Za jednu novu klasu privremeno i povremeno zaposlenih, zaposlenih na određeno vrijeme, onih koji su istovremeno slabo plaćeni, a uz to i često radno nezaštićeni, može se reći da je začeta u divljem braku sveprisutnih neoliberalizma i globalizacije.
Kada u retrovizoru vremena pogledamo unazad, bilo je mnogih koji su se hvalili kako u socijalizmu „ne mogu tako malo da ih plate koliko oni malo mogu da rade“. Potom je došla „tranzicija“, a sa njom i novo pravilo tipa „nema tih para za koje ja neću da radim“. Ipak, većina će danas prihvatiti svaku priliku da se zaposli, s tim što će ta prilika danas vjerovatnije biti neki privremeni ili povremeni posao, posao koji podrazumijeva ugovor na određeno vrijeme, sve češće i bez bilo kakvog papira, tačnije „neprijavljen“, odnosno „na crno“, uz, naravno – da li treba na to podsjećati s obzirom na cijene i životni standard – platu koja teško pokriva sve rashode.
Ako bi navedeno moglo da se smatra utjehom, to nije rezultat našeg putovanja iz socijalizma u kapitalizam, već je to jedan globalni proces koji je dobio svoje ime, koje se na našim prostorima rijetko pominje, ali se i te kako dobro osjeća. To ime je „prekarijat“, a iz njega je izvedena „prekarizacija“, što predstavlja pojmove koji su u Evropi u opticaju još od osamdesetih godina prošlog vijeka, ali u punom značenju počinju da se koriste tek u ovom vijeku, i koji u stvari opisuju sve vrste neizvjesnog i nesigurnog zaposlenja.
Nemoć prekarijata
Po definiciji Međunarodne organizacije rada, „prekarni rad“ predstavlja „radni odnos u kojem ne postoji sigurnost zaposlenja“, a kao rezultat svega navedenog prisutna su nestalna, privremena, povremena, nesigurna i zavisna radna mjesta, na kojima radnici vrlo često nemaju ni zakonsku ni socijalnu zaštitu. Prekarni radnici (ili prekarijat – neologizam stvoren kombinacijom reči precarious, lat. nesiguran i završetkom -ijat, iz pojma proletarijat) su radnici koji pate zbog prekarnosti, teškoće opstanka u životu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koja utiče na njihovo materijalno ili psihološko stanje.
Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, neizvjesnost trajanja radnog angažmana i niska ili nikakva radna prava i zaštita. U ovu grupu radnika spadaju sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, radnici na ugovoru, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima. Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države u Evropi – koje su mogle računati na teško stečena radnička prava i socijalnu sigurnost kao što je stalno zaposlenje koje im je osiguravalo penzijsko i zdravstveno osiguranje, definisano osmočasovno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organizovanje – današnji radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma često može računati samo na permanentnu nesigurnost.
Savremeno lice rada koje je nametnuo neoliberalni koncept razvoja proizvelo je ogromnu eksploataciju svijeta rada, velika socijalna i klasna raslojavanja, otpuštanje s posla, nezaposlenost, prekarizaciju, eroziju osvojenih standarda u oblasti radnog i socijalnog zakonodavstva, pad kvaliteta života kod većine stanovnika, marginalizaciju uloge sindikata i ljevice, podređivanje nacionalnih država zahtevima ekonomske slobode i interesima transnacionalnih kompanija, odnosno procesima globalizacije.
U stvari, riječ je o nepoželjnim i opasnim aspektima globalizacije, gdje se njen glavni aspekt može sažeti u jednu zastrašujuću riječ „komodifikacija“. To podrazumijeva da se sve tretira kao roba, da se sve može kupiti i prodati u zavisnosti od tržišnih prilika, po cijenama koje je odredila ponuda i tražnja, bez ikakvog ljudskog otpora, tačnije bez kapaciteta za njim.
U evropskom, pa i našem prostoru „prekarijat“ sačinjavaju prvenstveno gubitnici iz kruga radničke klase koji su ostali ili ostaju bez posla zbog novih tehnologija, deindustrijalizacije, ili, što je vrlo čest slučaj u evropskim okvirima, zbog transfera proizvodnje u zemlje u razvoju. Oni teže povratku prošlosti, odnosno stabilnosti, sigurnosti, regularnim prihodima i novčanim transferima države blagostanja.
