Piše: Dragan Lakićević
Onaj ko ima samo ovu tanušnu zbirčicu od trinaest pesama, može reći da voli i poznaje Vislavu Šimborsku. I poeziju
Pre dosta godina, pitali su iz jednih nimalo neuglednih novina šta je bio događaj na Sajmu knjiga i u toj književno-izdavačkoj sezoni. Rekao sam da je to jedna tanka pesnička zbirka, malo poznate pesnikinje iz Kruševca, izašla u Književnoj opštini Vršac. KOV je bio izdavač lepih pesničkih zbirki, pre svega prevedenih. Naravno, moju izjavu novine nisu objavile – činilo im se da se šalim, jer su za njih poduhvati bili velikog formata, pun kolor, u više tomova, sa zlatnim slovima.
U izdanju KOV-a uvek je bilo odličnih poljskih pesnika, najviše u prevodima Biserke Rajčić, među kojima i nekoliko knjižica Vislave Šimborske, dobitnice Nobelove nagrade. U njenom slučaju, nagrada nije bila politička, bila je čista kao suza!
Jedna od knjiga Vislave Šimborske (1923–2012) u izdanju KOV-a ima naslov Dovoljno (2012). Ukupno 13 pesama, na ukupno 18 strana pesničkog teksta.
Ima Šimborska još dosta odličnih pesama i knjiga, obimnih izbora na srpskom jeziku. Ali Dovoljno se odlikuje skromnim obimom, s vrhunskom poezijom. Kao da je cela ova skromna, „lajmovana“ zbirčica, mekom povezu, istrgnuta iz neke antologije poezije. Kad za neku poeziju kažete da je savremena, verovatno u nju ne verujete sasvim.
U pogovoru, Biserka Rajčić obaveštava kako je Šimborska, posle zbirke Ovde izjavljivala da je prestala da piše poeziju. „Međutim, njen dugogodišnji sekretar Mihal Rušinek posle njene sahrane je obelodanio da je za sobom ostavila trinaest ’dovršenih’ pesama koje je trebalo da objavi u knjizi pod naslovom Dovoljno. Njeni najbliži prijatelji taj naslov smatrali su šalom…“
„Ni njene prethodne zbirke nisu bile obimne. Maksimalno dvadeset pesama, a najčešće sedamnaest do devetnaest.“ Dovoljno, trinaest. Trinaest pesama iz trinaest tematskih oblasti. Sa trinaest lirskih perspektiva. U duboko i nevidljivo.
Najpre, portret „Nekoga, koga posmatram od izvesnog vremena“: usamljeni pojedinac, neobičan i skrajnut lik, ali se u njemu na svoj način ogleda mnoštvo „jer će se ubrzo jedna gomila / pomešati s drugom“. On se ne „okuplja masovno“. Nespektakularan“, zaposlen u gradskoj čistoći, „U praskozorje, /s mesta događanja/ skuplja, iznosi, baca u prikolicu/što je izgaženoj travi utabano“. Taj poljski i univerzalni „božji čovek“, skupljač elemenata civilizacije poneo je sobom samo kavez za golubove i držao ga tako praznog, sluteći u njemu neki viši smisao – egzistencijalni, filozofski.
Drugu pesmu „govori“ mašina za čitanje koja je uspela da prepozna hiljade jezika „kojima su se u svojoj istoriji/služili izumrli ljudi“. Sve to što je pisano raznim znacima i „zatrpano slojevima katastrofa“ pesnik /subjekt/mašina izvlači i „rekonstruiše u prvobitnom vidu“. Da nije sve naše stvaranje, pogotovo pisanje, naročito poezije – rekonstruisanje, variranje, ispravljanje odavno napisanog. A i ono i ovo je tek postojanje.
Scena jedne pesme snimljena je „na aerodromu“, gde dvoje „trče jedno prema drugom raširenih ruku“. Konačno, ostvario se njihov susret spojila ih je velika želja i radost ljubavi… „Oboje u teškim zimskim odelima, /u debelim kapama,/ šalovima, /rukavicama,/ čizmama“ – tako ih naime vide prolaznici na aerodromu. A za sebe su – veli pesnik – „već – nagi“. U stvari, tako ih vidi ili zamišlja pesnik, jer pesnik vidi ono što je neophodno i što će se tek dogoditi. A to je suština!
Profesorka Sonja Tomović Šundić predstavila knjigu „Njegoš u likovnosti“
Jedna od suština života nalazi se u ishrani. Jedemo, da bismo živeli: jedemo tuđi život: „Jelovnik je nekrolog.“ Dok jedemo, mi ubijamo. Živimo od nečije smrti. „Čak najbolji ljudi / moraju nešto ubijeno da pregrizu, svare“. Zemlja zemlju koa – veli stara poslovica. Hranjenje smrću je inverzija života i osećanja. Činu hranjenja nečim što je moralo da umre priključuju se nehotice sva čula, „Čak i sluh učestvuje/u onome što se događa/jer su za stolovima neretko veseli razgovori“.
Pesma „Šaka“ opisuje kosti, mišiće i ćelije ruke koja je sposobna da napiše Mein Kampf ili Čiča Tominu kolibu. Za neku drugu šaku, knjige bi bile neke druge, ali pesma i njena ideja pripadaju samo Šimborskoj. Kao i ono ogledalo u srušenom gradu, gde je, na jednom sačuvanom zidu, na šestom spratu, ostalo „preživelo“ ogledalo. To ogledalo više ne odražava ništa što je uvek odražavalo: lice, ruke, kosu. U njemu se ogleda samo nebo, oblaci, prašina ruševina, zvezde, rađanje sunca… Kao i čoveku, ogledalu se događalo nešto duboko, ali kao i kod ljudi, „s profesionalnim nedostatkom zaprepašćenja“.
Ne zna se koja je pesma bolja od koje: „San“, ili „Uzajamnost“, ili „Mapa“. „Vlastitom stihu“ obratio se svaki pravi pesnik, a da to nije ni znao. Jednom se obratila Šimborska, razmatrajući moguću sudbinu stiha koji će tek napisati, ili neće, a to je sudbina i samog pesnika i ukupne svetske poezije kojoj je doprinos dala Vislava Šimborska, sa svojom srpskom gospođom prevodiocem Biserkom Rajčić.
Onaj ko ima samo ovu tanušnu zbirčicu, može reći da voli i poznaje Vislavu Šimborsku. I poeziju.
Izvor: Pečat
