Prljave tajne o prvom Kenedijevom milionu
U američkoj javnosti postoji slika Džona Ficdžeralda Kenedija kao šarmantnog i harizmatičnog lidera. U knjizi „Tamna strana Kamelota“, Sejmor Hirš raskrinkava tu strateški konstruisanu lažnu predstavu, iza koje se nalaze kriminalne, korupcionaške i seksualne afere najznačajnijeg člana američke političke dinasije. Herš je objavio dokaze umešanosti DŽ.F.K. u nameštanje izbora, saradnju sa mafijom, organizovanjem atentata, rizične veze sa brojnim ženama, pa i prikrivanje zdravstvenih problema, koji su uticali na sposobnost donošenja odluka.
Novac je Džozefu P. Kenediju doneo neograničenu ličnu slobodu, a njegovom sinu Džonu funkciju predsednika Sjedinjenih Američkih Država.
Nakon njegove smrti, 1969. godine, Njujork tajms je procenio da privatna imovina Džoa Kenedija vredi oko 500 miliona dolara. Potpun izveštaj o tome šta je posedovao i kako je do toga došao nikada nije napravljen. Džo Kenedi je proveo život zarađujući novac i skrivajući ga.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi (4)
Biografi porodice Kenedi, oslanjajući se na materijali koji su im dali Džo Kenedi, njegova supruga Rouz i drugi članovi porodice, opisali su poznatu hronologiju dostignuća, koja počinje nekoliko godina nakon što je Džo diplomirao na Harvardu i postao predsednik male bostonske banke „Kolumbija Trast“. Da ne bi bio regrutovan u vojnu službu tokom Prvog svetskog rata, napustio je banku 1917. godine i postao pomoćnik generalnog direktora brodogradilišta „Fore River“ u obližnjem Kvinsiju. Nakon rata, napustio je brodogradilište i zaposlio se u brokerskoj agenciji „Hajden-Stoun“ iz Bostona. Odmah je ostvario zapažen uspeh. Spekulacijama na berzi, u roku od godinu dana zaradio je dovoljno novca da kupi novu kuću sa dvanaest soba u predgrađu Bruklina, pa i novi Rols-Rojs. On i Rouz su tada imali četvoro dece. Kenedi je napustio „Hajden-Stoun“ 1923. godine. Kao nezavisni broker, do 1927. zaradio je milione dolara. Tada se preselio u elitno predgrađe Njujorka, a novac je investirao u filmsku industriju. Govorilo se da je i u tom poslu zaradio milione.
Sa neobičnim instinktom za trendove, povukao se sa berze pre pada Volstrita 1929.
Dve godine kasnije, napustio je filmsku industriju i angažovao se u pobedničkoj kampanji Frenklina D. Ruzvelta. Na iznenađenje Vašingtona i Volstrita, sredinom 1934. godine, Ruzvelt je imenovao Kenedija za predsednika Komisije za hartije od vrednosti i berze (SEC). Zašto je izabrao upravo Kenedija da reformiše finansijsko tržište, predsednik Ruzvelt je objasnio, uz osmeh, starom izrekom: „Lopove će najlakše uhvatiti lopov“.
Usledile su tri katastrofalne godine na funkciji ambasadora SAD-a u Londonu. Kenedijev izolacionizam i glasni skepticizam prema Engleskoj, koju je smatrao nesposobnom da nastavi rat protiv Nemačke, učinili su Kenedija izuzetno nepopularnim u inostranstvu i kod kuće.
To je bila njegova poslednja funkcija u vlasti. Narednih dvadeset godina proveo je putujući iz jedne u drugu svoju kuću, iz Palm Biča na Floridi u Hajanis Port u Masačusetsu. Vodio je karijere svoje devetoro fotogenične dece i zarađujući ogromne količine novca u poslu sa nekretninama. Nakon što je njegov sin izabran za predsednika, Džo Kenedi se bavio svojim poslovima sve do teškog moždanog udara u decembru 1961. godine. Ostao je invalid, nije mogao da hoda i govori. Umro je 1969. godine. Nadživeo je četvoro svoje dece, ćerku Ketlin i tri sina – Džoa, Džona i Bobija.
Džo Kenedi je, po svim izveštajima, bio briljantan korporativni predator i stručnjak za manipulaciju na berzi. U objavljenim izveštajima nedostaje objašnjenje kako je Kenedi mogao da profitira dok je predvodio državne organe kojima je zvanični cilj bio borba protiv korupcije.
