Piše: Jovan Dučić
Ali dok Nahas paša izjavljuje da je monarhista, njegovi prijatelji u Engleskoj (laburisti) publikuju u svom organu „Mančester Gardijen“ jedan članak protiv egipatskog Monarha kakav se nikad i nigde nije napisao. Posle takvog pisanja neće biti čudo ako u Egiptu nastupi revolucija koju iz humanih razloga ne bi trebalo želeti ni najgorem narodu, a kamo li nerodu egipatskom gde laburisti smatraju da imaju svoje načelne prijatelje. Čast mi je navesti ovde taj članak lista iz Mančestera koji je i o našoj zemlji pisao često bez i najmanje delikatnosti i sa puno providne zle namere. Evo taj članak:
„Neredi u Egiptu idu brže nego što smo mislili. Očevidno da je situacija zapaljiva. Prema tome kakav su tok stvari uzele poslednjih dana, jasno je da su svi Egipćani, podrazumevajući ovde i felahe (seljake) svi ukupno za stranku Vafd. Kralj Fuad nije u prošlosti imao dobru reputaciju, ali je trpljen; međutim danas, on je totalno omrznut.
Ukoliko su njegove trupe i njegova policija odane njegovoj ličnosti, to bi se videlo naročito ako bi engleske trupe pošle da ga spasavaju iz ćor-sokaka u koji su ga bacile njegove lude ambicije. Međutim, britanske trupe mogu biti upotrebljene samo u opredeljenim slučajevima. Ali ma kako stvari pošle, Kralj Fuad može biti siguran da Engleska neće pomagati, ni u kom slučaju, njegovu ambiciju da upravlja zemljom bez parlamenta. Britanska vlada neće dozvoliti ni jednog trenutka da engleska vojska bude upotrebljena za druge stvari nego za odbranu života i imanja stranih državljana[1].
Kako je Jovan Dučić opisao dva najljepša evropska grada: „Ovde su izumrli čitavi narodi“
Ako se s jedne strane budu posmatrali sadašnji neredi egipatski, može se uzeti da su oni dobro došli jer će se konačno preseći dosadašnje pitanje hoće li Egipat biti upravljan ustavno ili autokratski.
U početku, Kralj Fuad je pristao na ustav protiv volje. Od toga vremena on nije prestajao da čini sve napore kako bi povećao privilegije Prestola na štetu Parlamenta. Bilo je jedno vreme u kojem je dvor bio čuven kao ognjište intriga koje su sve išle da povećaju lični uticaj Kraljev. Međutim, u više pogleda, kralj Fuad je kulturan čovek, i učinio je mnogo da podigne intelektualni život Egipta. Bez svake sumnje, njegova namera (je) izgleda da bude jedan pravedni autokrat. Ali gde ima jedan autokrat, tu nema jedan pravednik. On je čak siguran da njegove ideje o upravi Egipta jesu bolje nego ideje Nahas paše. Ali istina je da egipatski narod većma voli Nahasa nego kralja Fuada. Ovo je možda ludost, ali je fakat. Da kralj Fuad uveri svoje Egipćane, treba da ostane u granicama koje mu obeležava ustav, ili da abdicira. Po neki put se čuje da svi azijski narodi vole da njima upravlja jedan despot. Ali ako to je bilo tačno u prošlosti, nije danas.
Ali što je izvesno, ako ne bude strane intervencije, Vafd će dobiti bitku; i onda će se Egipat osloboditi jednog tereta.“
Iz ovog pisanja laburističkog bukačkog lista vidi se koliko stoji Egipat pred užasnom situacijom. Kao da se na leđima ovog naroda bore u ovom času dve zavađene engleske struje, laburisti koji pomažu Vafd protivno interesima same Engleske, i imperijalisti koji napadaju Vafd i ne pomažući kralja Fuada. Međutim, svako ko poznaje egipatski slučaj, zna da je kralj Fuad u nekoliko mahova suspendovao ustav ili radio neustavno, samo da bi došao do sporazuma sa Engleskom protivno preteranim prohtevima i nabusitim načinima ovoga istog Vafda. Čak i više: kralj Fuad nije nijednom obišao ustav ako mu takve stvari nisu tražene iz Londona. U ovom momentu on je odista usamljen. Ni jedan engleski imperijalistički list nije ušao u njegovu odbranu; a njegovi protivnici u Egiptu publikovali su na čelu svojih listova gornji članak „Mančester Gardiena“ da još većma raspale svoje izbezumljene mase, pokazujući da je kralj Fuad u ovom momentu jedina smetnja njihovim unutrašnjim slobodama ali čak i smetnja sporazumu sa Engleskom. Najžalosnije je ovde podvući fakat da je kralj Fuad došao u sukob sa Nahasom naročito zbog toga što veliki demagog Nahas nije hteo pre tri meseca da potpiše u Londonu sporazum sa Mekdonaldom (engleski premijer – MZ), sasvim onakav kakav je sporazum tražila engleska vlada, i jedini koji je mogućan.
Zbog svih ovih zapleta i protivrečnosti, nije čudo ako događaji u Egiptu budu i dalje pošli ovim putem kojim idu sada, i ako ova zemlja ode u pravu anarhiju. Međutim, jedno je izvesno: da su Englezi hteli, do ovih krvoprolića ne bi došlo; ali, isto tako, ako budu promenili svoje držanje, stvari u Egiptu mogu sutra dan okrenuti najboljim putem. Ni kralj Fuad ni Nahas paša nisu gospodari situacije, nego samo engleski laburiste i njihovi protivnici engleski konservativci.
Jovan Dučić, Diplomatski spisi, str. 99-101. Udruženje Trebinjaca „Jovan Dučić“ u Beogradu, 2015.
[1] Velika Britanija je bila zaštitnik interesa stranih državljana u Egiptu. Od 1840. kada je Turska Londonskom konvencijom dala Egiptu administrativnu autonomiju, Egipat je liberalnije tumačio režim kapitulacija u odnosu prema strancima. Stranci su u Egiptu bili neprikosnoveni i mogli su odgovarati samo po zakonima države iz koje su došli, pred svojim diplomatskim predstavnicima – konzulima, koji su u odnosu na njih imali administrativnu, sudsku, izvršnu i fiskalnu vlast. Strancima u Egiptu nisu sudili egipatski sudovi na osnovu kapitulantskog načela sudske ekteritorijalnosti. Egipat je priznavao to pravo svim državama koje su sa njim zaključile ugovor o kapitulacijama“. Kraljevina Jugoslavija nije imala takav ugovor (kao ni Kraljevina Srbija koja je u Egiptu imala Diplomatsku agenciju od 1907. godine) iako je postojala jedna kolonija državljana Kraljevine Jugoslavije u Egiptu. Reformom egipatskog sudstva 30-tih godina bio je doveden u pitanje položaj stranaca – državljana čije zemlje nisu imale ugovore sa Egiptom a uživali su skoro ista prava kao stranci koji su imali pravo kapitulacija. (AJ, PK, izveštaj otpravnika poslova od 1. VI 1928, f. 10)
Izvor: Makroekonomija
