Piše: Nebojša Popović
Rusija je 18. marta zvanično zatražila da opsadu Lenjingrada i druge zločine koje je Treći Rajh počinio tokom Drugog svjetskog rata – Njemačka prizna kao akte genocida. Praksu Njemačke da isplaćuje ratne reparacije samo preživjelim Jevrejima a ne svima koji su preživjeli opsadu tog grada, Moskva tumači kao „diskriminaciju na etičkoj osnovi“.
U odgovoru na rusku notu, Ministarstvo spoljnih poslova Njemačke je međutim odbilo da blokadu Lenjingrada prizna kao genocid. U Moskvi blago rečeno nisu zadovoljni odgovorom.
Na nedavno završenoj Generalnoj skupštini UN povodom rezolucije o Srebrenici, ruski ambasador Vasilij Nebenzja, nije štedio riječi što se zemlja zbog čijih su se nacističkih zločina u prvom redu i formirale UN, uopšte usudila da bude glavni sponzor pomenute rezolucije:
„Zemlja, koja je u 20. veku pokrenula dva svjetska rata, koja je u koncentracionim logorima ubila milione ljudi, koja je odgovorna za masovne zločine u Africi i koja je najaktivnije učestvovala u raspadu Jugoslavije i bombardovanju Sarajeva 1995. godine, sada pokušava da sa tribine Generalne skupštine drže pridike drugima o važnosti nacionalnog pomirenja. Sigurni smo da Njemačka nema nikakvo moralno pravo čak ni da pomene termin ‘genocid’ u vezi bilo čega, osim svojih gnusnih zločina“, kazao je Nebenzja.
Ovako oštre riječi upućene od strane Rusije Njemačkoj zasigurno su bile melem tog dana za srpske uši. Ipak, Srbija i rezolucija o Srebrenici nisu glavni razlog agresivnog nastupa Kremlja. Problematika je mnogo dublja i ozbljnija.
Bez pristanka Moskve ne bi bilo Njemačke
Kada su krajem 80-tih godina 20. vijeka dvije njemačke države počele nanovo da razmišljaju o obnavljanju Bizmarkovog djela, pregovori su vođeni sa silama pobjednicima iz Drugog svjetskog rata – Francuskom, Velikom Britanijom, SAD i SSSR-om. Ostalo je zapisano da su zbog straha od ponovnog stvaranja moćne ujedinjene Njemačke, London i Pariz oklijevali da daju podršku za jedan takav projekat.
„Nećemo ujedinjenu Njemačku. To bi vodilo ka promjeni poslijeratnih granica, destabilzaciji i urušavanju naše bezbjednosti“, govorila je Margaret Tačer Gorbačovu u Kremlju 1989. godine. Znakovita je i dosjetka tadašnjeg predsjednika Francuske, Fransoa Miterana, koji je u jednoj prilici ironično prokomentarisao da „toliko voli Njemačku da bi više volio da ih ima dvije“.
Sjećajući se tih odsudnih dohađaja nakon 20 godina, i američki predsjednik Džordž Buš stariji, kazao je potpuno otvoreno aprila 2009. u intervjuu za bečki Standard, da je i sam bio iznenađen kojom brzinom se srušio Berlinski zid… Dakle, i tada a i danas je jasno da do ujedinjenja Njemačke možda nikada ne bi ni moglo doći samo zahvaljujući i čekajući Zapad, a da ključnu ulogu nije odigrala Moskva.
Krah rusko-njemačke saradnje
Decenijama je Sjeverni tok bio ključni rusko-evropki projekat (a suštinski rusko-njemački) u vremenima zbližavanja. On je imao snažnu geopolitičku dimenziju direktnog linka i povezivanja Rusije i Njemačke. Izgradnja Sjevernog toka 2 bila je korak dalje u potpunom zaobilaženju Ukrajine, što je dovelo do tenzija ozmeđu Berlina i Vašingtona. Moglo bi se kazati da osim ekonomskog računa, on jeste bio geopolitički instrument Kremlja u pokušaju da Njemačku emancipuje od atlantističkog uticaja i, nakon ponovnog ujedinjenja, pomogne njenoj daljoj resuverenizaciji.
Međutim, Sjeverni tok 2, projekat u koji su dvije zemlje uložile milijarde, je odletio u vazduh a da Berlin nije ni riječ progovorio. Sva je prilika da je sa njim za duže vremena u vazduh odletjelo i rusko-njemačko prijateljstvo – ideja o kojoj se u Kremlju sanja još od vremena ruskog cara Petra Velikog. Kap koja je prelila čašu u Moskvi je svakako sve veća uloga Berlina u ukrajinskom sukobu i njegovo otvoreno svrstavanje na stranu Zapada uprkos podsjećanju na njemačko ujedinjenje i okolnosti da ta zemlja debelo i mnogo duguje Rusiji.
Nebojša Popović: Šta je Vučić poručio Crnoj Gori o EU u Kotoru
Otuda i sve češće optužbe za genocid i opominjanje Berlina na njemačka nepočinstva o kojima se decenijama govorilo sa mnogo manje intenziteta.
Njemačka je još jednom prekršila glavno pravilo Bizmarkove politike, a to je da ta zemlja sebi može da dopusti razne avanture, ali nikako rat sa Rusijom. Jer najmanje što su u Moskvi očekivali jeste da Njemačka ne bude ruski neprijatelj. Nažalost, sve drugo je put u ruski revanš.