Piše: Veselin Matović
Ideja o ustanovljenju manifestacije Dani srpskog jezika, koja bi se tradicionalno održavala u znak sjećanja na pobunu nikšićkih profesora protiv nasilja nad imenom srpskog jezika, koje traje već dvadeset godina, pokazalo se, veoma je lijepo primljena, ne samo od brojnih građana, prisutnih na skupovima koji su nedavno, u znak sjećanja na taj događaj, organizovani u Nikšiću (promocija jubilarnog broja časopisa Slovo i akademija Čas srpskog jezika), nego i od predstavnika niza kulturnih organizacija i udruženja.
Posebno je s velikim odobravanjem i očekivanjem prihvaćen predlog da se prvi septembar ozvaniči kao Dan srpskog jezika. To bi dalo nov zamah afirmaciji imena srpskog jezika, prije svega, među školskom omladinom, koja je, nakon preimenovanja glavnog nastavnog predmeta u našim školama (prvo 2004, a zatim, još besmislenije, 2011), izložena kontinuiranoj opresiji zloćudne zamisli bivšeg režima da se zloupotrebom obrazovnog sistema ime srpskog jezika, a s njim i srpska književnost, istisnu iz svijesti i pamćenja i današnjih i budućih generacija. Ta ambicija nije zaustavljena razvlašćenjem njenih obretnika 2020. godine. Naprotiv, ona i dalje djeluje sa ništa manje kondicije nego što je to do tada činila. Ime srpskog jezika nestaje ne samo iz nesrećno uspostavljenog imena nastavnog predmeta 2011, nego uopšte – iz rječnika školske omladine. Godina za godinom, generacija za generacijom – nije daleko vrijeme kada bi moglo sasvim nestati iz đačkog vokabulara.
Prirodno je da ideja o ustanovljenju Dana srpskog jezika potekne baš iz Nikšića. Nikšić je središte Stare Hercegovine a time i istočnohercegovačkog narječja koje čini osnovicu srpskog književnog jezika, ali i obrazovni, duhovni i kulturni centar u kom se obrazuju nastavnici srpskog jezika. Takođe, prirodno je i da ona bude prihvaćena u svim opštinama u kojima je, na skorašnjem popisu, najveći broj građana, po treći put uzastopno, potvrdio da je srpski jezik njihov maternji jezik,
Ozvaničenje Dana srpskog jezika doprinijelo bi razbijanju osjećanja, uveliko uvriježenog među omladinom, da je pominjanje imena srpskog jezika svojevrstan prekršaj, kao i straha da nastavni predmet u okviru koga izučavaju svoj maternji jezik, slobodno, bez zazora od bilo koga, ili povođenja za bilo kim, makar to bio i njihov nastavnik, imenuju njegovim srpskim imenom. I da nam se djeca ne uče dvoličnosti – što je najgore – pa da ga pred roditeljima imenuju jednim, a pred drugovima u razredu – drugim imenom.
Na simboličnom planu Dan srpskog jezika imao bi primarnu poruku da se nastava u našim školama i sada izvodi, kako se oduvijek izvodila – na srpskom jeziku, bez obzira na njegovo protivprirodno preimenovanje, odnosno da to njegovo novo ime nije novi i drukčiji jezik. Dužni smo, i kao roditelji i kao pedagozi, da našoj djeci kažemo istinu da je to preimenovanje izvršeno samovoljom jedne političke grupacije, s ciljem promjene naše nacionalne svijesti, sistema vrijednosti, kulturnog obrasca, modela društvenog ponašanja, kulturnog nasljeđa i revizije istorije. Naravno, kada budu dovoljno zrela da to razumiju.
Pravo je svakog djeteta da o svom maternjem jeziku, o njegovom imenu, pismu, istoriji, normi i svemu drugom, sazna istinu ne samo u svom domu i u svojoj porodici nego, najpouzdanije – u svojoj školskoj učionici. Svaki nastavnik, koji poštuje osnovna načela svoje profesije (prije svega –naučnost i etičnost) dužan je da im to pruži. Djeci se mora, zarad njihovo zdravog socijalno-psihološkog i intelektualnog razvoja, zarad njihovih zdravih međusobnih odnosa, detaljno i naučno, kako je u školi jedino i dozvoljeno, objasniti zašto se njihov zajednički maternji jezik u školi dvojako imenuje i zašto se ona dijele, ne baš beznačajno nego, čak – na različite narode. To nije, kako bi rekli pedagoški fariseji, uvođenje politike u školu nego je upravo suprotno – odbrana škole i njenog smisla od politike. Skrivanje istine od djece, zarad politike i slijepo povinovanje nastavnika volji političara, to je politizacija škole i zloupotreba obrazovanja.
Manifestacije Dan(i) srpskog jezika nijesu usmjerene protiv bilo koga, niti imaju za cilj osporavanje bilo čijih prava niti vrijeđanje bilo čijih osjećanja. Naprotiv, podrazumijevajući ozbiljne kulturne i naučne sadržaje s ciljem afirmacije imena srpskog jezika i srpske književnosti u našem obrazovnom sistemu, i prava preko 43% naše školske omladine da se obrazuje na svom jeziku, da izučava svoj jezik i da upoznaje stvaralaštvo stvoreno na svom jeziku i na njemu izoštrava umnost i osjećajnost, razvija etičke vrline i intelektualne sposobnosti – i da joj nivo ostvarivanja tih prava ne zavisi od volje političkih stranaka, ili bilo koje autokratske ili demokratske vlasti –- one mogu samo doprinijeti procesima demokratizacije i razgrađivanju raskolničke ideološko-identitetske koncepcije bivšeg DPS-režima u Crnoj Gori.
Ako bismo Dan(e) srpskog jezika, saborno i zdušno, uz nesebično učešće svih zainteresovanih kulturnih organizacija i udruženja, političkih stranaka, pa i, zašto ne? – eparhija Srpske pravoslavne crkve (srpski jezik je službeni jezik SPC) – učinili prestižnom kulturnom manifestacijom, to bi u znatnoj mjeri suzbilo ideološko-identitetsku opresiju koja se, na osnovu čl. 13 Ustava CG i čl. 9 Zakona o opštem obrazovanju, institucionalno sprovodi nad preko 43% omladine u našim školama.
Veselin Matović: Crnogorski jezički paradoks, kontinuitet sa okupatorima
Razumije se, nikada ne odustajući od zahtjeva za izmjenom tih normi, kao i postojećih nastavnih programa i udžbenika iz kojih je isključen niz najznačajnijih srpskih pisaca i njihovih djela za koja se vezuju najdublja kolektivna osjećanja srpskog naroda.
U tom smislu, manifestacije sa ovim imenom nesumnjivo posjeduju znatan edukativni potencijal i kreativni izazov.
Čak i ako bi se, kojim slučajem, promijenile ustavne odredbe o službenom jeziku (a to je, bez ikakve sumnje, najvažniji posao koji se očekuje od postojeće vlasti, i jedino što bi moglo da suzbije opasne antagonizme i sve dublje podjele u narodu), ustanovljenje Dana srpskog jezika imalo bi svoje puno opravdanje. Ustanovljeni su Dani svega i svačega (od Dana piva do Dana kobasica), pa zašto ne bismo imali Dan onoga što nam je najvažnije, onoga što nas čini onim što jesmo!
