Piše: Sejmon Herš
Džozef Kenedi je igrao po svojim pravilima u svakom segmentu života, u porodičnim odnosima i u gomilanju bogatstva. Istu bezobzirnost i tajnovitost je primenjivao prema svima: svojoj ženi, poslovnim partnerima, vođama organizovanog kriminala, političarima i novinarima.
U Ruzveltovoj administraciji je bio na funkciji predsednika Komisije za hartije od vrednosti i berzu i, kasnije, predsednika Pomorske komisije. Njegova najveća ambicija je bila da ubedi Frenklina Ruzvelta da ga nominuje za ambasadora u Velikoj Britaniji, što je smatrao najprestižnijim mestom u američkoj diplomatiji. Džo Kenedi je smatrao da bi to unapredilo socijalni status i njega lično, kao i njegovih potomaka. Hteo je da bostonskoj eliti dokaže da može uspeti bez njene podrške.
Umesto snobova iz njegovog zavičaja, Kenedi se uzdao u predsednikovog sina Džejmsa Ruzvelta. Predsednik i njegovi najbliži saradnici su razumeli prirodu tog „prijateljstva“, ali nisu pokušali da intervenišu. Kenedijev uticaj na predsednikovog sina je bio ogroman. Kenedi je bio bogat i privlačan ženama, a mladi Ruzvelt je hteo isto to.
Ruzvelt, trgujući očevom slavom, radio je kao broker, a potom ga je Kenedi, na kraju prohibicije, angažovao u poslu sa uvozom alkohola iz Kanade i Velike Britanije. Tokom njihove saradnje uvek je bilo novca i žena. Dok je bio ambasador u Engleskoj, Kenedi je jednom pomoćniku rekao da je Džimi Ruzvelt, kao i on, „toliko lud za ženama da bi imao seks i sa zmijom koja ide uzbrdo“.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi (5)
Uz Kenedijevu pomoć, mladi Ruzvelt je imenovan za predsednika Nacionalne korporacije za kvasac iz Belvila u Nju Džersiju, jedne od mnogih kompanija koje su ušle u taj posao nakon ukidanja prohibicije. Kvasac je bio neophodan za masovnu proizvodnju piva i postao je jedan od legitimnih poslova koji su bili privlačni bivšim krijumčarima alkohola. Međutim, Ruzvelt je u tom biznisu propao u roku od šest meseci. Njegovi poslovni neuspesi su nesumnjivo uticali na očevu odluku da ga, uprkos protivljenju savetnika, imenuje za svog ličnog sekretara na početku svog drugog mandata. Ipak, Kenedi je nastavio da predsednikovog sina obasipa naklonošću i ženama.
Kao lični sekretar svog oca, predsednika SAD, Džejms Ruzvelt je igrao glavnu ulogu u Kenedijevoj nominaciji za ambasadora u Engleskoj. Najopširniji izveštaj o mahinacijama pojavio se u autobiografiji Artura Kroka, objavljenoj 1968. godine. Krok, tadašnji kolumnista i šef vašingtonskog dopisništva Njujork tajmsa, pored zvaničnih imao je i tajne poslovne kombinacije. Krajem 1930-ih postao je jedan od Kenedijevih saradnika, provodio je odmore u Kenedijevoj kući na Floridi, delio njegov način života i pisao ono što je Kenedi želeo. To je bio obrazac po kome su novinari izveštavali o Džou, a kasnije i o Džonu Kenediju. U svojoj autobiografiji, Krok je opisao događaje na jednoj večeri, na kojoj se pojavio Džejms Ruzvelt. Kad je stigao, predsednikov sin je odveo Kenedija u drugu sobu, gde su imali dug i neprijatan razgovor. Nakon sastanka, Kenedi je rekao Kroku da u Beloj kući postoje uticajni ljudi koji se protive njegovoj nominaciji za ambasadora u Velikoj Britaniji. Zato mu je mladi Ruzvelt predložio da prihvati imenovanje za sekretara trgovine. „Pa, neću! Frenklin Ruzvelt mi je obećao London! Rekao sam Džimiju da svom ocu kaže da je to jedini posao koji su prihvatiti“, ispričao je tada Džo Kroku.
