Autor: Džefri Saks
Ovo je uređeni transkript govora profesora Džefrija Saksa u Evropskom parlamentu na događaju pod nazivom „Geopolitika mira“, koji je 19. februara 2025. godine organizovao bivši pomoćnik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i aktuelni poslanik BSV-a u Evropskom parlamentu, Majkl fon der Šulenburg.
Hvala vam svima na prilici da budemo zajedno i da zajedno razmišljamo. Ovo je zaista složeno i brzopromjenljivo vrijeme, a ujedno i veoma opasno. Zato nam je zaista potrebna jasnoća u razmišljanju. Posebno sam zainteresovan za naš razgovor, pa ću nastojati da budem što sažetiji i jasniji.
Veoma pažljivo sam pratio događaje u Istočnoj Evropi, bivšem Sovjetskom Savezu, Rusiji i Ukrajini tokom posljednjih 36 godina. Bio sam savjetnik poljskoj vladi 1989. godine, ekonomskom timu predsjednika Gorbačova 1990. i 1991. godine, ekonomskom timu predsjednika Jeljcina od 1991. do 1993. godine, kao i ekonomskom timu predsjednika Kučme u Ukrajini od 1993. do 1994. godine.
Pomogao sam u uvođenju estonske valute. Takođe sam pomagao nekolikim zemljama bivše Jugoslavije, posebno Sloveniji. Nakon Majdana, nova vlada [u Ukrajini] pozvala me je u Kijev, odveli su me na Majdan, gdje sam iz prve ruke saznao mnogo toga.
U kontaktu sam sa ruskim liderima više od 30 godina. Takođe, iz bliza poznajem američko političko rukovodstvo. Naša prethodna sekretarka za trezor, Dženet Jelen, bila je moja divna profesorka makroekonomije prije 52 godine. Prijatelji smo već pola vijeka.
Poznajem te ljude. Ovo naglašavam jer ono što želim da objasnim nije nešto što sam čuo od drugih. To nije ideologija. To je ono što sam svojim očima vidio i lično iskusio tokom ovog perioda. Želim da s vama podijelim svoje razumijevanje događaja koji su zadesili Evropu u različitim kontekstima, i neću govoriti samo o ukrajinskoj krizi, već i o Srbiji 1999. godine, ratovima na Bliskom istoku, uključujući Irak i Siriju, kao i ratovima u Africi, uključujući Sudan, Somaliju i Libiju. Ovi sukobi su u veoma značajnoj mjeri rezultat duboko pogrešnih politika Sjedinjenih Država.
Ono što ću reći moglo bi vas iznenaditi, ali govorim na osnovu ličnog iskustva i poznavanja ovih događaja.
Mekgregor: Zapad laže o „skoroj pobedi Ukrajine“ – i CIA zna da će Kijev izgubiti
Američka spoljna politika
Ovo su ratovi koje su Sjedinjene Države vodile i izazvale. I to važi već više od 30 godina. Amerika je tokom 1990-91, a potom i nakon raspada Sovjetskog Saveza, došla do stava da sada ona upravlja svijetom i da ne mora da uvažava ničija mišljenja, „crvene linije“, zabrinutosti, bezbjednosne perspektive, međunarodne obaveze ili bilo koji okvir Ujedinjenih nacija. Žao mi je što to iznosim tako direktno, ali želim da to razumijete.
Trudio sam se jako 1991. godine da obezbijedim finansijsku pomoć za Gorbačova, za koga smatram da je bio najveći državnik našeg modernog doba. (Ovo je postalo dio projekta koji je vodio profesor Grejem Alison sa Harvardske škole uprave Kenedi, uz Gorbačovljevog ekonomskog savjetnika Grigorija Javlinskog. Projekat je objavljen u knjizi „Prozor prilike: Velika pogodba za demokratiju u Sovjetskom Savezu“, Pantheon Buks, 1991.)
Nedavno sam pročitao arhivirani memorandum Savjeta za nacionalnu bezbjednost o raspravi o mom predlogu od 3. juna 1991, po prvi put saznajući kako ga je Bijela kuća potpuno odbacila i u suštini ismijala moj apel da SAD pomognu Sovjetskom Savezu u finansijskoj stabilizaciji i finansijskoj podršci za sprovođenje reformi.
Memorandum dokumentuje da je američka vlada odlučila da učini samo najmanje neophodno kako bi sprečila katastrofu, ali ništa više od toga.
(*Ričard Darman, u OMB-u, izrazio je to ovako:
„Prilikom definisanja američkog interesa, moramo biti donekle makijavelistički nastrojeni. Koliko je minimalno potrebno da se umiri režim sa kojim želimo da sarađujemo u drugim stvarima? Drugim riječima, šta je najmanje što možemo da učinimo kako bismo održali proces u pokretu? Ne vjerujem da treba da se brinemo o raspadu Sovjetskog Saveza. Ako je ovo naše interno razumijevanje, onda možemo da nastavimo sa javnim delovanjem.“
Kasnije, Darman dodaje: „Želim da djelujem ozbiljno, ali bez iluzija. Već imamo dovoljno elemenata za dobar PR paket.“ Originalni naglasak zadržan.)
Odlučili su da nije posao Sjedinjenih Država da pomažu. Naprotiv. (Vidi moj rad „Kako su neokonzervativci izabrali hegemoniju umjesto mira početkom 1990-ih“.)
Mekgregor: Zapad laže o „skoroj pobedi Ukrajine“ – i CIA zna da će Kijev izgubiti
Kada se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, ovaj stav postao je još izraženiji. Mogao bih da navedem bezbroj primjera, ali suština je bila – mi [SAD] upravljamo svijetom. [Dik] Čejni, [Pol] Vulfovic i mnoga druga imena koja su vam vjerovatno poznata doslovno su vjerovali da je ovo sada svijet kojim upravljaju Sjedinjene Države i da će raditi šta žele. Očistićemo sve što je ostalo od Sovjetskog Saveza. Eliminisaćemo preostale saveznike iz sovjetske ere. Zemlje poput Iraka, Sirije i slične će nestati.
