Piše: Tom Stivenson
Preveo: Miloš M. Milojević
Napad koji su na Iran izvele Sjedinjene Američke Države i Izrael 28. februara bio je udžbenički primer međunarodne agresije, opravdavan na krajnje nehajni način umišljenom iranskom pretnjom i vođen bez jasnih ciljeva i zahteva ili uslova. Proglašavajući rat Donald Tramp ga je opisao kao opšti napad i na iransku vladu i na iransku državu. SAD i Izrael će „sravniti do temelja njihovu raketnu industriju“ i „uništiti njihovu flotu“. Benjamin Netanjahu pozvao je Irance da „izađu na ulice i završe posao“. Prva nedelja operacija izvođena je uz uobičajeni prezir prema civilnim žrtvama. Među metama vazduhoplovnih napada bile su zdravstvene ustanove, državni mediji i škola. Jedna iranska fregata koja nije bila uključena u borbene operacije potopljena je u međunarodnim vodama sa svojom posadom. Zvaničnu [američku] nomenklaturu poneo je osećaj euforičnog nasilja koji je sam rat donosio: Amerikanci su svoju kampanju nazvali Epskim besom (Epic Fury), Izrael je odabrao naziv Lavlja rika (Lion’s Roar). Pre početka, napad je naširoko razglašavan. Američka vojska provela je šest nedelja razmeštajući avione u regionalne baze i brodove u lokalna vode.
Dve borbene grupe okupljene oko nosača aviona, jedna iz Istočne Azije i druga iz Karipskog mora, premeštene su do ulaska u Persijski zaliv odnosno u istočni Mediteran. Tramp je opisao ove pomorske snage kao „armadu“ usmerenu prema Iranu. U nedeljama pre početka rata, američke vazduhoplovne snage premestile su stotine borbenih i transportnih aviona u zalivske baze i u vazduhoplovnu bazu Muvafak Salti u Jordanu. Združene snage dosegle su veličinu koja nije viđena na Bliskom istoku još od 2003. godine. U međuvremenu, američki saveznici – Francuska, Nemačka i Velika Britanija – rasporedile su „defanzivne“ vazduhoplovne snage u Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kada se flotila gotovo u potpunosti prikupila, iranske diplomate i predsedavajući iranskim parlamentom su u više navrata saopštavali da je Teheran spreman na pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama. Nekoliko časova pre nego što je bombardovanje otpočelo, omanski ministar spoljnih poslova, koji je bio domaćin susreta pregovarača 26. februara rekao je da je Iran suštinski spreman da prihvati američke zahteve. To više nije bilo važno: ujutro, 28. februara, otpočeli su napadi vazduhoplovima i krstarećim raketama.
Prvog dana rata, u vazduhoplovnom napadu na središnji vladin kompleks u Teheranu ubijeni su iranski vrhovni vođa Ali Hamnej zajedno sa zapovednikom Korpusa čuvara Islamske revolucije, savetnikom za nacionalnu bezbednost, načelnikom generalštaba oružanih snaga i ministrom odbrane. CIA i izraelske obaveštajne organizacije su doturile informacije međunarodnim medijima u kojima se pohvalno piše o načinu kako su pametno pratili iransko vođstvo do mesta sastanka. Mosad je tvrdio da je hakerskim prepadom preuzeo kontrolu nad saobraćajnim kamerama, razmećući se tvrdnjom da „poznajemo Teheran koliko poznajemo Jerusalim“. Ali nikakva posebna dovitljivost nije bila potrebna da vladino sedište bude meta napada izraelskih aviona F-15. Načelnik američkog Združenog generalštaba Den Kejn rekao je da je prve američke napade izvela mornarica, raketama Tomahavk lansiranih sa plovila na moru. Američke vazduhoplovne snage su onda brzo ustanovile vazdušnu premoć, što je omogućilo dalekometnim bombarderima da slobodno zasipaju veći deo Irana. Pit Hegset, američki ministar rata, rekao je kako je združeni efekat početnih napada bio da je „zmiji odsečena glava“.