Kenedi je dobio što je hteo. U decembru 1937. stigao je u predratni London. Kenedijev uspon i pad u tom diplomatskom poslu često je opisivan kao kratak medeni mesec sa britanskom štampom, koja je bila fascinirana njegovom fotogeničnom i zanimljivom decom. Ubrzo je došao grub pad. Kenedi je bio kritikovan zbog svog defetizma. On je bio uveren da Velika Britanija nema ni volju ni naoružanje da pobedi u ratu protiv nacističke Nemačke. Takođe, bio je ismejan zbog svog navodnog kukavičluka tokom bombardovanja Londona od strane Luftvafea 1940. godine. Noći je provodio na seoskom imanju, daleko od ciljanih gradskih centara. Dokumenti nemačkog ministarstva spoljnih poslova, koji su objavljeni posle Drugog svetskog rata, pokazuju da je Kenedi, bez odobrenja Stejt Departmenta, više puta tražio lični sastanak sa Hitlerom uoči početka opšteg rata „kako bi se postiglo bolje razumevanje između Sjedinjenih Država i Nemačke“. Njegov cilj je bio da pronađe način da spreči Ameriku da uđe u rat za koji je bio uveren da će uništiti kapitalizam.
Ambasador Kenedi u danima pre rata nije razumeo da je zaustavljanje Hitlera moralni imperativ. Naprotiv, o Jevrejima je govorio težim rečima, nego o Hitleru. Harviju Klemeru, jednom od svojih retkih saradnika iz ambasade u koje je imao poverenja, rekao je: „Harvi, pojedinačno su Jevreji u redu, ali kao rasa smrde, kvare sve čega se dotaknu.“ Klemer se u intervjuu, mnogo godina kasnije, prisećao da je Kenedi nazivao Jevreje pogrdnim terminom „šmrklovi“.
Kenedi i njegova porodica su odlučno negirali optužbe za antisemitizam, koje potiču iz vremena njegovog ambasadorskog staža. Međutim, nemački diplomatski dokumenti dokazuju da je Kenedi dosledno minimizirao jevrejsko pitanje u svom pokušaju da, tokom leta i jeseni 1938, dobije audijenciju kod Hitlera. Kad je nacistički režim sistematski ukidao građanska prava Jevreja, tadašnji nemački ambasador Herbert fon Dirksen poslao je depešu u Berlin, u kojoj je naveo da „gospodin Kenedi smatra da nije toliko štetna činjenica što želimo da se rešimo Jevreja, već velika buka kojom smo pratili ovu nameru. Kenedi je potpuno razumeo našu politiku prema Jevrejima.“ Sredinom oktobra 1938, nekoliko nedelja pre Kristalne noći, u kojoj je izvršen teroristički napad smeđih košulja na sinagoge i jevrejska preduzeća, Kenedi se ponovo sastao sa ambasadorom Dirksenom, koji je potom obavestio svoje pretpostavljene da je Kenedi „i danas, kao i tokom prethodnih razgovora, pomenuo je da u Sjedinjenim Državama postoje veoma jaka antisemitska osećanja i da veliki deo stanovništva razume nemački stav prema Jevrejima“.