I već 33 godine živimo sa ovakvom spoljnom politikom. Evropa je platila visoku cijenu za ovo jer, koliko ja mogu da vidim, Evropa u ovom periodu nije imala nikakvu spoljnu politiku. Nije imala svoj glas, ni jedinstvo, ni jasnu viziju, ni evropske interese – samo odanost Americi.
Bilo je trenutaka neslaganja, i smatram da su to bila veoma važna i korisna neslaganja. Posljednji značajan primjer toga bio je 2003. godine, uoči rata u Iraku, kada su Francuska i Njemačka rekle da ne podržavaju zaobilaženje Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija radi tog rata.
Taj rat je direktno osmislio Netanijahu sa svojim saveznicima u Pentagonu. (Vidi knjigu Denisa Frica „Smrtonosna izdaja: Istina o tome zašto su Sjedinjene Države napale Irak“, OR Books, 2024.)
Ne kažem da je postojala veza ili uzajamnost. Kažem da je to bio rat vođen u korist Izraela. To je bio rat koji su Pol Vulfovic i Daglas Fejt koordinisali sa [izraelskim liderom] Benjaminom Netanijahuom.
I to je bio posljednji put kada je Evropa imala svoj glas. U to vrijeme razgovarao sam sa evropskim liderima, i bili su vrlo jasni – bilo je sjajno čuti njihovu odlučnu opoziciju neprihvatljivom ratu. Evropa je nakon toga potpuno izgubila svoj glas, a posebno 2008. godine.
Šta se desilo poslije 1991. godine i kako smo stigli do 2008? Sjedinjene Države su odlučile da unipolarnost znači da će se NATO širiti sa zapada sve do Vladivostoka, korak po korak.
Širenje NATO-a
Nije bilo predviđenog kraja istočnom širenju NATO-a. To je trebalo da bude unipolarni svijet pod kontrolom SAD. Ako ste kao dijete igrali igru Risk, kao što sam ja, onda znate ovaj koncept: cilj je imati svoju figuru na svakom dijelu table. Po američkom shvatanju, svaki prostor bez američke vojne baze je u suštini neprijateljski.
Neutralnost je u američkom političkom rečniku prljava riječ. Zapravo, možda i najprljavija riječ prema američkom načinu razmišljanja. Ako ste neprijatelj, bar je jasno da ste neprijatelj. Ali ako ste neutralni, onda ste subverzivni, jer ste u stvari protiv nas, samo to ne kažete otvoreno. Samo se pretvarate da ste neutralni.
Ovo je zaista bio način razmišljanja, a formalna odluka o tome donesena je 1994. godine, kada je predsjednik Klinton odobrio proširenje NATO-a na istok.
Podsjetiću vas da su 7. februara 1990. godine Hans-Ditrih Genšer i Džejms Bejker III razgovarali sa Gorbačovom. Nakon toga, Genšer je održao konferenciju za novinare na kojoj je izjavio da se NATO neće širiti na istok.
Njemačka i Sjedinjene Države su se obavezale da neće iskoristiti raspad Varšavskog pakta. Razumijte, molim vas, da je ovo obećanje dato u pravnom i diplomatskom kontekstu, a ne u neformalnom razgovoru. Ove obaveze su bile ključne za pregovore o okončanju Hladnog rata, koji su omogućili ponovno ujedinjenje Njemačke.
Postignut je dogovor da NATO neće pomjeriti svoje granice ni jedan pedalj ka istoku. (Ovo je bio sporazum, iako usmeni, jer je Gorbačov više puta naglašavao SAD-u i Njemačkoj koliko je važno da se drže obećanja da se NATO neće širiti na istok.) Taj dogovor je bio izričit, i to je dokumentovano u bezbroj zvaničnih zapisa. Pogledajte, recimo, National Security Archive na Univerzitetu Džordž Vašington – tamo možete pronaći desetine dokumenata. Postoji veb-stranica pod nazivom „What Gorbachev Heard About NATO“. Pogledajte je, molim vas, jer sve što vam Sjedinjene Države govore o ovom obećanju je laž, dok su arhive potpuno jasne. (Mnogi ključni dokumenti su dostupni ovdje i ovdje.)
Dakle, 1994. godine Klinton je donio odluku da proširi NATO sve do Ukrajine. Ovo je dugoročni projekat SAD. Nije ga pokrenula jedna ili druga administracija – ovo je projekat američke vlade koji traje više od 30 godina.
Godine 1997. Zbignjev Bžežinski napisao je Veliku šahovsku tablu (The Grand Chessboard), u kojoj je opisao istočnu ekspanziju NATO-a. Ta knjiga nije bila samo njegovo lično razmišljanje – to je bilo javno predstavljanje već donesenih odluka američke vlade. Tako ovakve knjige funkcionišu. U njoj se opisuje kako se širenje NATO-a i Evropske unije na istok odvijaju istovremeno i usko su povezani procesi.
U knjizi postoji i dobro poglavlje koje postavlja pitanje: Šta će Rusija uraditi dok se Evropa i NATO šire na istok?
Lično sam poznavao Bžežinskog. Bio je veoma ljubazan prema meni. Savjetovao sam Poljsku, a on je bio velika podrška. Bio je pametan čovjek, ali je 1997. godine pogriješio u svemu.
Godine 1997, Bžežinski je detaljno objasnio zašto Rusija ne može uraditi ništa drugo osim da prihvati širenje NATO-a i Evrope ka istoku.
(Evo šta Bžežinski piše na stranici 118 u knjizi Velika šahovska tabla:
„Jedina stvarna geostrateška opcija Rusije — opcija koja bi joj mogla dati realnu međunarodnu ulogu i istovremeno joj omogućiti transformaciju i socijalnu modernizaciju — jeste Evropa. I to ne bilo kakva Evropa, već transatlantska Evropa koja obuhvata proširenu EU i NATO. Takva Evropa se oblikuje, kako smo vidjeli u trećem poglavlju, i vrlo je vjerovatno da će ostati usko povezana sa Amerikom. To je Evropa s kojom će Rusija morati da se poveže ako želi da izbjegne opasnu geopolitičku izolaciju.“)
Drugim riječima, on ne govori samo o širenju Evrope, već i o širenju NATO-a. Ovo je bio američki plan, dugoročni projekat. A Bžežinski je objasnio kako Rusija nikada neće stati na stranu Kine. To je, prema njemu, bilo nezamislivo. Rusija se nikada neće povezati sa Iranom.