U drugu grupu spadaju oni koji nesigurnost ovakvog zaposlenja prihvataju iz razloga što nemaju alternative; među pomenutima prepoznajemo migrante, ali i osobe sa invaliditetom i druge iz kategorije „ranjivih grupa“ – oni polako klize ka pasivnoj marginalnosti i izolovanosti na periferijama kako evropskih metropola, tako i naših gradova.
Treću grupu sačinjavaju oni koji su potencijalna bomba koja pruheti da eksplodira na trgovima velikih gradova. To su mladi bez obrazovanja i kvalifikacija, kao i obrazovani, a posebno mladi koji su frustrirani sopstvenim životnim statusom i ne baš sjajnom percepcijom budućnosti. To je klasa bez perspektive, i oni bi u velikoj mjeri mogli stupiti na tle nekadašnjeg proletarijata. To je nova, nezadovoljna i opasna klasa čiji bunt nije organizovan politički i nije vođen ideološkim načelima, i zato je nepredvidivo kako će početi, kako će se ispoljiti i kako će se završiti.
„Radnička klasa“, „radnici“ i „proletarijat“ su pojmovi koji su ugrađeni u našu kulturu već dugo. Ljudi su mogli sebe da opisuju u tim klasnim pojmovima. „Prekarijat“ je klasa koja postoji kao klasa bez klasne ideologije, bez kolektivnog sjećanja, bez klasne strukture, profilisanog klasnog identiteta, bez političke i sindikalne organizacije. Za establišment „prekarijat“ ne postoji – ni kao klasa, ni kao pojam. Nemoć prekarijata je u tome što on nije prerastao u klasu. Da li će nezainteresvanost establišmenta i vlasti trajati do časa kada „prekarijat“ pređe (Marksovim rječnikom govoreći) iz stanja klase po sebi u klasu za sebe? Ako uopšte pređe taj put.
Neizvjesnost i nesigurnost
Rad je izgubio svoj socijalni kontekst, a radnik biva angažovan po principu „što jeftiniji, to profitabiniji“. Kao posledica svega ovoga proistekao je radni odnos koji po volji poslodavca može da prestane u svakom momentu, dok su radno vreme i opis posla promenljivi po istom principu, plata je „minimalac“, čak i niža, nema prostora za napredovanje. Ova vrsta radnog odnosa postaje, nažalost, „nova normalnost“ u vremenu u kojem živimo.
Ova vrsta nestabilnosti danas, koja je srž globalnog kapitalizma, začeta je u glavama grupe ekonomista s kraja sedamdesetih godina prošlog veka, nazvanih „neoliberalima“, koji su smatrali da država svojim planiranjem i regulativom sputava ekonomiju i da je zbog toga, naročito u Evropi, neophodno i potrebno da se demontiraju elementi „socijalne države“ koji su u sistem ugrađeni posle Drugog svetskog rata, a sa ciljem stavranja preduslova za ekonomski zamah. Jedna od glavnih preporuka neoliberala bila je i da je neophodno uvođenje „fleksibilnih tržišta rada“, kako bi se spriječilo da korporacije i kompanije ulažu tamo gde je radna snaga jeftinija.
Fleksibilizacija rada dala je i nastavlja da daje svoje plodove, i rad, umjesto da omogućava zaposlenima da zadovolje svoje egzistencijalne, socijalne i psihološke potrebe, postaje sve manje izvor sredstava za zadovoljenje ljudskih potreba a sve više generator stresa. Jer prekarni radnici, odnosno oni ljudi koje statistika smatra zaposlenima, neprekidno se nalaze na klackalici između zaposlenosti i nezaposlenosti: rad na određeno, privremeni rad, povremeni rad, rad s nepunim radnim vremenom, rad na crno, sezonski poslovi… Klackalicu pomera sveprisutna neizvjesnost da li će i koliko dugo imati taj i takav posao, da li će od zarade koju dobiju skrpiti kraj s krajem, kako će i od čega živjeti kada dođe vrijeme za penziju. Opis njihovog stanja staje u riječi: neizvjesnost i nesigurnost.