Tom Donilon: Veliki šahovski majstor – strategije Zbignjeva Bžežinskog
Pentagon je tvrdio da su „prioritet imale one lokacije koje su predstavljale imanentnu pretnju“, posebno iranski raketni položaji i dronovi razmeštene na terenu za lansiranje. Za mnoge iranske balističke rakete razmeštene u utvrđenim podzemnim postrojenjima američke snage su se nadale da će ih zatrpati. No većina je projektovana da može biti lansirana sa kamiona koji se lako premeštaju. Izgleda da je uspostavljena izvesna podela posla između američkih i izraelskih vazduhoplovnih snaga. SAD su bile odgovorne za velika vojna postrojenja. Izraelsko vazduhoplovstvo je usredsređeno na policijske stanice, štabove Revolucionarne garde u Teheranu i komandne postaje milicije Basidž. Takođe su zabeleženi napadi na civilne mete, poput sedišta državne medijske kompanije. Barem u jednom slučaju, američki i izraelski avioni pogodili su bolnicu. Prvog dana kampanje vazduhoplovni napad na školu u Minabu koji se odigrao u blizini mornaričkog komandnog mesta Revolucionarne garde ubio je 165 devojčica uzrasta od sedam do dvanaest godina. Taj napad po svoj prilici izvele su SAD. Četvrtog marta potopile su iransku fregatu Dena nedaleko od obale Šri Lanke dok se vraćala sa multilaterlanih pomorskih vežbi u Indiji koje su mahom bile diplomatska misija. Od sto trideset članova posade preživela su samo trideset i dva mornara. Ukupno, Amerikanci tvrde da su potopili više od dvadeset iranskih brodova i kažu da će nastaviti sa „potapanjem iranske mornarice – čitave mornarice“. Zapovednik američke Centralne komande, admiral Bred Kuper, opisao je prva dvadeset četiri časa kampanje kao dvostruko intenzivnije u odnosu na početni period kampanje šoka i trepeta u Iraku 2003. godine. Američki zvaničnici stalno upozoravaju da će uslediti još intenzivnije etape vazdušnih naleta.
Procenjivanje opsega štete nanete iranskim objektima je teško. Prema navodima američke vojske do 3. marta je pogođeno 1.700 meta, među njima sredstva protivvazduhoplovne odbrane i vojna komunikaciona postrojenja. Tog dana američke snage bombardovale su Bandar Abas, štab iranske južne flote i najveću mornaričku luku.
Kao odgovor, Iran je pokrenuo zamašan kontranapad koristeći se dronovima samoubicama i balističkim raketama. Američka vojska tvrdila je da je Iran nasumično ciljao civile u Izraelu i zalivskim državama. Istina je da je Iran napao civilnu infrastrukturu, ali ti napadi nisu bili nasumični. Njegove prve mete bile su regionalne vojne radarske postaje ustrojene da prate nalete balističkih raketa. Pogodio je terminale za satelitsku komunikaciju u sedištu američke Pete flote u Bahreinu. U Kataru, pogodio je sistem za rano upozoravanje protiv balističkih raketa u vazduhoplovnoj bazi Al Udeid, glavnu isturenu bazu američke Centralne komande u ovoj oblasti. Vazduhoplovna baza Al Dafra, južno od Abu Dabija, u kojoj je razmešteno Trista osamdeseto vazduhoplovno ekspediociono krilo (380th Air Expeditionary Wing) pretrpela je štetu. U Jordanu, iranski napadi su uništili prenosne radare koji opslužuju raketni sistem THAAD (Terminal High Altitude Area Defence – Sistem za odbranu područja presretanjem na velikim visinama). U Kuvajtu, satelitska postrojenja u vazduhoplovnim bazama Arifdžan i Ali Al Salem su napadnuta a šestorica američkih vojnika poginula su u luci Šuajba.