Prema Bžežinskom, Rusija nema drugog izbora osim evropskog puta. Dakle, kako se Evropa kreće ka istoku, Rusija ne može učiniti ništa da to zaustavi. Tako je tvrdio još jedan američki strateg.
Da li je onda ikavo iznenađenje što smo stalno u ratovima? Jer jedna stvar je jasna kada je riječ o Americi – mi uvijek „znamo“ šta će naši protivnici uraditi, i uvijek to pogrešno procjenimo!
Jedan od razloga zašto uvijek griješimo jeste što u američkom strateškom razmišljanju, koje počiva na nekoperativnoj teoriji igara, ne postoji stvarna komunikacija sa drugom stranom. Mi samo „znamo“ šta je njihova strategija.
To je fantastično – tako se uštedi toliko vremena! Diplomatija vam uopšte nije potrebna.
Strategija Crnog mora
Ovaj projekat je ozbiljno započeo 1994. godine, i imali smo kontinuitet vladine politike punih 30 godina – sve do, možda, juče. (Mislim na telefonski razgovor Trampa i Putina 12. februara 2025. i izjave koje su ubrzo potom usledile.)
Tridesetogodišnji projekat. Ukrajina i Gruzija bili su njegovi ključni elementi. Zašto? Zato što su Amerikanci sve što znaju naučili od Britanaca.
Mi smo „buduća“ Britanska imperija. A ono što je Britanska imperija razumjela još 1853. godine, sa gospodinom Palmerstonom – izvinite, lordom Palmerstonom (zajedno s Napoleonom III) – jeste da treba okružiti Rusiju u Crnom moru i uskratiti joj pristup istočnom Mediteranu.
Ono čemu danas svjedočite jeste američki projekat koji ima isti cilj u 21. vijeku.
Ideja SAD bila je da Ukrajina, Rumunija, Bugarska, Turska i Gruzija budu dio NATO-a, što bi Rusiji potpuno onemogućilo međunarodni status – blokiranjem Crnog mora i u suštini neutralisanjem Rusije tako da ostane tek lokalna sila.
Bžežinski je po ovom pitanju vrlo jasan u svom geopolitičkom pristupu.
Nakon Palmerstona, a prije Bžežinskog, bio je, naravno, Halford Makinder 1904. godine:
„Ko vlada Istočnom Evropom, vlada srcem kopna;
Ko vlada srcem kopna, vlada svjetskim ostrvom;
Ko vlada svjetskim ostrvom, vlada svijetom.“
(Godine 1919. Makinder je napisao knjigu Demokratski ideali i stvarnost, nadovezujući se na svoj raniji rad Geografska osovina istorije iz 1904.)
Poznavao sam predsjednike i/ili njihove timove. Nije bilo mnogo promjena od Klintona, preko Buša Mlađeg, Obame, Trampa, pa do Bajdena. Možda je svaki korak bio samo postepeno pogoršanje.
Bajden je, po mom mišljenju, bio najgori. Možda i zato što posljednjih nekoliko godina više nije bio compos mentis (pri zdravoj pameti). To kažem ozbiljno, ne kao sarkastičan komentar.
Američki politički sistem je sistem slike, privida. To je sistem medijske manipulacije iz dana u dan. To je PR sistem.
Mogli ste imati predsjednika koji u suštini ne funkcioniše, a da ta osoba ostane na vlasti dvije godine i čak se kandiduje za reizbor. Jedina stvar koja ga je zaustavila bila je činjenica da je morao stajati sam na bini 90 minuta – i to je bio kraj. Da tog „kvara“ nije bilo, nastavio bi sa svojom kandidaturom, bez obzira na to da li je spavao već od 16 časova popodne ili ne.
To je realnost. I svi se s tim mire.
Neučtivo je reći ono što ja govorim, jer mi danas u ovom svijetu ne govorimo istinu gotovo ni o čemu.
Dakle, ovaj projekat traje od 1990-ih.
Bombardovanje Beograda tokom 78 uzastopnih dana 1999. godine bilo je dio tog projekta. Raspad te zemlje bio je dio šire strategije, iako su granice „svetinja“, zar ne? Osim kada je riječ o Kosovu. Granice su nepovredive – osim kada ih Amerika mijenja.
Razbijanje Sudana bilo je još jedan povezan američki projekat. Razmislite o pobuni u Južnom Sudanu. Da li se to jednostavno dogodilo zato što su Južnosudanci odlučili da se pobune? Ili bih vam mogao pokazati priručnik CIA-e?
Budimo odrasli i razumimo šta je ovdje u pitanju.
Vojne kampanje su skupe. Zahtijevaju opremu, obuku, baze, obavještajne podatke, finansiranje. Ta podrška dolazi od velikih sila, ne od lokalnih ustanaka. Južni Sudan nije pobijedio Sudan u plemenskoj bici. Razbijanje Sudana bio je američki projekat.
Često sam odlazio u Najrobi i susretao američke vojnike, senatore ili druge ljude sa „dubokim interesom“ za unutrašnju politiku Sudana. Taj rat bio je dio igre američke unipolarnosti.
Kao što znate, širenje NATO-a započelo je 1999. godine kada su Mađarska, Poljska i Češka Republika pristupile savezu. Rusija je bila izuzetno nezadovoljna time, ali su te zemlje i dalje bile daleko od njenih granica. Rusija je protestovala, ali, naravno, bez rezultata.
Zatim je na vlast došao Džordž Buš Mlađi. Kada se dogodio 11. septembar, predsjednik Putin je obećao svu podršku SAD. A onda su SAD, oko 20. septembra 2001, odlučile da će započeti sedam ratova u roku od pet godina!