Fenomen prekarne zaposlenosti ili prekarnog rada na našim prostorima nedovoljno je (pre)poznat i u javnosti i među istraživačima, iako je praksa prekarnog rada i zapošljavanja dosta raširena. Podaci zvanične statistike tržišta rada Srbije ukazuju na sve veće povećanje učešća nestandardnih oblika rada, dok u odnosu na 2011. godinu učešće zaposlenih radnika sa ugovorom na neodređeno vrijeme opada iz godine u godinu. Istovremeno, nezaposleni prihvataju prekarne oblike radnog angažovanja jer je alternativa dugoročna nezaposlenost.
Sve ovo u praksi znači ono što se danas i događa pred našim očima, a to je sistematsko povećanje nesigurnosti radnog mjesta, kao cijene koja se morala platiti i koja se plaća kako bi se privuklo što više stranih investitora. Otvaranje proizvodnih pogona stranih kompanija u Srbiji gotovo uvijek prati standardizovana scenografija uz neizostavne prigodne medijske izjave. Od čistih proizvodnih hala i novih, za tu priliku skrojenih radnih odijela, do ambasadora, državnih i lokalnih funkcionera i privrednika, uz izjave o partnerstvu, poboljšanju investicione klime, zapošljavanju i boljem životu. Ipak, kada se kamere isključe i spakuju, ostaje surova realnost loših radnih uslova, vrlo čestog izrabljivanja radnika podržanih zakonskim okvirima i otpuštanja o kojima se rijetko piše, uz druge elemente „prekarnog rada“.
Prekarizacija predstavlja globalnu tendenciju, samo što je kod nas možda još izraženija i bolnija nego što je to slučaj u bogatijim državama. Termini „prekarnost“, „prekarni rad“, „prekarizacija“ i „prekarijat“ u našoj sredini i dalje su relativno nepoznati i veoma rijetko se mogu sresti u medijima.
Prekarni radnici su desocijalizovani zato što se na poslovima ne zadržavaju dovoljno dugo da bi uspostavili čvršće veze sa svojim kolegama. Pod stalnim pritiskom od otkaza, izostanka produžavanja ugovora o radu, radnici uspijevaju da brinu samo o svojoj egzistenciji i nemaju previše slobode niti prostora za pravljenje dugoročnih planova, ili za preispitivanje svog položaja u društvu.
Kod nas se fenomen prekarijata „prelio iz Evrope“ gdje je na nivou EU „atipično zaposlen“ na određeno ili skraćeno radno vrijeme svaki drugi radnik. Zanimljivo je pomenuti i da „prekarni“, nesigurni rad, odnosno donošenje „fleksibilnih zakona o radu“ zagovaraju i Evropska komisija, Evropska centralna banka i, naravno, Međunarodni monetarni fond, a sve sa tobožnjim ciljem strategije za ozdravljenje ekonomija sa evropske periferije, uključučujući i našu, gdje smo mi usvajanjem novog Zakona o radu prije sedam godina legli na ovu rudu.
Ako bismo podsjećali na sve ono čega je prekarni radnik lišen, onda ova vrsta rada postaje posebno važna upravo ovdje, na postsocijalističkoj periferiji, gdje još uvijek postoji kolektivno sjećanje na visoki nivo radničkih prava, dostupne socijalne usluge, samoupravnu praksu. Danas, u istočnoj Evropi, prekarijat je možda i više nego drugdje vjeran negativni otisak nekadašnjih radničkih prava. Lišen bilo kakve potrebe za nostalgičnom idealizacijom prošlih vremena i bivšeg sistema, on neumoljivo ispostavlja račun tranzicionih nadanja i pratećih stradanja, uz registrovanje svega što je u međuvremenu izgubljeno.
„Metastazirajuća nesigurnost“
Prekarnost kao termin još osamdesetih godina ulazi u upotrebu, a popularnost koju ima danas stiče knjigom Gaja Standinga Prekarijat – nova opasna klasa, kovanicom koja mapira potencijalni subjekt revolucije 21. veka kroz različite klase i brojne kategorije ljudi koje dijele zajedničko iskustvo nesigurnosti i neizvjesnosti, iskustvo uništene radničke solidarnosti u kome je radnik radniku konkurent, a ne saveznik, te konačno i iskustvo sopstvene dehumanizacije kao rezultat prihvatanja pravila igre deregulisanog tržišta i „predatorskog“ kapitalizma.