Njujork tajms: Iranski napadi na američke vojne komunikacije na Bliskom istoku
Američke vojne postaje oko Zaliva su očekivane mete zato što najveći deo iranskog arsenala čine rakete kratkog dometa, i zato što je središnji deo američkog regionalnog interesa održanje vojnog protektorata nad zalivskim arapskim monarhijama. U prva tri dana rata, Iran je ispalio 175 balističkih raketa na Ujedinjene Arapske Emirate, oko po stotinu na Bahrein i Kuvajt, šezdeset pet na Katar i možda oko deset na Jordan. Pogodio je evakuisane američke ambasade u Rijadu i Kuvajt Sitiju i američki konzulat u Dubaiju kao i hotele u Dubaiju i Bahreinu, uz opravdanje da je legitimno napadati „bilo koje mesto u kojem su smešteni Amerikanci“.
No, deluje da su pokušali da napadnu i civilne objekte koji nemaju neku naročitu vezu sa SAD. U Kataru, iranske rakete i dronovi pogodili su električnu centralu i najveće postrojenje za ukapljivanje prirodnog gasa. Iranske rakete, sudeći prema njihovom učinku u ranijim napadima, mnogo su manje precizne nego one koje čine američki i evropske arsenale. Neki civilni objekti pogođeni su od krhotina posle presretanja projektila. Ali deluje da su neki bili neposredna meta. Iranski ministar spoljnih poslova tvrdi da je napad na luku Dukm (u kojoj je takođe smeštena omanja britanska vojna baza) 3. marta bio greška, ali iranske snage su izgleda kasnije još jednom napale ovu luku.
Iran raspolaže manjim zalihama dalekometnih raketa koje su neophodne za napade na Izrael: svakodnevno je lansirao raketne baraže u dosadašnjim toku rata, ali je najveći deo raketa presretnut. U početku se uzdržavao od izvođenja napada protiv Saudijske Arabije, koja raspolaže najvećim zalihama presretačkih raketa Patriot i Talon u regionu. Ali iranski dronovi, nezgodna meta za ove sisteme, uspevali su da se probiju do vazduhoplovne baze Princ Sultan, sto milja jugoistočno od Rijada. Drugog marta, požar je izbio u rafineriji Ras Tanura na saudijskoj istočnoj obali, koji je izazvala krhotina presretnutog drona Šahed; ponovo je napadnuta 4. marta, ovoga puta bez pretrpljene štete. Ukoliko se ovaj incident ostavi po strani, Iran se uzdržavao od napada na regionalnu naftnu infrastrukturu.
Hamidreza Azizi: Da li je Iranska Islamska Republika spremna na rat sa SAD?
Smrt tolikog broja visokih iranskih predvodnika u prvom danu izvođenja operacija je nesumnjivo naškodilo iranskom vojnom naporu. Ali osnovna struktura vođstva deluje netaknutom. Nakon Hamnejeve smrti, ukupna kontrola nad zemljom prešla je na tročlani Privremeni rukovodeći savet: predsednik Masud Pazeškijan, vrhovni sudija Golam-Hosein Mohseni Ežei i Alireza Arafi iz Veća staralaca. Uticajan predsednik parlamenta Mohamad-Bager Galibaf je još uvek živ, kao i Ali Laridžani [Ali Laridžani je, u međuvremenu, poginuo, u izraelskom vazduhoplovnom napadu 17. marta, prim.prev], šef Vrhovnog nacionalnog saveta bezbednosti, i njegov brat Sadeh Laridžani, predsedavajući klerikalnom Savetu za visoka politička razmatranja (transkribovano sa persijskog Majlis-e Takhmin-e Maslahat, engleski Expediency Discernment Council). Ozloglašeni šef policije Ahmad-Reza Radan, takođe je živ. Nije potvrđeno da je bilo koji član Veća staralaca ubijen.