Možete čuti generala Veslija Klarka kako o tome govori na video-snimcima. (Pogledajte Klarkov intervju iz 2011. za Democracy Now!, gdje mu je zvaničnik Pentagona rekao: „Napašćemo i uništiti vlade u sedam zemalja u pet godina — počećemo s Irakom, a zatim ćemo preći na Siriju, Liban, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran.“*)
Klark je bio vrhovni komandant NATO-a 1999. godine. Oko 20. septembra 2001. otišao je u Pentagon, gdje mu je uručen dokument koji je objašnjavao perspektivu sedam američkih „ratova po izboru“.
Geopolitički ciljevi SAD i Izraela
Ovi ratovi bili su, u stvari, Netanijahuovi ratovi.
Plan američke vlade bio je djelimično da „očisti“ (ukloni) stare sovjetske saveznike, a djelimično da eliminiše podršku Hamasu i Hezbolahu.
Netanijahuova ideja bila je i ostaje da će postojati samo jedna država na cijelom području Palestine prije 1948. godine. Da, samo jedna država. Ta država će biti Izrael, koji će kontrolisati čitavu teritoriju od rijeke Jordan do Sredozemnog mora.
Ako se neko usprotivi, svrgnućemo ga.
Pa, ne baš Izrael, već preciznije – naš prijatelj, Sjedinjene Države. To je bila američka politika sve do jutros. Ne znamo da li će se promijeniti. Jedina nova komplikacija je to što bi, možda, umjesto Izraela, SAD „posjedovale Gazu“ (prema predsjedniku Trampu).
Plan „Clean Break“
Netanijahuova ideja postoji najmanje 25 godina. Vraća se do dokumenta pod nazivom „Clean Break“, koji su Netanijahu i njegov američki politički tim sastavili 1996. godine, kako bi eliminisali koncept rješenja sa dvije države. Taj dokument možete pronaći i na internetu.
(Godine 1996, Netanijahu i njegovi američki savjetnici izdali su dokument „Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ u saradnji sa Institutom za napredne strateške i političke studije. Ova nova strategija „čistog raskida“ pozivala je Izrael da odbaci koncept „zemlja za mir“. Praktično, to je značilo da Izrael neće napustiti palestinske teritorije okupirane 1967. godine u zamjenu za regionalni mir. Umjesto toga, Izrael bi nastavio sa svojom politikom okupacije, sve dok ne obezbijedi „mir za mir“ – redizajniranjem Bliskog istoka po svom ukusu. Ovaj plan je uključivao svrgavanje vlada koje su se protivile izraelskoj dominaciji.)
Dakle, ovo su dugoročni američki projekti. Pogrešno je postavljati pitanje: Je li to Klinton? Je li to Buš? Je li to Obama?
To je dosadan način posmatranja američke politike – kao svakodnevne ili godišnje igre. Ali američka politika to nije.
Naredna runda proširenja NATO-a dogodila se 2004. godine, kada je u savez ušlo još sedam zemalja: tri baltičke države, Rumunija, Bugarska, Slovenija i Slovačka. U tom trenutku, Rusija je već bila prilično uznemirena.
Ova druga faza širenja NATO-a predstavljala je potpuno kršenje poslijeratnog poretka koji je dogovoren prilikom ujedinjenja Njemačke. U suštini, to je bio fundamentalni trik ili čak izdaja od strane Sjedinjenih Država, koje su se povukle iz prethodno dogovorenog saradničkog aranžmana s Rusijom.
Kako se svi dobro sjećaju, jer je upravo prošle sedmice održana Minhenska bezbjednosna konferencija, predsjednik Putin je 2007. godine na tom istom skupu rekao: „Dosta, dosta je bilo.“
Naravno, Sjedinjene Države nisu slušale.
Ketrin Herst: Popularni izraelski blogeri pozivaju na „brisanje svakog živog stvora u Gazi“
Godine 2008. SAD su Evropi nasilno nametnule svoj dugogodišnji projekat proširenja NATO-a na Ukrajinu i Gruziju. Ovo je dugoročni plan.
Te godine, u proljeće, u Njujorku sam slušao Mihaila Sakašvilija kako govori na Savjetu za međunarodne odnose (Council on Foreign Relations).
Rekao nam je da je Gruzija u srcu Evrope i da će, kao takva, ući u NATO.
Izašao sam napolje, pozvao suprugu i rekao: „Ovaj čovjek je lud; uništiće svoju zemlju.“
Mjesec dana kasnije izbio je rat između Rusije i Gruzije, u kojem je Gruzija poražena.
Najnoviji događaji u Tbilisiju opet nisu dobri za Gruziju. Vaši poslanici Evropskog parlamenta idu tamo da potiču proteste.
To neće spasiti Gruziju.
To će Gruziju potpuno uništiti.
2008: „Njet znači njet“
Kako svi znaju, 2008. godine naš bivši direktor CIA-e Vilijam Berns, koji je tada bio američki ambasador u Rusiji, poslao je dugačak diplomatski depeš Stejt departmentu, odnosno državnoj sekretarki Kondolizi Rajs.
Ovaj dokument je postao čuven pod naslovom „Njet znači njet“ (Nyet means Nyet).
Bernsova poruka bila je da se čitav ruski politički establišment, a ne samo predsjednik Putin, protivi širenju NATO-a.
O ovoj depeši saznali smo isključivo zahvaljujući Džulijanu Asanžu. Vjerujte mi, američka vlada i vodeći mediji danas ne govore ni riječ o tome američkoj javnosti.
Dakle, Džulijanu Asanžu dugujemo zahvalnost što uopšte možemo pročitati ovaj dokument.
Ukrajina 2010: Janukovič i politika neutralnosti
Kao što znate, Viktor Janukovič je 2010. godine izabran za predsjednika Ukrajine na platformi ukrajinske neutralnosti.
Rusija tada nije imala nikakve teritorijalne pretenzije prema Ukrajini. Znam to jer sam u tim godinama povremeno boravio tamo.