Šta je zamijenilo radničku klasu 20. veka? Britanski ekonomista Gaj Standing, vodeći teoretičar i ideolog „prekarijata“ smatra da su se klasne distinkcije sada proširile na globalni nivo. Na vrhu piramide nalazi se transnacionalna kapitalistička elita koja posjeduje gotovo svo bogatstvo svijeta i odlučuje o gotovo svim bitnim pitanjima. Ispod njih se nalazi druga prosperitetna klasa koju danas možemo smatrati globalnom srednjom klasom, a Standing je naziva salarijat (od engleskog salary – plata). Naime, ovo su visokokvalifikovani stručnjaci, većinom iz svijeta informacionih tehnologija koji vrlo dobro zarađuju. Nakon ove klase dolazi tradicionalna, odumiruća radnička klasa koja polako tone u klasu ispod sebe, a to je prekarijat. Prekarijat sačinjavaju ljudi koji su konstantno u opasnosti da potonu u globalnu potklasu sačinjenu od beskućnika, nezaposlenih, sirotinje iz trećeg svijeta i drugih potpuno obespravljenih i ugroženih ljudi. Zbog propasti socijalne države na Zapadu u prekarijat sada mogu dospjeti i bivši pripadnici srednje klase koji ostaju bez posla, a do penzije imaju još po nekoliko godina.
Realnost sada postojeće radničke klase svuda u svijetu čini bržim potonuće u prekarijat, a politika koja se trenutno sprovodi je politika koja vodi stvaranju globalnog prekarijata. Posledice nesigurnog zaposlenja su nemogućnost bilo kakvog planiranja budućnosti, jer nijedna prekarno zaposlena osoba ne zna koliko će raditi, da li će posle završenog jednog posla naći drugi, da li će moći svojoj porodici da omogući da preživi, da plati račune. Ovo su, između ostalog, i više nego dovoljni razlozi zbog kojih se mladi sve teže odlučuju na odlazak „iz toplog porodičnog gnijezda“ i na taj način „produžavaju mladost“ i ne planiraju osnivanje porodice.
Govoriti o nemogućnosti da se život planira više od dva ili tri mjeseca unaprijed, o neprestanom samopreispitivanju: da li je trebalo drugačije organizovatiti vrijeme, da li je trebalo pametnije kalkulisati? Govoriti o samooptuživanju: da li se radilo dovoljno i da li se zaradilo premalo… sve ovo je, naravno, samo dio fragmenata iskustva prekarnog rada i neizvjesnosti koju on nosi u pogledu kroz šoferšajbnu života prema onome što je ispred.
Ove, kako je neki kritičari nazivaju, „metastazirajuće nesigurnosti“ pošteđeni su samo najmoćniji, dok ogromna većina, a zapravo nikad veća većina, nije. Generacije mladih žive gore i bez perspektive u odnosu na svoje roditelje, kako sa jedne tako i sa druge strane nekadašnje „gvozdene zavjese“, uglavnom u uvjerenju da je njihova nezavidna pozicija posljedica individualnog neuspjeha i lične (ne)odgovornosti, propuštajući da nađu vremena da sagledaju širu sliku i svoje mjesto i (ne)moć u njoj.
A kapitalizam, posebno ovaj neoliberalni, i više je nego surov poredak. O svemu ovdje napisanom u svojim književnim djelima vizionarski su pisali Džek London, Oldos Haksli, Džordž Orvel. Naročito zastrašujuće deluje vizija budućeg svijeta koju je opisao Džek London u svom romanu Gvozdena peta, objavljenom daleke 1907. godine. Svetom gospodari plutokratija koju čine „zlatnih“ sto miliona pripadnika, dok se ostali dio čovječanstva „valja u blatu“ neorobovlasničkog sistema.
Može se reći da je nekadašnji proletarijat sa stabilnim ugovorima o radu na neodređeno vrijeme i regulisanim socijalnim pravima bio mnogo povlašćeniji od današnjih pripadnika prekarijata, kao „klase u nastajanju“. Dijete neoliberalizma i globaliazacije izgleda sve stasitije dok ga posmatramo u svijetu koji se dezintegriše pred našim očima.
Ostoja Vojinović
(Autor je istoričar i publicista)
Izvor: Novi Standard
