskurzija datira od 1856. godine. Uvijek je sa sobom vodio nekoliko najboljih i tome poslu vičnih studenata, obično razvrstanih u manje grupe od šest-sedam članova, koji su zajednički odlazili iz Beograda i nastavili krstarenja po tačno utvrđenim maršrutama. Bili su to ne samo učenici željni znanja i radoznali prirodnjaci, već i veoma korisni pomagači svome profesoru u mnogim pomoćnim poslovima koje su takve ekspedicije podrazumijevale kada bi se našle u nedovoljno proučavanoj sredini. Ovde ćemo se malo duže zadržati na Pančićevom krstarenju po Crnoj Gori koje je ovaj neumorni putnik i istraživač obavio 1873. godine.
U crnogorskim vrletnim područjima, gdje ima mnogo autohtonih biljaka, Pančić je doživio niz prijatnih i zanimljivih susreta, dok se o njemu brzo pronio glas po čitavoj okolini u kojoj su veoma rijetko zalazili ljudi iz dobronamjernih pobuda. Po svom fizičkom izgledu krhke i nježne konstitucije, Pančić bi prilikom prvog susreta izazivao nedoumicu kako će taj postariji čovjek uspjeti da se vere po teškim i vrletnim planinskim uzvišenjima. Stoga su mještani smatrali da se on prihvata posla koji je veoma rizičan i težak čak i za mnogo mlađeg i krepkijeg čovjeka S druge strane, naviknuti na dugotrajne i teške borbe protiv turskog porobljivača, za te gorštake je predstavljalo prijatno zadovoljstvo iznenadan susret sa jednim neobičnim čovjekom koji se interesovao za bilje i druge specifičnosti njihovog kraja. Pažljivo i detaljno je posmatrao i ispitivao svaku biljku, travku ili cvijet, raspitivao se o mnogim (za mještane neobičnim) pojedinostima. Ali je njega interesovao i društveni način života, kao i geološke i minerološke specifičnosti tih krajeva koji su ostali po strani evropskih naučnih ispitivanja. Svoj boravak je svagda koristio da pomogne mještanima svojim znanjem i iskustvom, ali i dobronamjernim i vrijednim medicinskim i sanitarnim savjetima.
Tokom ljeta 1873. godine Pančić je posjetio Durmitor, Kom(ove), Javorje, Vojnik, kao i rječne doline Morače i Tare. Potom je nastavio svoje krstarenje po vrletnim i kamenjarom prekrivenim pejzažima Ostroga, Lovćena, sa njegovim najvećim uzvišenjima Štirovnikom i Jezerskim vrhom (na kome se nalazi Njegošev grob), zatim i drugim okolnim planinama. Posjetio je i proučavao vrleti Pustog lisca, Velikog jastrebca i lovćensku kotlinu Njeguša i dr. Posjetio je krševitu okolinu Cetinja, posebno predio između tog grada i mora, koji je tada bio potpuno ogoljen tako da su se jasno isticali svi karakteristični krečnjački oblici. Nakon ispitivanja unutrašnjeg dijela Crne Gore, Pančić se se spustio u niža područja Primorja i Boke Kotorske (Kotor, Perast,. Risan i sl.). Poslije toga se zaputio obalom Jadrana, kako bi detaljnije ispitao okolinu Skadarskog jezera, Crmnicu, Sutorman, Virpazar i sl.
O Pančićevom putovanju po Crnoj Gori, o utiscima koje je izazvao na mještane u tom kraju, ostala su neobično živopisna svjedočanstva. Dugo se o tome govorilo, ali je njegov boravak postao i predmet narodnog predanja koje je, inače, među tim gorštacima veoma upečatljivo i dugotrajno. Glas o njemu se brzo širio i bogatio, ostajući godinama dugo i posle njegovog odlaska. Nekoliko karakterističnih i zaista zanimljivih pojedinosti je ostalo zapisano tako da su trajno sačuvane i otrgnute od zaborava. Istaknuti srpski pripovjedač, pjesnik i putopisac Ljubomir Nenadovć (1826-1895) u svojim spisima o Crnogorcima iznosi niz neobično korisnih i interesantnih osobenosti pored kojih se nalaze i nekoliko neobičnih zgoda vezanih za boravak slavnog Pančića u tim krajevima. Iz tih Nenadovićevih zapisa, nastalih 1878. godine, ovdje prenosimo one koja se odnose na prirodnjaka Pančića:
„Za profesora Pančića mnogi su me pitali: ‘A gdje je sad oni lijepi i dobri čovjek? Takav bješe u svemu kao da je usred Crne Gore odrastao…’“
Putovanje po Crnoj Gori je bilo veoma naporno, ali mu je unekoliko tegobe krstarenja ublažio crnogorski vladar knez Nikola Petrović (1841-1921), koji se potrudio da pomogne tom svom uvaženom gostu dajući mu pratioca, mladog i okretnog čovjeka, kako bi mu se našao pri ruci za bilo kakvu potrebu.
