Piše: Atanas Stupar
Prethodni dio možete porčitati ovdje
Buvljaci se brzo prilagođavaju ratnim vremenima. Bježeći od pošasti i razaranja ljudi teže da na različite načine em rasprodaju budizašto vrijedne stvari kako nove tako i stare, em da se snabdeju potrepštinama koje diktira rat. Provjeravam da li u tekućem oružanom sukobu rade buvljaci po Bliskom istoku. Saznajem da rade u ograničenom kapacitetu i da zavise od dnevnih procjena bezbjednosti. Stvari se odvijaju munjevito. Dan za danom sele se od jedne do druge lokacije.
Dubai ima 85% stranog stanovništva koji čine osnovnu radnu snagu države. Strani radnici su najvećim dijelom iz Indije, Pakistana i Bangladeša. Normalno je da oni u ekstra skupom Dubaiju svoje potrebe zadovoljavaju na pijacama polovne robe gdje se nalaze u ulozi i prodavaca i kupaca. Tamošnji buvljaci su i nužni i neizbježni. Na njima se uspostavljaju, održavaju i zatvaraju veze u socijalno-ekonomsko-kulturološkom pogledu veoma isprepletenih zajednica. Izgleda da ni aktuelne ratne okolnosti ne mogu poremetiti buvljake.
Iz Dubaija koji ima oko 4,5 miliona stanovnika samo u poslednje tri nedjelje hitno je evakuisano preko dvije stotine hiljada ljudi. Još više ih dreždi noću i danju očekujući pozive sa aerodroma da dođu ukrcaju se u avione i napuste Dubai. Oni koji su se s oduševljenjem doseljavali u Dubai sada se s ogorčenjem iseljavaju iz njega. Ono što je snagom novca zarađenog od nafte vještački niklo usred pustinje sada se nalazi pod prijetnjom oružja kupljenog od te iste nafte iz iste pustinje. Opravdan je strah da se veličanstvene građevine mogu ponovo stopiti s pustinjom zbog iseljavanja, ratnog razaranja i uništavanja infrastrukture. Stvari idu ka tome da se region približava pejzažu koji je dominirao do prije 60 godina.
Ovih dana Dubai je neprepoznatljiv. Po snijegu najvećeg zatvorenog skijališta na svijetu ne čuju se škripe skija i saonica. U Dubaiju se ne voze ni popularne sniježne daske. Sve je manje turista, raskošnih zabava, hedonista, ljudi naviklih na finansijske malverzacije i lude provode. Čak i voda može postati problem kako ona koju pretvaraju u snijeg tako i ona kojom navodnjavaju tropske biljke u zelenim parkovima. Blijedi zelenilo usred pustinje. Ne igra se golf. Ponude na zelenim pijacama jenjavaju. Zbog blokade Ormuškog moreuza nazire se oskudica i u hrani.
Mjesto s pješčanim olujama zahvatila je velika ratna oluja koja i kada prođe ostaviće, sasvim izvjesno, za sobom teške i dugotrajne posledice. Bliski istok je do samo prije mjesec dana u svim svojim socijalnim neskladima funkcionisao kao živ organizam. Odjednom mu je presječen krvotok u ime ratnički raspoloženih drugih organizama.
Prekid avio saobraćaja na Bliskom Istoku i ogromne cijene avionskih karata za rijetke i rizične letove ograničavaju veličinu prtljaga putnicima koji napuštaju ratom zahvaćen region. Kada se navrat nanos spašava živa glava sa sobom se nosi ono najnužnije i najvrednije pod uslovom da može stati u džep, tašnu, ranac, pregradi kofera. Što se radi sa vrijednim stvarima koje ostaju u ratnoj zoni? Na brzinu se rasprodaju ili ustupaju nekome ko će ih sačuvati ili prodati kada se poboljša situacija. Ludo je razmišljati o čuvanju stvari onamo gdje se jedva mogu sačuvati goli životi. Buvljaci postaju aktivniji.
U sjećanje mi se vraća slična situacija kod nas. U rano proljeće 1999. godine Amerika je sa NATO saveznicima otpočela bombardovanje Jugoslavije koje je trajalo punih 78 dana. Počelo je 24. marta 1999. godine. Završilo se 10. juna 1999 godine.
Slični događaji se ponavljaju na raznim mjestima u određenim vremenskim periodima koji kao da pokazuju pravilnost. Prvi i drugi svjetski rat trajali su nešto duže od 4 godine. Moguće je da će i najveći ratni sukob poslije njih trajati nešto duže od četiri godine. Rusija i Ukrajina poslije 4 godine rata pregovaraju o miru. Četvorogodišnji ratovi liče na četvorogodišnje mandate političara i državnika.