Pre nego što je došao u London, Kenedi je malo znao o kulturi i istoriji Evrope, a ni kasnije se nije trudio da nešto nauči. Stalno je pogrešno procenjivao. Na primer, krajem 1938. predsedniku Ruzveltu je poslao pismo u kome je istakao da „situacija u Evropi nije tako kritična“. Diplomate koje su služile u Američkom odeljenju britanskog Ministarstva spoljnih poslova brzo su počele da se plaše Kenedija. I da ga mrze. Sastavili su tajni dosije o njemu, poznat kao „Kenedijana“. Na tim stranicama, ser Robert Vansitard, podsekretar Ministarstva spoljnih poslova, početkom 1940. godine, kad se rat već širio Evropom, napisao je: „Gospodin Kenedi je veoma gnusan primerak prevaranta i defetiste. On ne misli ni na šta drugo osim na svoj džep. Nadam se da će ovaj rat doneti bar eliminaciju ljudi njegovog tipa.“
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi (4)
Beleške Ministarstva spoljnih poslova sadržavale su mnoge optužbe protiv Kenedija za ratno profiterstvo. Kenedi je prisvojio prostor u teretnim brodovima, koji je koristio za transport škotskog viskija i džina koji je uvozio u Ameriku. Verovalo se i da je zloupotrebljavao službeni položaj, koji mu je omogućavao pristup poverljivim informacijama, za svoje poslove na Vol Stritu.
Kenedi je bio podjednako opušten u korišćenju ambasadorskih povlastica. Saradnike je angažovao da se bave njegovim ličnim poslovima, kao što je bila isporuka alkohola. Ugled ambasade i upornost osoblja omogućila je Kenediju da u brodove utovari po 200.000 kutija viskija.
Zabrinutost Londona zbog ponašanja američkog ambasadora išla je mnogo dalje od optužbi za profiterstvo i defetizam. U maju 1940, dok je Francuska bila na ivici poraza, Vinston Čerčil je nasledio neuspešnog premijera Nevila Čemberlena. Nekoliko dana kasnije, Čerčil je napravio plan za pobedu nad nacističkom Nemačkom: „Uvući ću u rat Sjedinjene Američke Države“.
Čak i mnogo pre toga, bilo je jasno da je Džo Kenedi, sa svojim uticajem na Ruzvelta, željom da se lično sastane sa Adolfom Hitlerom i odlučnom namerom da se po svaku cenu izbegne američko učešće u ratu, postao nacionalni bezbednosni rizik po Englesku. Istoričari se slažu da je Kenedi bio prioritetna meta britanske kontraobaveštajne službe MI5 i da je bio podvrgnut fizičkom nadzoru, kao i opsežnom prisluškivanju. Nijedan izveštaj MI5 o Kenediju nikada nije deklasifikovan i objavljen od strane britanske vlade, uprkos ponovljenim zahtevima.
Kenedi se u Londonu viđao sa bogatom razvedenom Engleskinjom, koja je bila u kontaktu sa ser Osvaldom Moslijem, vodećim britanskim fašistom. Ta veza je bila pod posebnom pažnjom MI5. Harvi Klemer, Kenedijev najbliži saradnik, neposredno pred smrt, u svojoj 92. godini, opisao je slučaj koji ga je uverio da su pod nadzorom britanske službe: „Kenedi me jednog dana zamolio da je odvezem kući, i to u jednom od njenih automobila. Tako sam i uradio. Na povratku, zaustavio me uniformisani policajac i rekao mi da je u toku vežba vazdušnog napada i da moram da napustim auto na neko vreme. Odveo me u jednu seosku kuću u kojoj je bilo nekoliko civila i policajaca. Pre nego što sam izašao iz auta, na određeni način sam rasporedio rukavice i neke papire na sedištu. Kad su mi policajci dozvolili da nastavim put, video sam da su te stvari pomerane, da je izvršen pretres automobila. Znao sam da sam pod sumnjom i nadzorom britanske službe zbog moje povezanosti sa Kenedijem.
S obzirom na njegov nesiguran položaj u Londonu, neki od Kenedijevih postupaka deluju zapanjujuće.