Američke obaveštajne službe bile su svesne da će napad na Iran izazvati zamašan odgovor. Kancelarija direktora Nacionalne obaveštajne službe saopštila je Kongresu u martu 2025. godine da su „velike iranske konvencionalne snage sposobne da nanesu znatnu štetu napadaču, izvodeći regionalne napade i ometajući plovidbu, posebno snabdevanje energentima.“ Kada su SAD otpočele sa raspoređivanjem svojih vojnih snaga, iranski lideri su jasno naznačili na kojim pozicijama stoje. U januru, Galibaf je rekao da će „u slučaju američkog vojnog napada i okupirane teritorije i američke baze i transportni centri biti za nas legitimne mete“. Hamnej je 1. februara rekao da SAD „moraju znati da ukoliko otpočnu rat on će ovoga puta biti regionalni rat“. Nakon što je rat zaista i otpočeo zvaničnik iranske vlade saopštio je dopisniku Fajnenšel tajmsa iz Teherana da Iran „nema izbora već da eskalira i otvori žestoku vatru na svakog koga opazi“.
Postoji sklonost da se napad od 28. februara prikaže kao zapanjujuće zastranjivanje, čin kriminalne agresije koji se može odigrati samo u vreme Trampa i Netanjahua. Ali za Sjedinjene Američke Države rat je ishodišna tačka dugotrajne istorije prisile i iranske diplomatske izolacije. U prvom javnom obraćanju o ovoj operaciji Hegset [američki ministar odbrane i televizijski komentator, prim.prev] tvrdio je da je američki cilj bio da se „ukloni pretnja koja postoji još od 1979. godine“. Pod šahom SAD su mogle da računaju da će Iran služiti kao ono što su američki planeri ranije generacije nazivali „glavnom regionalnom ispostavom“. Nakon revolucije, Iran je prešao put od „posvećenog saveznika do nepopustljivog neprijatelja“. Tokom Iransko-iračkog rata, Amerika je pružila podršku iračkoj ofanzivi u nadi da će destabilizovati revolucionarnu vladu. Uprkos stotinama hiljada pretrpljenih ljudskih gubitaka revolucionarni režim je uspeo da preživi kao mrlja na inače zavidnom američkom položaju u Persijskom zalivu. Dvojica bivših američkih savetnika za nacionalnu bezbednost Brent Skaukroft i Zbignjev Bžežinski zapazili su posle Operacije Pustinjska oluja da Irak ostaje pretnja američkoj dominaciju u Zalivu, ali „Iran predstavlja geopolitički izazov višeg reda i složenosti“.
Iran i njegov narod: Kako izgleda etnička mapa države i gde leže potencijalne linije sukoba
Nakon invazije na Irak 2003. godine, delovi američkog nacionalnog bezbednosnog establišmenta zagovarali su slično rešenje u Iranu. Strategija za nacionalnu bezbednost iz 2006. godine proslavljala je uspeh ostvaren u Iraku, pre nego što je oglasila da se SAD „ne mogu suočiti sa većom pretnjom od pojedinačne zemlje nego što se suočavaju sa Iranom“. Autori su optužili iransku vladu da sponzoriše terorizam, preti Izraelu, narušava mir na Bliskom istoku i „potkopava demokratiju u Iraku“. U ovom slučaju, SAD su bile dovoljno potresene svojim nepovoljnim iskustvom u Iraku da nisu pokušale da se upuste u vojni sukob.
Umesto toga pribegli su strategiji finansijske blokade koja je počela da se sprovodi pod predsednikom Džordžom Bušom mlađim 2006. godine a znatno je pojačana 2011. godine u vreme Obamine vlade te samo delimično ublažena tokom dve godine (2016-2018) zbog iranskog nuklearnog dogovora. Tokom blokade, SAD su izvodile akcije iz potaje i sabotaže unutar Irana, često uz izraelsku pomoć. Najupečatljivije ishodište ovog delovanja bio je atentat na Kasema Sulejmanija januara 2020. godine, zapovednika snaga Kuds Revolucionarne garde.