Nato bombardovanje Jugoslavije je trajalo oko dva i po mjeseca. Možda će se i Američko-Izraelsko bombardovanje Irana završiti u sličnom roku. Učili smo i pamtili datume kao važan dio istorije. Individualne i kolektivne tragedije smatram mnogo značajnijim svjedocima istorije od samih datuma. Uspomene svjedoče da su i tokom najtežih katastrofa svakodnevne rutine ostajale neporemećene.
Jednog proljećnog prijepodneva te ratne 1999. godine koju je zapad nazvao anđeoskom i milosrdnom (NATO bombardovanje se odvijalo u okviru misije „Milosrdni anđeo“) zadesio sam se blizu Novobeogradskog buvljaka. Bila je poprilična gužva. Iz čiste radoznalosti zagledao sam ljude i ono što su iznijeli na prodaju. Nije bilo straha ni na njihovim licima ni na mom licu. Čuo sam da jedan prodavac kaže „Nikad veće ponude. Nikad jeftinije robe. Ljudi biće rata“. I zaista bilo je na buvljaku svega i svačega. A i rat je ubrzo stigao.
Nijesam mogao dopuniti prodavca rečenicom da nikad nije bilo ni manje straha od onoga što nailazi. Prodavci i kupci su zadržali osmjehe na licima. Zbijali su šale, dobacivali jedni drugima bez obzira što se u vazduhu osjećala blizina katastrofe. U pozadini tog proljeća nazirala se tragedija jednog naroda kao što se i na početku ovog proljeća već jasno vidi katastrofa ogromnih razmjera u koju srljaju drevni narodi bliskog Istoka.
Uoči i tokom NATO bombardovanja na Novobeogradskom buvljaku su se prodavala sabrana djela Agate Kristi, Tolstoja, Žorž Simenona, Dostojevskog, Balzaka po cijeni 2-3 litra benzina. Bilo je mnogo kompleta raznih alata, posuđa, staklarije, emajla, suvenira i sličnih stvari nepodesnih za pakovanje i transport. Namjerio sam se da iskoristim situaciju i kupim nešto ni suviše skupo ni suviše teško ili kabasto. Nešto što bi moglo stati u mali ceger koji sam nosio u džepu. Ne bi bilo moralno da za sitne pare kupim neku krupnu stvar, pa da se akam s njom i ljudima ličim na čovjeka koji koristi tuđu muku. Pogrešna procjena. Nije se tada mislilo o tuđoj muci kao što se o njoj ne misli ni danas. Proteklo vrijeme nam je samo uvećalo stepen ravnodušnosti. Ostajemo nijemi i nemoćni svjedoci agresija moćnika koji uništavaju zemlje i narode koji se nađu na putu njihovih ekonomskih interesa. Obračuni postaju sve suroviji. Stradanja nedužnih civila u Izraelskom kibucu 7. oktobra 2023. godine rezultirala su morbidnom odmazdom nad odojčadi i školskom djecom koju su osvetnici nemilosrdno ubijali u Palestini i sada u Iranu. Svijet ne razmišlja kuda to vodi. Ni mi ovdje ne shvatamo koliko su nam blizu Ukrajina, Rusija, Palestina, Venecuela, Iran, Irak, Izrael, Emirati. Ni narod Kube, koji uprkos teškim sankcijama i nepravdama više od pola vijeka ne odustaje od igre,pjesme, plesa, nije nam daleko. Nikoga ne opterećujući Kubanci su vedrog duha utonuli u decenijsko siromaštvo zato što im je sloboda bila dragocjenija od nagrada za bespogovornu poslušnost i puzanje pred velikim gazdom.
Bliži se dan kada ćemo možda svi zajedno naumom moćnog i osionog Hegemona doživjeti sudbinu rashodovane robe na buvljaku civilizacije. Ne zaboravimo da su buvljaci samo mali, pokazni dio ekonomskih, kulturnih i mnogih drugih društvenih protivurječnosti.
I u mirnim i u ratnim vremenima na buvljacima se prodaje i kupuje, licem u lice, bez mnogo filozofije po zakonima koji se trenutno formiraju i važe do prve naredne trgovine. Hoćeš. Nećeš. Šetaj.
Tog predratnog jutra nijesam se samo šetao po Novobeogradskom buvljaku već se odlučio i za kupovinu. Želio sam potrošiti manju svotu novca na stvar koja me neće svrstati u red ratnih profitera. Bombardovanje je bilo najavljeno. Bježanija je već počela.
Dugo sam se šetkao mjerkajući razne sitnice. A onda sam iznenadno spazio prelijepog leptira velikih raširenih krila jarke, tamno plave metalik boje. Nalazio se u zastakljenoj kutiji od ebonovine. Leptir je bio pričvršćen po sredini. Mogao se u svoj svojoj ljepoti jednako vidjeti i s lica i s naličja. Na daščici donjeg rama kutije bila je uglačana mesingana pločica na kojoj je pisalo Morfo – Peru. Iznad nje ukošenim slovima na manjoj mesinganoj pločici bilo je ugravirano N. Vladimir.