U proleće 1939. godine, ubrzo nakon nemačke okupacije Čehoslovačke, Kenedi je, uprkos tome što mu je Stejt department zabranio da to čini, podstakao bizaran plan, koji je promovisao Džejms D. Muni, predsednik kompanije Dženeral Motors. U svojim neobjavljenim memoarima, Muni je opisao kako mu je u Berlinu obećano da će nacistički režim pristati na mirovne ustupke i razoružanje u zamenu za zajam od 1,5 milijarde dolara, koji bi trebalo da daju Britanija i Sjedinjene Američke Države. Muni je o nemačkom predlogu obavestio Kenedija. Prema tom planu, Kenedi je trebalo da se u Parizu sastane sa dr Helmutom Voltatom, zamenikom feldmaršala Hermana Geringa. Kenedi je zatražio dozvolu Stejt departmenta za te pregovore. Državni sekretar Kordel Hal je odbio taj zahtev. Kenedi nije odustao. Zatražio je dozvolu od predsednika Ruzvelta. Još jednom mu je rečeno da se ne upušta u to. Ipak, Kenedi se u Londonu tajno sastao sa Munijem i Voltatom 9. maja 1939. godine.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi
Značajan je i drugi slučaj, koji je opisao novinar Njujork tajmsa Džejms Reston u svojim memoarima „Dedlajn“. Reston je istakao kako je na jednom brifingu sa grupom američkih novinara u ambasadi u Londonu, Kenedi ispričao da se nekoliko nemačkih generala priprema da svrgne Hitlera. Grupu oficira-disidenata predvodili su Ludvig Bek, tadašnji načelnik nemačkog generalštaba, i njegov zamenik Franc Hadler. Plan tog dvojca, koji je pružio najozbiljniji rani otpor Hitleru, uključivao je i mogućnost atentata.
Nije moguće proceniti šta je bilo na umu Kenediju kada je odlučio da usputno informiše američke dopisnike o zaveri i da kaže imena oficira koji su u nju umešani. Njegovo brbljanje se može najnevinije posmatrati kao želju ambicioznog diplomate da se predstavi kao insajder kako bi se dodvorio novinarima. Ali postoji i daleko mračnije tumačenje.
Dosije „Kenedijana“, koji je napravilo britansko Ministarstvo spoljnih poslova, pokazuju da se Kenedi protivio svakoj politici koja je obuhvatala i mogućnost atentata na Hitlera. Kenedi je smatrao da bi Hitlerova smrt napravila prostor za nadiranje sovjetskog komunizma. Krajem septembra 1939. godine, tri nedelje nakon Hitlerove invazije na Poljsku, Kenedi je to javno tvrdio na konferenciji sa lordom Halifaksom, britanskim ministrom spoljnih poslova. Kenedi je tvrdio da američko javno mnjenje smatra da je sovjetska Rusija mnogo veći potencijalni remetilac svetskog mira nego nacistička Nemačka.
Tokom godina provedenih u Londonu, Džo Kenedi je pogoršao političke i lične odnose sa Ruzveltom i njegovim višim savetnicima. U Beloj kući je bilo mnogo moćnih ljudi kojima je smetala njegova preterana ambicija da postane predsednik SAD. Iako je nespretno pokušavao da sakrije tu nameru, Kenedi je proveo mnogo vremena pripremajući kampanju za preliminarne izbore u Demokratskoj partiji, nadajući se da će biti nominovan za predsedničkog kandidata na izborima 1940. godine.