„Časnost i rodoljubije“: Život i zaostavština Ilije M. Kolarca
„Da bi lakše mogao putovati – piše LJ. Nenadović – knjaz Nikola dao mu jednog perjanika da ga svuda oprati. ‘Zar ovi suvi striko da se penje na Durmitor i na Bijelu Goru? Boga mi će do Ostroga umrijeti.’ A kad su se vraćali, govoraše taj isti perjanik: ‘Izgibosmo hodeći za njim, niđe ga stići ne možeš; ide uzbrdo i nizbrdo kao ikoji Crnogorac.’“
Ljuba Nenadović navodi i sledeće pojedinosti: „Pre tri godine u mesecu junu, išao sam na Ivanbegova Korita (to je mjesto na Lovćenu gdje izvire hladna planinska voda – prim. V.G.); pratio me onaj što mi je dao konja pod kiriju i poslije dužeg posmatranja i ćutanja reče mi: ‘Ti niti hvataš leptire niti čupaš travu?!
– Šta ti pada na pamet, Stričane?
– Pratio sam nekog Pančića; tihi i predobri čovjek! On niti travku ostavi na miru. Neke otkine, pa opet baci, neke nosi sa sobom…“
Kada ga je bolje upoznao, narod je prostosrdačno prihvatio i zavolio Pančića kao čovjeka sličnog mentaliteta njihovom. Sa mještanima je razborito razgovarao, neposredno, toplo i prijateljski. Nikada nije potencirao svoje veliko znanje i intelektualne sposobnosti i neobično široko obrazovanje. Jednostavno i neposredno je razgovarao jezikom i stilom sličnim narodnom tako da su ga mještani uvijek prihvatali kao nekog svog odranije poznatog čovjeka. Ovdje mu se pružila prilika i da se bliže upozna sa lokalnim nazivima za pojedine vrste bilja što je takođe bila veoma značajna oblast njegovog proučavanja. O Pančiću su pisali i pojedini autori koji su bilježili vrijedne pojedinosti iz života raznih krajeva u Crnoj Gori. Tako D. Ž. Bratinić u svom napisu pod naslovom ,,Iz Nikšića na Gorensko“ bilježi tada još uvijek svježe sjećanje mještana na Pančićev boravak u njihovom kraju:
„… Došao neki đedo tamo iz Srbije, zvahu ga Pančić. Vele da se peo na svim planinama pa hoće da se penje i na Durmitor. Đe će, zaboga, on na Durmitor onako star, kad bi ga i muva prevalila?!… Mišljasmo da će mu duša ispasti na po puta, kad li brate, u njega noge kao u zeca, hođaše uz Durmitor bolje no ikoji od nas… Učevan je, vele, dosta a vidi mu se po govoru, no kojega će mu đavola one travice. Sve ih je kupio kao baba bajalica, pa ih je uvijao i hranio u neke karte i zapisivao kako koju zovemo, kao da će s njima da važa…“
Rezultate svojih istraživanja na području Crne Gore Pančiće je objavio u dva posebnom rada, i to jednom na latinskom (objavljenom u Beogradu 1873. g.) i drugom napisanom na njemačkom i publikovanom u jednom bečkom časopisu (mara 1874. godine). U tom (drugom) radu on daje sintetičan i veoma pregledan izvještaj o vrstama i podvrstama bilja koje se javlja u vrletnim planinama Crne Gore. Osim toga, ukazuje na mnoge specifičnosti s obzirom da to područje obuhvata široki pojas od Primorja, Boke Kotorske i Skadarskoj jezera, pa do masivnih sjevernih planina (posebno Durmitora). U njegovom spisku je obuhvaćeno 1298 biljnih vrsta, među kojima se izdvajaju devet novih i do tada nepoznatih. Dalje treba navesti da se u tom zamašnom radu nalaze i šest vrsta koje ranije nisu bile dovoljno proučene. Sve to jasno pokazuje da je ovaj velikan udario pionirske temelje izučavanja flore i u Crnoj Gori i da je još tada, u drugoj polovini 19. vijeka, širu svjetsku naučnu javnost upoznao sa ogromnim i raznovrsnim biljnim pokrivačem koji se nalazi u ovom dijelu Balkanskog poluostrva.
Izvor: IN4S