Srce mi je uzdrhtalo. Što od ljepote plavog leptira što od inicijala koje sam odmah prepoznao. Radilo se o monogramu čovjeka koji je ulovio plavog leptira u prašumama Perua. Ispred mene se nalazio trofej jednog od najvećih svjetskih književnika. U natpisu N. Vladimir prepoznao sam ime prvog vlasnika kutije s leptirom. Bio je to veliki ruski i američki pisac Vladimir Nabokov. Kupio sam leptira bez pogađanja. Prodavac je rekao 20 maraka. Ja sam malo ćutao, glumio nedoumicu da bih tobože nevoljno iz džepa izvadio dvije novčanice od po deset njemačkih maraka na kojima se, dobro se sjećam, nalazio lik slavnog matematičara Karl Fridriha Gausa. Zadovoljni trgovac je uzeo pare i dodao mi kutiju s leptirom.
Svjestan da sam u ceger pažljivo spustio leptira iz kolekcije velikog pisca Vladimira Nabokova vratio sam se kući trijumfalno, ushićen poput brokera sa Vol Strita koji je na berzi kupio ogroman broj akcija čija je vrednost u jednom danu skočila 100%.
Iskreno. Moj dobitak nije bio izmjeren novcem već silinom emocija. Već tada sam znao da se nikada neću rastati od leptira Vladimira Nabokova. Već sam bio pročitao dvije knjige Nabokovljevih priča i jedan roman.
Sledećih dana kada su mi se slegli utisci počeo sam razmišljati o sudbinskim povezanostima nekih događaja. Osamdesetih godina prošlog vijeka nijesam poznavao djela ruskog emigrantskog pisca Vladimira Nabokova. Pomalo sam piskarao i čitao neke druge pisce. U to vrijeme moj drug pjesnik Savo Lekić, dobra duša i blagi bogougodnik radio je u redakciji za kulturu ondašnje „Pobjede“. Jedne nedjelje mi je u kulturnom dodatku „Pobjede“ objavio priču o leptiru. Moja kratka priča „Apolon“ opisivala je starog profesora koji se spremao da na kongresu entomologa predstavi svoje otkriće-izuzetno rijetku vrstu leptira kojeg je ulovio u visokim planinama. Do u tančine sam opisao leptira koji se nalazio pod staklom u zamišljenoj kutiji na jastučiću od crvenog somota. U priči „Apolon“ puno ime leptira je glasilo Parnassius Appolo charltonius. Nijesam siguran da li je ime koje sam upotrebio u priči u potpunosti odgovaralo živom primjerku leptira. Da skratim priču o priči. Na dugo očekivanom simpozijumu stari profesor doživljava svojevrstan šok. Leptir mu izlijeće iz torbe. Zgrade oko profesora počinju da se ruše kao da je počelo bombardovanje.
Nekoliko dana poslije kupovine plavog morfa iz Perua čitao sam biografiju Vladimira Nabokova. Listajući njegove „Druge obale“ svaki čas sam bacao pogled na plavog morfa. Osjećao sam se kao ekskluzivan čitalac, …maltene kao da sam lično poznavao Vladimira Nabokova i sa njim išao u lov na leptire.
Nekoliko godina kasnije jedne noći u mojoj sobi je odjeknuo snažan tresak. U mrklom mraku žureći da odgovorim na telefonski poziv rukom sam zakačio kutiju sa plavim morfom. Kutija je pala sa stola na pod i slomila se. Kružne šare koje su na leptirovim krilima podsjećale na oči razdvojile su se i pomiješale sa staklenom srčom. Plavi morfo se prepolovio. Doživio sam šok. Istovremeno sam osjetio bijes, bol, tugu i krivicu sličnu onoj koju osjeti čovjek kada svojom greškom gubi blisko stvorenje…Možda bi me najbolje razumjele osobe koje iznenadno ostanu bez omiljenog kućnog ljubimca.
Od tada znam da nikada više neću kupiti ništa vrednije i književnoj emociji pristupačnije od plavog morfa ulovljenog mrežicom Vladimira Nabokova koji je tog martovskog dana pred bombardovanje Jugoslavije sticajem ratnih okolnosti doletio do mene i pronašao utočište.
Obilazeći buvljake često se sjetim leptira. Razmišljam da li će bombardovanja koja su sve učestalija i sve nam bliža u jednom trenutku preseliti čitav naš svijet na neki budući buvljak. Hoće li poslije apokalipse ostati iko živ da se zainteresuje za kupovinu ostataka našeg životnog vijeka.