Sejmor Herš: Tamna strana Kamelota – prljave tajne američke dinastije Kenedi
Izveštaj Izbornog odbora Kongresa jasno otkrivaju da je Kenedi finansijski i logistički predvodio kampanju svog tasta Džona F. Ficdžeralda, zvanog „Medeni Fic“, na izborima za Kongres. Ficdžeralda su na preliminarnim izborima u Demokratskoj partiji podržali mnogi bostonski bogataši. Kenedijev protivkandidat Piter Tig je, kao što se navodi u izveštaju Kongresa, sprečio Ficdžeralda i njegove prijatelje da kupe gradsko zemljište pored brodogradilišta „Fore River“, na kome je bila predviđena izgradnja velikog stambenog kompleksa. Istraga je utvrdila da je Kenedi bio umešan u tu korupciju.
Za sticanje ogromne imovine, za Kenedija su podjednako bili važne njegova veština spekulisanjem na Volstritu kao i spremnost da se upusti u nelegalne poslove.
Njegovi poslovni i politički saradnici tvrde da je Kenedi, u najboljem slučaju, bio izuzetno tajanstven, a u najgorem da je bio lažov, koji neprestano lagao o svemu što se doticalo njegovih finansijskih interesa. Kako je i koliko novca zaradio nikada nije otkrio ni svojoj supruzi, ni deci. Porodica je naučila da ne postavlja pitanja o tome. Jedan biograf je napisao da je novac počeo da „preplavljuje porodicu Kenedi“ početkom 1920-ih, u isto vreme kada su federalni agenti počeli da prate ogromne pošiljke alkohola, koji je ilegalno ulazio u SAD. U to vreme FBI nije imao nikakve informacije o Kenediju, ali kasnije je otkriveno da je on imao dominantnu poziciju u poslu sa uvozom alkoholnih pića u vreme prohibicije. Kako bi izbegao probleme sa FBI, obezbedio je carinske dozvole u kojima je alkohol prikazivao kao medicinsko sredstvo. U jesen 1933, kada je bilo jasno da će uskoro biti ukinuta prohibicija, Džo Kenedi je otišao u London i potpisao ugovore koji su mu obezbedili status jedinog američkog distributera za dva najbolja škotska viskija i za džin. Svoju kompaniju „Somerset Importers“, koja mu je uvozom viskija donela ogromnu zaradu, iznenada je prodao 1946. godine za osam miliona dolara, što je danas ekvivalentno sumu od oko 120 miliona dolara.
Veoma profitabilan posao sa alkoholom doneo je Kenediju veliki novac, ali i glasine o vezama sa organizovanim kriminalom, koje su ga pratile do smrti. U vreme prohibicije, švercom alkohola najviše su zaradili kriminalci kao što su bili Frenk Kostelo iz Njujorka, Alber „Longi“ Cvilman iz Njuarka i Al Kapone iz Čikaga. I Džozef Kenedi.
U posao sa alkoholom bio je uključen i otac Džoa Kenedija, koji je u Bostonu posedovao najmanje tri kafane u kojima je prodavao piće iz Evrope i Južne Amerike. Ilegalnim uvozom alkohola bavila su se i dva strica Džoove supruge Rouz.
Postoje brojni medijski izveštaji o učešću Džoa Kenedija u krijumčarenju alkohola, ali zapanjuje nedostatak dokumentacije u spisima istraga, koje su vodile vladine agencije. Godinama nakon njegove smrti, FBI je objavio stotine stranica iz Kenedijevog dosijea kao odgovor na zahteve po Zakonu o slobodi informisanja, ali u toj kompilaciji bezbednosnih izveštaja i ulizičkih pisama koje su razmenjivali Huver i Kenedi, ne pominje se nikakva veza između Kenedija, organizovanog kriminala i šverca alkohola.
Ipak, u mnogim razgovorima za ovu knjigu, tokom četiri godine, visoki vladini zvaničnici iz 1950-ih i 1960-ih, uključujući federalne tužioce, operativne CIA i FBI, tvrdili su da su i tada znali da je Džo Kenedi bio istaknuti krijumčar alkohola tokom prohibicije. Karta D. Delouč, koja je bila zamenik direktora FBI u vreme DŽ. Edgara Huvera, u intervjuu za ovu knjigu 1997. godine rekla je: „Znam da je Džo Kenedi imao saradnike iz podzemlja, koji su ga poštovali. Ali, poznavala sam ga samo preko gospodina Huvera. Prema rečima gospodina Huvera, Kenedi je imao značajno iskustvo u eri šverca alkohola i tako je stekao bogatstvo.“
Dok se bavio švercom, Džo Kenedi je prkosio svim rizicima i tračevima koji su ga pratili, a te osobine je imao i njegov sin Džon. Ni otac ni sin naprosto nisu davali značaj optužbama. Džo Kenedi je ignorisao sve dokaze, koje su o njemu iznosili mediji i svedoci njegovih nezakonitih aktivnosti.