Ono što je Rusija pregovarala 2010. godine bilo je jednostavno – produženje zakupa vojne baze u Sevastopolju na 25 godina, do 2042. To je bilo sve. Nije bilo ruskih zahtjeva za Krim. Ni za Donbas. Apsolutno ništa slično. Ideja da Putin obnavlja Rusku imperiju je dječija propaganda. Izvinite.
Svako ko zna svakodnevnu i godišnju istoriju shvatiće da je ovo dječija priča. Ali čini se da dječija priča bolje funkcioniše nego ozbiljna analiza. Dakle, prije državnog udara 2014. u Ukrajini nije bilo nikakvih teritorijalnih zahtjeva. Ali Sjedinjene Države su odlučile da Janukovič mora biti svrgnut jer je podržavao neutralnost i protivio se širenju NATO-a. To se zove operacija promjene režima (regime change operation).
Od 1947. godine, SAD su sprovele oko 100 operacija promjene režima – mnoge u vašim zemljama (obraćajući se evropskim poslanicima), a mnoge širom svijeta.
(*Politikolog Lindzi O’Rurk dokumentovao je 64 tajne operacije promjene režima koje su SAD sprovele između 1947. i 1989. godine. Zaključio je da su „operacije promjene režima, posebno one koje se sprovode tajno, često dovele do dugotrajne nestabilnosti, građanskih ratova i humanitarnih kriza u pogođenim regionima.“ Vidi knjigu O’Rurk iz 2018. Covert Regime Change: America’s Secret Cold War.)
Poslije 1989. godine postoji obilje dokaza o ulozi CIA-e u Siriji, Libiji, Ukrajini, Venecueli i mnogim drugim zemljama. To je posao kojim se CIA bavi. Znajte to. To je vrlo neobičan oblik spoljne politike. Unutar američke vlade, ako vam se ne sviđa neka druga strana, ne pregovarate s njom. Vi pokušavate da je svrgnete. Po mogućnosti, tajno. Ako ne uspije tajno, onda otvoreno. I uvijek govorite da niste vi krivi. Oni su agresori. Oni su „druga strana“.
Oni su „Hitler“. To se pojavljuje svakih dvije ili tri godine. Bilo da je u pitanju Sadam Husein, bilo da je [svrgnuti sirijski predsjednik Bašar] al-Asad, bilo da je Putin – to je veoma zgodno. To je jedino objašnjenje spoljne politike koje američki narod ikada dobija.
Pa, suočavamo se sa Minhenom 1938. Ne možemo razgovarati s drugom stranom. Oni su zli i nepomirljivi neprijatelji. To je jedini model spoljne politike koji ikada čujemo od naše vlade i masovnih medija. Masovni mediji to u potpunosti ponavljaju, jer su u potpunosti podređeni vladi Sjedinjenih Država.
Godine 2014. Sjedinjene Države su aktivno radile na svrgavanju Janukoviča. Svi znaju za telefonski razgovor koji su presreli Rusi između moje koleginice sa Univerziteta Kolumbija, Viktorije Nuland, i američkog ambasadora Džefrija Pjata. Ne postoji bolji dokaz od ovoga. Rusi su presreli njen poziv i postavili ga na internet.
Fascinantno. Tako su svi dobili unapređenja u Bajdenovoj administraciji. To je taj posao. Kada se dogodio Majdan, ubrzo nakon toga pozvali su me. „Profesore Saks, novi ukrajinski premijer bi želeo da vas vidi kako biste razgovarali o ekonomskoj krizi.“
Dakle, odletio sam u Kijev. Proveli su me kroz Majdan i rekli mi kako su Sjedinjene Države platile novac za sve ljude oko Majdana, za „spontanu“ Revoluciju dostojanstva.
Dame i gospodo, molim vas, kako su se odjednom pojavili svi ti ukrajinski mediji u vreme Majdana? Odakle je došla sva ta organizacija? Odakle su došli svi ti autobusi? Odakle su došli svi ti ljudi?
Ozbiljno?
Ovo je organizovan napor. I to nije tajna – osim, možda, za građane Evrope i Sjedinjenih Država. Svi ostali to razumiju veoma jasno.
Zatim, nakon udara, došli su Minski sporazumi, posebno Minsk II, koji je, inače, bio modelovan po južnotirolskoj autonomiji za etničke Nijemce u Italiji. Belgijanci takođe mogu veoma dobro razumjeti Minsk II, jer je pozivao na autonomiju i jezička prava za ruskojezično stanovništvo istočne Ukrajine. Minsk II je jednoglasno podržan od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. (Minski sporazum II je usvojen od strane Savjeta bezbjednosti UN kroz Rezoluciju 2202, koja je jednoglasno usvojena 17. februara 2015.)
Ipak, Sjedinjene Države i Ukrajina odlučile su da se neće sprovoditi. Njemačka i Francuska, koje su bile garanti Normandijskog procesa, takođe su dozvolile da se sporazum ignoriše. Ovo odbacivanje Minska II bilo je još jedna direktna američka unipolarna akcija, dok je Evropa, kao i obično, igrala potpuno beskorisnu, podređenu ulogu, iako je bila garant sporazuma.
Tramp je pobijedio na izborima 2016. godine i potom proširio isporuke oružja Ukrajini. Tokom granatiranja Donbasa od strane ukrajinske vojske, poginule su hiljade ljudi. Minski sporazum II nije bio sproveden.
Zatim je 2021. godine na vlast došao Bajden. Nadao sam se boljem, ali sam ponovo bio duboko razočaran. Nekada sam bio član Demokratske stranke. Sada nisam član nijedne stranke jer su svakako obje iste. Demokrate su vremenom postale potpuno ratoborne, i u stranci se nije čula nijedna reč o miru. Baš kao i kod većine vaših parlamentaraca, isto tako.
Krajem 2021. godine Putin je predložio posljednji pokušaj postizanja modus operandi sa Sjedinjenim Državama, kroz dva nacrta bezbjednosnih sporazuma – jedan sa Evropom i jedan sa Sjedinjenim Državama.
Nacrt rusko-američkog sporazuma predstavio je 15. decembra 2021.