Amerikanci su gradili svoj slučaj u korist međunarodne agresije protiv Iraka lažno tvrdeći da postoje „neporecivi dokazi“ kako iračka vlada nastoji da priključi nuklearno oružje svom arsenalu oružja za masovno uništenje. Nažalost po Trampovu vladu, ova taktika nije stajala na raspolaganju kada je posredi bio Iran. Zvanična procena američkih obaveštajnih agencija 2026. bila je da Iran nema program za izradu nuklearnog oružja. Kako je Kancelarija direktora Nacionalne obaveštajne službe naznačila u svom izveštaju Kongresu, „i dalje procenjujemo da Iran ne gradi nuklearno oružje“. Tvrdnje američkih lidera da Iran mora biti sprečen da dobavi nuklearno oružje – „na svaki nužan način“, kako je to rekao Marko Rubio – ne mogu imati ništa drugo sa opravdanjem rata osim što služe kao emotivno snažno obmanjivanje. Uverljivije neposredno opravdanje za rat jeste vulgarni oportunizam. Brutalno razbijeni januarski protesti, najveći u seriji protestnih pokreta, otkrili su da je islamska republika duboko nestabilna. Gubi podršku regionalnih saveznika. I pokazala se vojno ranjivom: njeni raketni napadi protiv Izraela u aprilu i oktobru 2024. godine nisu se pokazali visoko preciznim, a SAD i Izrael efikasno su uništili njenu protivvazduhoplovnu odbranu u kampanjama 2024. i 2025. godine.
Tokom prvih dana rata, Tramp je opisivao „ono što smo uradili u Venecueli“ kao idealan scenario za Iran. Tramp je možda zamišljao ponavljanje Karakasa ali se situacija odvijala potpuno drugačije, i ne samo zato što Iran raspolaže vojnim kapacitetima da nanese barem izvesnu lokalnu štetu. Kada je Nikolas Maduro uklonjen, SAD su mogle da računaju na njegovu zamenicu, Delsi Rodrigez, da ga odmeni. Masud Pezeškijan, koji je sada deo privremenog vladajućeg trijumvirata, nikada nije mogao da odigra ovu ulogu. Reza Pahlavi, sin poslednjeg šaha, održavao je duge audicije za ulogu izgnanog spasioca spremnog da dođe u prestonicu. Ali teško je zamisliti da mu SAD kažu da sedne na motocikl u Sulejmaniji i da se doveze u Iran na sastanak sa bezbednosnim timom CIA u Kermanšahu, što su u stvari učinili za Hamida Karzaija u Avganistanu. Dan pre napada, Pahlavi je održao konferenciju za štampu u Vašingtonu, gde su mu se na bini pridružili navodni predstavnici iranskih nacionalnih manjina – Kurda, Beludža, Arapa, Azera, od kojih je jedan nosio ono što je nalikovalo kapi iz kadžarskog doba – u pokušaju da sebe predstavi kao objedinjujuću nacionalnu ličnost. Tokom januarskih protesta bilo je izvesnih dokaza da postoji interes za monarhizam. Ali Pahlavijeve lične ambicije za restauraciju uz američku pomoć ostaju dosta upitne ostvarljivosti.
Eskandar Sadeghi Borujerdi: Iran – Suvo i mokro gore zajedno
Da li SAD imaju apetit za dugi rat ostaje otvoreno pitanje. Bela kuća je izjavila podobnim američkim novinarima da CIA procenjuje nekoliko scenarija: haotični ustanak, dvorski prevrat koji bi izvršila Revolucionarna garda ili pojavu novog vladara iz redova klera. Svi ovi scenariji pretpostavljaju da će Revolucionarna garda nastaviti da bude najistaknutija snaga. Američki obaveštajni aparat upoznat je da čak i ukoliko se centralna država naruši ne postoji politički smislena nacionalna opozicija. Uz oslabljeni vojni i bezbednosni aparat, raste verovatnoća da će izbiti beludžka ili kurdska pobuna, pa čak i da se pojavi azerski separatizam – i ko kaže da ovako nešto nije namera? Iranska vlada izvela je nekakve pokušaje da ublaži manjinsku ozlojeđenost – 2024. jedan Beludž je imenovan za guvernera oblasti Sistan-Beločistan, a guverner Kurd upravlja oblašću Kurdistan – ali to nije zaustavilo kurdske i beludžke grupe da se priključe januarskim protestima.