Pola veka kasnije, u poslednjem televizijskom intervjuu, Kenedijev saradnik Klemer je rekao: „Kenedi je imao ogromno samopouzdanje. Smatrao je da niko nije bolji predsednički kandidat od njega.“
Grupa Kenedijevih novinarskih ulizica, na čelu sa Arturom Krokom, više puta je podmetala priče o njegovoj kandidaturi. Krokove kolumne u Njujork tajmsu su nasmejavale ljude u Beloj kući. U dnevničkom zapisu od 22. maja 1939. godine, ministar finansija Henri Morgentau je opisao kako je Tomas G. Korkoran, jedan od Ruzveltovih viših političkih savetnika „postao zaista nasilan“ dok je raspravljao o Kenediju i Kroku: „Rekao je da Krok vodi kampanju da demokrate kandiduju Džoa Kenedija za predsednika. Krok je najopasniji otrov u Beloj kući.“ U svom dnevniku, Harold Ajks je izrazio zabrinutost zbog Kenedijevih kvalifikacija i ambicija: „U vremenu kada bismo trebali da u Veliku Britaniju pošaljemo najbolje što imamo, mi to nismo učinili. Poslali smo bogatog čoveka, neobučenog u diplomatiji, neupućenog u istoriju i politiku, koji je veliki lovac na publicitet i koji ima očiglednu želju da postane prvi katolički predsednik Sjedinjenih Država.“
Ruzvelt je imao nameru da se 1940. kandiduje za treći mandat, a bio je podjednako vešt kao i Kenedi u podmetanju priča.
Volter Trohan, šef redakcije Čikago Tribjuna, za koga se znalo da je blizak Kenediju, opisao je kako mu je Stiv Erli, Ruzveltov sekretar za štampu, pripremio lični i profesionalni izazov. „Erli me pozvao u Belu kuću i upitao da li sam prijatelj Džoa Kenedija. Rekao sam: ‘O, da, sviđa mi se Džo!’ On je rekao: ‘Znači, ne biste ga kritikovali.’ Odgovorio sam: ‘O, da, bih! Kritikovao bih svakog političara. Šta je Džo uradio?’ – ispričao je Trohan. Erli mu je dao dve kopije Kenedijevih pisama. U intervjuu za ovu knjigu, 1997. godine, Trohan mi je rekao da je prvo pismo bilo upućeno Arturu Kroku i da je u njemu Kenedi naglasio svoju osnovnu procenu: „Ne bi trebalo da ulazimo u rat“. U drugom, koje je uputio Stejt departmentu, Kenedi je zastupao sasvim suprotan stav, predlažući da Amerika bezrezervno podrži Veliku Britaniju u ratu protiv Nemačke.
Trohan je u Tribjunu objavio tekst o tim Kenedijevim igrama. Nekoliko nedelja kasnije, Kenedi je pozvan u Vašington. „Naleteo je na mene i prevukao je ruku preko grla. Džo je znao da sam informacije dobio iz Bele kuće“, rekao je Trohan, koji je naglasio da mu je „Džo kasnije ipak oprostio“.
Na političku opasnost koju je predstavljao Kenedi, Ruzvelt je odgovorio tako što ga je zadržao u Londonu i tako ga izolovao od američke javnosti i svih važnih političkih odluka. Sredinom 1940, nakon što je Hitler izvršio invaziju na Dansku i Norvešku i započeo prodor u Holandiju i Belgiju, predsednik je poslao nekoliko ličnih predstavnika u Veliku Britaniju. Ruzvelt je izaslanicima naložio da na licu mesta sprovedu istraživanje britanskog morala i vojne spremnosti. Ljudi poput pukovnika Vilijama DŽ. Donovana, zvanog „Divlji Bil“, pukovnika Karla Spaca, generala Džordža Stronga i admirala Roberta L. Gormlija stigli su u London, obavili svoj posao i vratili se u Vašington, a sve sa malo ili bez ikakvog kontakta sa američkom ambasadom. To je izazvalo Kenedijevu zbunjenost i bes.
Sa ratom koji se vodio širom Evrope, američka diplomatija je primarno delovala preko ambasadora Vilijama S. Bulita u Parizu, koji je bio poznat kao Ruzveltov čovek od poverenja, ali i iskren i odlučan protivnik nacističke Nemačke.
Kenedi je shvatio da je Ruzvelt, suprotno svojim brojnim javnim izjavama, nameravao da uvuče Ameriku u rat. Takođe, Džo Kenedi je shvatio da je Ruzvelt ugušio njegovu ambiciju da se kandiduje na izborima i postane predsednik Sjedinjenih Država.
Izvor: Tabloid