Zveckanje Trećim svjetskim ratom: Njemačka, liječeni militarista, na razmeđi rata i mira
Nakon toga, imao sam jednočasovni razgovor sa [savjetnikom za nacionalnu bezbjednost] Džejkom Salivanom u Bijeloj kući, moleći ga:
„Džejk, izbjegnite rat. Možete izbjeći rat. Sve što Sjedinjene Države treba da urade jeste da kažu: ‘NATO se neće širiti na Ukrajinu.’“
A on mi je rekao:
„Oh, NATO se neće širiti na Ukrajinu. Ne brinite zbog toga.“
Rekao sam: „Džejk, recite to javno.“
„Ne, ne, ne. Ne možemo to reći javno.“
Rekao sam: „Džejk, zar ćete voditi rat oko nečega što se čak ni neće dogoditi?“
A on je odgovorio: „Ne brinite, Džef. Neće biti rata.“
Ovo nisu baš pametni ljudi. Iskreno vam kažem, nisu baš pametni.
Oni pričaju sami sa sobom. Ne razgovaraju ni sa kim drugim.
Oni igraju teoriju igara. U nekoperativnoj teoriji igara, vi ne razgovarate sa drugom stranom. Vi samo pravite svoju strategiju.
To je suština nekoperativne teorije igara. To nije teorija pregovora. Nije teorija mirotvorstva. To je jednostrana, nekoperativna teorija – ako poznajete formalnu teoriju igara.
To je ono što oni igraju.
Takav način razmišljanja prvi put je počeo da se primjenjuje u RAND Corporation.
I to je ono što i dalje primjenjuju.
Godine 2019. RAND je objavio dokument pod nazivom „Extending Russia: Competing from Advantageous Ground“.
Nevjerovatno, ali taj dokument, koji je dostupan javnosti, otvoreno razmatra kako bi Sjedinjene Države trebalo da iritiraju, provociraju i oslabe Rusiju.
To je, bukvalno, strategija.
Cilj je isprovocirati Rusiju, pokušati da se Rusija raspadne, možda promjena režima, možda neredi, možda ekonomska kriza.
To je ono što vi u Evropi zovete svojim saveznikom.
Tako sam ja bio na tom frustrirajućem telefonskom pozivu sa Salivanom, stojeći napolju na ledenoj hladnoći. Slučajno sam pokušavao da provedem dan na skijanju.
Miloš Lalatović: Neuspavljivi čudotvorac, Sveti Jovan Šangajski
„Oh, neće biti rata, Džef.“
Znamo šta se zatim dogodilo: Bajdenova administracija odbila je da pregovara o proširenju NATO-a.
Najgluplja ideja NATO-a je takozvana politika otvorenih vrata, zasnovana na članu 10 NATO ugovora (1949).
NATO zadržava pravo da ide gdje želi, sve dok se vlada domaćina slaže, a da nijedan susjed – poput Rusije – nema bilo kakvu riječ u tome.
Pa, ja kažem Meksikancima i Kanađanima: „Ne pokušavajte to.“
Znate, Tramp možda želi da preuzme Kanadu. Tako bi kanadska vlada mogla reći Kini: „Zašto ne biste izgradili vojnu bazu u Ontariju?“
Ne bih im to savjetovao.
Sjedinjene Države sigurno ne bi rekle: „Pa, otvorena vrata. To je stvar Kanade i Kine, ne naša.“
Sjedinjene Države bi izvršile invaziju na Kanadu.
Ipak, odrasli ljudi, uključujući u Evropi, u ovom parlamentu, u NATO-u, u Evropskoj komisiji, ponavljaju apsurdnu mantru da Rusija nema ništa da kaže o proširenju NATO-a.
Ovo je besmislica.
Ovo nije čak ni „bebi geopolitika“.
Ovo je prosto odsustvo razmišljanja.
Tako je rat u Ukrajini eskalirao u februaru 2022. kada je Bajdenova administracija odbila bilo kakve ozbiljne pregovore. Koja je bila Putinova namjera u ratu? Mogu vam reći šta je bila njegova namjera. Ona je bila da prisili Zelenskog da pregovara o neutralnosti. To se dogodilo u roku od nekoliko dana od početka invazije. Trebalo bi da razumijete ovu osnovnu stvar, a ne propagandu koja se piše o invaziji tvrdeći da je cilj Rusije bio da osvoji Ukrajinu sa nekoliko desetina hiljada vojnika.
Hajde, dame i gospodo. Molim vas, shvatite nešto osnovno. Ideja ruske invazije bila je da drži NATO podalje od Ukrajine. A šta je zapravo NATO? To je američka vojska, sa svojim raketama, svojim CIA-inim raspoređivanjem i svim ostalim. Cilj Rusije bio je da drži Sjedinjene Države dalje od svoje granice.
Zašto je Rusija toliko zainteresovana za ovo? Zamislite da Kina ili Rusija odluče da postave vojnu bazu na Rio Grandeu ili na kanadskoj granici, ne samo da bi Sjedinjene Države izgubile kontrolu, već bismo imali rat u roku od deset minuta. Kada je Sovjetski Savez pokušao ovo na Kubi 1962. godine, svijet je bio na ivici nuklearnog Armagedona.
Sve ovo je ozbiljno pogoršano time što su Sjedinjene Države jednostrano napustile Sporazum o antibalističkim raketama 2002. godine i time okončale relativnu stabilnost okvira kontrole nuklearnog naoružanja.
Ovo je izuzetno važno razumjeti. Okvir za kontrolu nuklearnog naoružanja zasniva se, u velikoj mjeri, na nastojanju da se odvrati prvi (obezglavljujući) napad. Sporazum o antibalističkim raketama (ABM Treaty) bio je ključna komponenta te stabilnosti.
Sjedinjene Države su jednostrano istupile iz tog sporazuma 2002. godine. Ovo je izazvalo snažan ruski bijes. Dakle, sve o čemu sam govorio u vezi sa širenjem NATO-a dogodilo se u kontekstu uništavanja nuklearnog okvira od strane SAD.