Najdirektnija tvrdnja o Kenedijevom učešću u krijumčarenju alkohola došla je od Frenka Kostela, najmoćnijeg mafijaškog šefa 1940-ih i 1950-ih, koji je kasnije nastojao da se predstavi kao uspešan biznismen. U februaru 1973, u svojoj 82. godinu, Kostelo je ispričao svoju životnu priču Piteru masu, nagrađivanom njujorškom novinaru. Deset dana nakon što su počeli da razgovaraju, Kostelo je doživeo srčani udar. Umro je pre nego što je Mas mogao da ga detaljno ispita o odnosu sa Kenedijem. Ipak, Mas je kasnije za Njujork tajm rekao da mu se Kostelo poverio da su on i Kenedi bili partneri u poslu sa švercom alkohola u vreme prohibicije. Kastelo je ispričao da je saradnja počela nakon što je Kenedi zatražio njegovu pomoć oko prodaje viskija i džina, koji je uvozio iz Engleske.
Slične tvrdnje izneo je Džozef Bonano, penzionisani šef njujorške mafije, u svoji memoarima iz 1983. godine. Bonano je naveo kako mu je Kostelo uvek govorio da su on i Džo Kenedi tokom prohibicije bili partneri u poslu sa alkoholom. „Ponekad bih išao u Sag Harbor na Long Ajlandu tokom leta. To je bila jedna od uvala, kako mi je rečeno, gde su Kenedijevi ljudi istovarali viski“, napisao je Bonano.
O Kenedijevoj vezi sa Kostelom pričali su mi i neki svedoci iz Kenedijevog okruženja, na čija imena je on otvarao firme i agencije za prodaju nekretnina. Harold E. Klensi iz južnog Bostona, jedan od retkih Kenedijevih zaposlenika koji su doživeli do sredine 1990-ih, u intervjuu za ovu knjigu rekao mi je da su on i njegove kolege pretpostavljale da su Kenedi i Kostelo zajedno organizovali šverc i prodaju alkohola u vreme prohibicije. „Imali su čamce i kamione. Čuo sam anegdote i glasine o tome kako su dovozili viski ‘Hejg i Hejg’ iz Kanade na Kejp Kod i Karsons Bič u Južnom Bostonu“, ispričao mi je Klensi. Jedan od Kenedijevih najbližih saradnika ispričao mu je da je Kostelo „pokušao da zainteresuje Kenedija da uđe kupi deonice kompanije koja je proizvodila mašine za igre na sreću. Kenediji je bio previše pametan da bi se upustio u to, znao je da iza te kompanije stoji Al Kapone.“
Još jedna potvrda o Kenedijevim švercerskim danima došla je iz intervjuu sa K. Bajrumom Herstom, advokatom iz Hot Springsa u Arkanzasu, koji je više od 20 godina zastupao Ounija Medena, ozloglašenog gangstera. Meden, imigrant iz Engleske, u Njujorku je stekao imidž sadističkog ubice. Međutim, krajem 1920-ih transformisao se u sofisticiranog reketaša, koji se ponašao kao da je ravnopravan sa korumpiranim političarima i šefovima gangova duž istočne obale. Karijeru je završio kao menadžer kazina u Hot Springsu, koji su uvek bili dostupni vođama organizovanog kriminala kojima je bilo potrebno mirno utočište.
„Ouni i Džo Kenedi nekoliko godina su bili partneri u poslu sa krijumčarenjem alkohola. Ouni je tada kontrolisao sve noćne klubove u Njujorku, niko nije imao veći uticaj od njega. Džo je želeo da u njima prodaje svoja pića. Mnogo puta sam sa Ounijem razgovarao o njegovom partnerstvu sa Kenedijem“, rekao je Herst. Dodao je da mu je Maden rekao da „ceni Kenedijevo poslovno rasuđivanje, prepoznao je njegov intelekt“.
Među insajderima se nalazi i advokat Abraham Linkoln Morovic iz Ćikaga, koji je dugo zastupao mnoge vodeće ličnosti iz podzemlja pre nego što je započeo četrdesetgodišnju karijeru sudije, prvo na lokalnom nivou, a onda i kao savezni sudija u Čikagu. Kad smo razgovarali za ovu knjigu, 92-godišnji Morovic mi je rekao: „Zastupao sam neke ljude koji su se bavili švercom alkohola. Tim poslom se u Novoj Engleskoj bavio i Kenedi, poznavao je sve te momke. Kenedi ne bi mogao da radi to što je radio da nije imao odobrenje mafije. Da nije sarađivao sa njima, oni bi i njega uklonili.“ Morovic je imenovan za sudiju federalnog suda 1963. godine od strane predsednika Džona F. Kenedija.