Tu su i naznake da SAD pokušavaju da pomaknu tas. Izvedeni su napadi na postaje Revolucionarne barde i policijske stanice u Marivanu i Sanandadžu, gde su smeštene neke jedinice zadužene za razbijanje kurdskih protesta, a Beludžki narodni borbeni front već je bio uključen u napade na iranske bezbednosne snage. Izveštaji u američkim medijima da CIA planira da naoruža kurdske pomoćne snage na severzapadu zemlje su zabrinjavajući, ali teško je proceniti koliko ozbiljno da se uzmu anonimizovani navodi iz sadašnje Bele kuće. Šest dana pre američko-izraelskog napada, pojavila se nova politička organizacija iranskih kurdskih grupa koja je sebe nazvala Koalicijom političkih snaga Iranskog Kurdistana. Tramp je lično telefonom razgovarao sa predsednikom Demokratske stranke Iranskog Kurdistana, Mustafom Hidžrijem. Šta god da osmisle SAD to će biti usložnjeno činjenicom da je jedna od najvećih političkih formacija iranskih Kurda, Stranka za slobodan život u Kurdistanu pod američkim sankcijama od 2009. godine. Prvog marta, Tramp je telefonom takođe razgovarao sa Masudom Barzanijem i Bafelom Talabanijem, predvodnicima glavnih stranaka u iračkom Kurdistanu. Ali malo je verovatno da će kurdske snage iz Iraka biti voljne da igraju znatnu ulogu u tekućem sukobu pre eventualnog kolapsa iranske državne vlasti.
Rat je praćen prenaglašenim tvrdnjama da uživa široku podršku među Irancima. Predvidljivo, uticajni segment iranske dijaspore u SAD snažno je zagovarao izvođenje napada. Dinamiku među dijasporom je lako omaškom karikaturalno izobličiti, ali neupitno je da je deo iranske dijaspore u Severnoj Americi i Zapadnoj Evropi trampio političko delovanje protiv nepravdi sadašnjeg iranskog sistema za nostalgične monarhističke fantazije i san o izbavljenju koje će doći sa strane. Politikolog Mojsaba Mahdavi, i sam akademski istraživač koji radi na strani, opisao je agitaciju iranske dijaspore za stranu vojnu intervenciju kao otužnu posledicu napuštanja principijelne političke opozicije. U SAD, profesionalna dijasporska politika je lukrativna igra. Igra čiji su delatnici voljni da se priklone američkim imperijalnim interesima.