Počevši od 2010. godine, Sjedinjene Države počele su da postavljaju Aegis antibalističke raketne sisteme u Poljskoj, a kasnije i u Rumuniji. Rusija to ne odobrava.
Jedno od ključnih pitanja na stolu u decembru 2021. i januaru 2022. bilo je da li Sjedinjene Države polažu pravo na postavljanje raketnih sistema u Ukrajini. Prema bivšem analitičaru CIA-e Reju Makgovernu, Blinken je Lavrovu u januaru 2022. rekao da Sjedinjene Države zadržavaju pravo da postave raketne sisteme u Ukrajini.
To je, dragi prijatelji, vaš navodni saveznik.
A sada SAD žele da postave rakete srednjeg dometa u Njemačkoj.
Sjetite se da su Sjedinjene Države istupile iz INF sporazuma 2019. godine.
Trenutno ne postoji nikakav okvir za kontrolu nuklearnog naoružanja. U suštini, nikakav.
(Sjedinjene Države su formalno istupile iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF Treaty) 2. avgusta 2019. godine, nakon šestomjesečnog perioda suspenzije koji je započeo 2. februara 2019.)
Kada je Zelenski nekoliko dana nakon ruske invazije rekao da je Ukrajina spremna na neutralnost, mirovni sporazum bio je na dohvat ruke.
Znam detalje o ovome jer sam detaljno razgovarao sa ključnim pregovaračima i posrednicima, a takođe sam saznao mnogo toga iz javnih izjava drugih aktera.
Ubrzo nakon početka pregovora u martu 2022. godine, strane su razmjenile dokument koji je predsjednik Putin odobrio, a koji je Lavrov predstavio. Ovim procesom upravljali su turski posrednici.
U proljeće 2022. godine odleteo sam u Ankaru kako bih iz prve ruke i u detalje saznao šta se dogodilo tokom posredovanja.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Suština je sljedeća: Ukrajina je jednostrano odustala od sporazuma koji je bio na korak od postizanja.
Zašto je Ukrajina odustala od pregovora?
Zato što su im Sjedinjene Države to naredile, a Velika Britanija je dodala „šlag na tortu“ tako što je BoDžo (Boris Džonson, bivši premijer U.K.) početkom aprila došao u Kijev da ponovi istu poruku.
[Britanski premijer] Kir Starmer ispostavio se kao još gori, još veći ratni huškač. To je nezamislivo, ali je istinito.
Boris Džonson je objasnio – i možete to pronaći na internetu – da je ovdje ulog ništa manje nego zapadna hegemonija!
Ne Ukrajina, već zapadna hegemonija.
Majkl fon der Šulenburg i ja smo se u proljeće 2022. sastali u Vatikanu sa grupom stručnjaka, gdje smo napisali dokument u kojem smo objasnili da iz nastavka rata ne može proizaći ništa dobro. (Sastanak u Vatikanu bio je dio Fraternalne ekonomske sesije za Jubilej 2025: „Nada u znacima vremena“.)
Naša grupa je žestoko zagovarala, ali bezuspješno, da Ukrajina treba odmah da pregovara, jer će kašnjenje značiti masovne žrtve, rizik od nuklearne eskalacije i mogućnost potpunog poraza u ratu.
Ne bih promijenio nijednu riječ iz onoga što smo tada napisali.
Ništa u tom dokumentu nije bilo pogrešno.
Otada, otkako su SAD odgovorile Ukrajinu od pregovora, možda čak milion Ukrajinaca je poginulo ili bilo teško ranjeno.
I američki senatori, koji su podli i cinični koliko je to moguće zamisliti, kažu da je ovo divan trošak američkog novca jer nijedan Amerikanac ne gine. Ovo je čist proksi rat. Jedan od naših senatora iz susjedne države Njujork, Ričard Blumental iz Konektikata, rekao je to javno. Mit Romni je to javno rekao. „Ovo je najbolje utrošen novac Amerike. Nijedan Amerikanac ne gine.“ Ovo je nevjerovatno.
Sada, samo da nas dovedem do juče, američki projekat u Ukrajini je propao. Osnovna ideja ovog projekta od samog početka bila je da će Rusija popustiti. Osnovna ideja sve vrijeme bila je da Rusija ne može da pruži otpor, baš kao što je Zbignjev Bžežinski tvrdio 1997. godine. Amerikanci su mislili da Sjedinjene Države sigurno imaju prednost.
Sjedinjene Države će pobijediti jer ćemo ih blefirati. Rusi neće zaista ratovati. Rusi neće zaista mobilisati. Primijenićemo ekonomsku „nuklearnu opciju“ – isključiti Rusiju iz SWIFT-a. To će uništiti njihovu ekonomiju. Naše sankcije će ih baciti na koljena. HIMARS će ih uništiti. ATACMS, F-16 će ih uništiti. Iskreno, ovu vrstu retorike slušam više od 50 godina. Naši lideri za nacionalnu bezbjednost decenijama govore besmislice.
Koliko gasa je iscurilo iz Severnog toka i koje su posledice incidenta
Molio sam Ukrajince: ostanite neutralni. Ne slušajte Amerikance. Ponavljao sam im čuvenu izreku Henrija Kisindžera da je biti neprijatelj Sjedinjenih Država opasno, ali da je biti njihov prijatelj kobno. Dozvolite da to ponovim za Evropu: biti neprijatelj Sjedinjenih Država je opasno, ali biti njihov prijatelj je kobno.
Dozvolite mi da završim sa nekoliko riječi o predsjedniku Donaldu Trampu. Tramp ne želi Bajdenovu gubitničku poziciju. Zato će Tramp i predsjednik Putin vjerovatno postići dogovor o okončanju rata. Čak i ako Evropa nastavi sa svojim ratnim huškačkim stavom, to neće biti važno.
Rat se završava.
Dakle, molim vas, prihvatite to. Recite svojim kolegama: „Gotovo je.“ Gotovo je jer Tramp ne želi da zadrži gubitničku poziciju. Onaj koji će biti spašen pregovorima koji se trenutno vode jeste Ukrajina. Drugi je Evropa.