Postoje i drugi dokazi Kenedijevog učešća u švercu škotskog viskija i džina. Piće je brodovima stizalo do plaža Masačusetsa, južno od Bostona. Alkohol bi se zatim kamionima prevozio do Njujorka, gde se prodavao po većim cenama od onih koje su bile u Bostonu. Vodeće novine, uključujući Njujork tajms, opširno su izveštavale o dolasku prve tzv. flote ruma 1923. godine. Tada je „nestao“ jedan konvoj sa Kenedijevim pićem. Mark A. Stjuart, novinar iz Nju Džersija, pomoćnik glavnog urednika lista Njuvark Rekord, 1985. godine objavio je biografiju Longija Cvilmana, koga je Kenedi optužio za tu otmicu konvoja alkohola. U toj knjizi, Stjuart je citirao Džozefa Randfeld, Cvilmanovog ortaka u krijumčarenju. Randfeld je prepričao kako je rekao Džoou Kenediju da njegovu pošiljku, koja je oteta kod Broktona, na putu za Njujork, nisu izvršili Cvilmanovi ljudi. „Kenedi mi nije poverovao. Rekao je da će uhvatiti i kazniti Longija čak i ako mu to bude poslednje što će uraditi“, kazao je Rajnfeld.
Opis otmice, koji je sugerisao da je Rajfeld bio u pravu kada je poricao umešanost u taj slučaj, pružio je Majer Lanski. Trojica izraelskih novinara (Denisu Ajzenbergu, Uriju Denu i Eliju Landauu) objavili su 1979. godine biografiju Lanskog, koja je delimično zasnovana na opsežnim razgovorima s njim. Lanski je tada mirno živeo u Izraelu, pokušavajući da izbegne ekstradiciju u Sjedinjene Američke Države. U poglavlju pod naslovom „Svađa sa Džozefom Kenedijem“, Lanski i njegov dugogodišnji saradnik Džozef Stačer, zvani Dok, tvrdili su da su oni, a ne Cvilman, oteli alkohol iz Kenedijevih kamiona. „Kenedi je pretrpeo ogromnu finansijsku štetu, a prilikom napada na konvoj poginulo je jedanaest njegovih ljudi, koji su štitili pošiljku. Mesecima nakon toga, opterećivale su ga molbe za novčanu pomoć od udovica i rođaka poginulih čuvara“, ispričali su Lanski i Stačer, koji su bili uvereni da je Kenedi znao da oni stoje iza te otmice, koju im nikada nije oprostio. Kad je Džon F. Kenedi postao predsednik, a njegov brat Robert državni tužilac, pokrenuli su državni mehanizam da ih uhapse. Lanski i Stačer su morali da se od Kenedijevih pobegnu u Tel Aviv.
Džo Kenedi je napustio posao sa alkoholom u leto 1946. godine, kada je formalno prodao svoju komaniju Somerset njujorškoj firmi, koju su delimično kontrolisali Cvilman i Rajnfeld. Na taj način, Kenedi je prekinuo poslednju poznatu vezu sa švercom pića. Međutim, nastavio je da održava zamršene odnose sa političarima, sindikatima i vođama organizovanih kriminalnih grupa u velikim američkim gradovima. Kenedijevo iskustvo, znanje i kontakti odigrali su glavnu ulogu na predsedničkim izborima 1960. godine. Uz pomoć saradnika iz mafije, Kenedi je pomogao Ričardu Niksonu da ukrade glasove i pobedi na izborima.
Odluku Džoa Kenedija da se povuče iz posla sa alkoholom neki istoričari tumače kao rezultat njegove namere da se te godine kandiduje za Kongres. „Džo je uživao u 13 profitabilnih godina, ali trgovina viskijem je bila pomalo sramna i u neskladu sa njegovom željom da se predstavi kao dostojanstven političar, koji štiti javne interese“, napisao je Ričard DŽ. Vajlen u delu „Otac dinastije“, bestseler biografiji Džozefa Kenedija, koja je objavljena 1964. godine. Ipak, Džo Kenedi je nastavio da se hvali svojim uspesima u biznisu sa alkoholom i nakon što su se njegovi sinovi preselili u Vašington. Kolegama i saradnicima njegovih sinova, Džo Kenedi je svakog Božića poklanjao flaše skupocenog viskija.
Džon F. Kenedi je objasnio Arturu Šlezingeru, autoru knjige „Hiljadu dana“, da je njegov otac „postavljao standarde i bio veoma strog kada nismo uspeli da ih zadovoljimo“. „Čvrstina je važna“, govorio je Džon F. Kenedi, koji je u predsedničku funkciju uneo očevu čvrstinu, ali i istoriju njegove saradnje sa podzemljem. Takođe, Džon Kenedi je, kao i njegov otac, razumeo kako svet zaista funkcioniše. Ironično, prljava prošlost Džoa Kenedija postala je potvrdu kvalifikacija njegovog sina za ulazak u Ovalni kabinet.
Izvor: Tabloid