Vaš berzanski indeks raste posljednjih dana zbog „užasnih vijesti“ o pregovorima i mogućem miru. Znam da je ova mogućnost pregovaračkog mira u ovim krugovima dočekana sa čistim užasom, ali ovo je najbolja vijest koju možete dobiti.
Pokušao sam da doprem do nekih evropskih lidera. Rekao sam im, ne idite u Kijev, idite u Moskvu. Pregovarajte sa svojim kolegama. Vi ste Evropska unija. Vi ste 450 miliona ljudi i ekonomija od 20 triliona dolara. Ponašajte se tako.
Evropska unija treba da bude glavni trgovinski partner Rusije. Evropa i Rusija imaju komplementarne ekonomije. Njihova uzajamna korist u trgovini je veoma jaka.
Inače, ako neko želi da razgovara o tome kako su Sjedinjene Države digle u vazduh Sjeverni tok, rado ću govoriti i o tome.
Trampova administracija je u suštini imperijalistička. Tramp očigledno vjeruje da velike sile dominiraju svijetom. Sjedinjene Države će biti nemilosrdne i cinične, i da, takođe prema Evropi.
Ne idite moliti Vašington. To vam neće pomoći. Vjerovatno će samo podstaći njihovu nemilosrdnost. Umjesto toga, vodite autentičnu evropsku spoljnu politiku.
Nebojša Popović: Detant SAD i Rusije alarm za promjenu evropskih elita
Dakle, ne kažem da ulazimo u novu eru mira, ali se sada nalazimo u veoma drugačijoj vrsti politike – povratku politici velikih sila.
Evropi je potrebna sopstvena spoljna politika, a ne samo politika rusofobije.
Evropi je potrebna spoljna politika koja je realistična, koja razumije situaciju Rusije, razumije situaciju Evrope, razumije šta su Sjedinjene Države i za šta se zalažu, i koja pokušava da spriječi da Evropa postane žrtva američke dominacije.
Nije nemoguće da će Trampova Amerika iskrcati trupe na Grenlandu.
Ne šalim se, i ne mislim da se Tramp šali.
Evropi je potrebna spoljna politika. Prava spoljna politika.
Evropi je potrebno nešto drugačije od:
„Da, pregovaraćemo s gospodinom Trampom i naći ćemo kompromis.“
Znate li kako će to izgledati?
Nazovite me poslije pa mi recite.
Imajte evropsku spoljnu politiku.
Živjećete uz Rusiju još dugo, zato pregovarajte s Rusijom.
Postoje stvarni bezbjednosni izazovi i za Evropu i za Rusiju, ali bombastična retorika i rusofobija ne služe vašoj bezbjednosti ni najmanje.
One ne služe ni bezbjednosti Ukrajine.
Ova američka avantura, u koju ste ušli i u kojoj ste sada glavni navijači, doprinijela je gubicima od oko milion ukrajinskih žrtava.
Što se tiče Bliskog istoka, uzgred budi rečeno, Sjedinjene Države su prije 30 godina potpuno predale svoju spoljnu politiku Netanijahuu. Izraelski lobi dominira američkom politikom. Molim vas, nemojte imati nikakvu sumnju u to. Mogao bih satima objašnjavati kako to funkcioniše. To je veoma opasno.
Nadam se da Tramp neće uništiti svoju administraciju, a još gore, palestinski narod, zbog Netanijahua, koga smatram ratnim zločincem koji je s pravom optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom.
Jedini način da Evropa ima mir na svojim granicama sa Bliskim istokom jeste rješenje s dvije države. Postoji samo jedna prepreka tome, a to je veto Sjedinjenih Država u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, na zahtjev izraelskog lobija.
Dakle, ako želite da Evropska unija ima neki uticaj, recite Sjedinjenim Državama da povuku veto. U tome bi se Evropska unija našla zajedno sa oko 160 drugih zemalja svijeta. Jedini koji se protive palestinskoj državi su, u suštini, Sjedinjene Države, Izrael, Mikronezija, Nauru, Palau, Papua Nova Gvineja, Argentina i Paragvaj. (Ujedinjene nacije mogu okončati bliskoistočni sukob primanjem Palestine u članstvo, vidi moj članak o tome ovdje.)
Bliski istok je područje u kojem bi Evropska unija mogla imati veliki geopolitički uticaj.
Pa ipak, Evropa je utišala svoj glas oko nuklearnog sporazuma s Iranom (JCPOA), a gotovo polovina Evrope ćuti o ratnim zločinima Izraela i blokadi rješenja s dvije države.
Netanijahuov najveći životni san je rat između Sjedinjenih Država i Irana. I on nije odustao. Nije nemoguće da će doći i do američko-iranskog rata.
Ali Evropa bi ga mogla spriječiti — ako bi imala sopstvenu spoljnu politiku.
Nadam se da će Tramp okončati Netanijahuov uticaj na američku politiku.
Ali čak i ako ne, Evropska unija može sarađivati sa ostatkom svijeta kako bi donijela mir na Bliski istok.
Na kraju, dozvolite mi da kažem nešto u vezi sa Kinom: Kina nije neprijatelj.
Kina je samo velika priča o uspjehu.
Upravo zato je Sjedinjene Države doživljavaju kao neprijatelja — jer Kina ima veću ekonomiju od SAD-a (mjereno po međunarodnim cijenama).
SAD odbijaju da prihvate stvarnost. Evropa ne bi trebalo da radi isto.
Ponavljam:
Kina nije neprijatelj, niti prijetnja.
Ona je prirodni partner Evropi, i u trgovini i u očuvanju globalne životne sredine.
To je sve.
Hvala vam.
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija, gdje je vodio Institut za Zemlju (The Earth Institute) od 2002. do 2016. godine. Takođe je predsjednik UN-ovog Mreže rješenja za održivi razvoj (U.N. Sustainable Development Solutions Network) i komesar UN-ove Komisije za širokopojasni razvoj (U.N. Broadband Commission for Development).
Izvor: Consortium News