Nasuprot tome, organizovana unutrašnja opozicija, koja je znatnim delom ili utamničena ili prisiljena da se drži u potaji, je uglavnom snažno protiv spoljne vojne intervencije. Mir-Hosein Musavi, predvodnik opozicije koji se nalazi u kućnom zatočeništvu (a ponekad ne samo kućnom) od 2009. godine, neodstupno govori protiv takvog napada. Izjava koju je 3. marta objavila Hadža (Haja) sekularna i republikanska opoziciona grupa, osudila je „vojnu agresiju koju su izvršile Sjedinjene Američke Države i Izrael“ i opisali su Hamnejevo ubistvo kao osujećivanje pravde. Reformističke ličnosti u Iranu odgovorile su na napad osećajem poraženosti. Kada su vazduhoplovni napadi počeli, Ahmad Zaidabadi, istaknuti novinar koji je zatočen nakon predsedničkih izbora 2009. godine, opisao je svoja strahovanja da će „razarajući rat naneti ogromnu štetu našem regionu“. Mahamad Tagi Karubi, sin istaknutog reformističkog klerika Mehdija Karubija (koji je takođe u kućnom zatočeništvu), nazvao je napad činom „ogavne agresije“. Čak i među opozicijom u dijaspori napad ne uživa opštu podršku. Zastupnik za zaštitu ljudskih prava Mehrangiz Kar (Mehrangiz Kar), disident koji je bio u zatočeništvu u zatvoru Evin pre nego što je umakao iz zemlje i o kome se nekada pohvalno izražavala Nacionalna zadužbina za demokratiju, organizacija povezana sa američkim obaveštajnim aparatom, opisao je rat kao pokušaj da se raskomada Iran. „Oni žele da predaju razoreni Iran Irancima i kažu: ‘Poravnali smo polje za vas i sada je na vas red da izgradite demokratiju nad ruševinama’“.
Za Izrael, rat je krajnja etapa velike kampanje regionalnog nasilja koja je već dovela do uništenja Gaze, smrtonosnih upada na Zapadnu Obalu, masovnih ubistava pripadnika Hezbolaha, upada u Liban i Siriju, vazduhoplovnih napada u Iraku i Jemenu i velikog vazduhoplovnog napada na Iran prošle godine. Uz vazduhoplovnu kampanju izraelske snage iskoristile su zamajac da pokrenu još jedan veliki napad na Liban. Izraelska vlada i njeni profesionalni zastupnici u Vašingtonu godinama zagovaraju opšti američki rat protiv Irana. Netanjahu je 11. februara posetio Belu kući radi razgovora sa Trampom. Moglo bi biti istinito, kako je Rubio tvrdio, da su izraelski zvaničnici planirali izvođenje napada na Iran, sa ili bez američke pomoći. Ali tvrditi da je američko uključenje u rat predvodio Izrael a da SAD za to inače nisu bile zainteresovane je zanemarivanje američke politike vođene prema Iranu od 1979. godine i podsticajnog dejstva koje je imalo Madurovo uklanjanje. Niti bi trebalo odbaciti korisnost Izraela za ukupnu američku moć. Strategija nacionalne bezbednosti objavljena u januaru opisuje nasilnu odmazdu koju je Izrael sprovodio posle 7. oktobra 2023. kao dokaz „uzornog savezništva“.
Farnaz Fasihi: Pogled na iransku pripremu za rat – i za preživljavanje
Specijalni izvestilac Mai Sato odmah je osudila rat kao ogrešenje o Povelju Ujedinjenih nacija. Ali među glavnim američkim saveznicima privukla je jednodušniju podršku od bilo kog zamašnog američkog spoljnopolitičkog delovanja još od rata u Avganistanu. Velika Britanija je u početku oklevala da dopusti korišćenje svojih baza: Kir Starmer je izjavio da njegova vlada „ne veruje u smenu režima sa neba“. Ali drugog dana napada, saglasio se da se britanske baze u Glosterširu i na Dijego Garsiji koriste za izvođenje „defanzivnih udara“. Suprotno 2003. godini evropske države su sa više entuzijazma podržale kriminalno vojno delovanje nego što je to učinilo Ujedinjeno Kraljevstvo. Kancelar Merc rekao je da Nemačka „podržava SAD i Izrael da se reše ovog užasnog terorističkog režima“ .Države koje tvrde da se protive nenematnutim ratovima su, uz pohvalno izuzeće Španije, pozdravile ovaj rat.
Trebalo bi biti izuzetno oprezan kada se iznose predviđanja o toku rata. Jednom kada se izvrši, međunarodna agresija poprima sopstveni tok. Ali u vezi sa mnogo čime moguće je imati određeno pouzdanje. Biće ratnih zločina. Veliki deo stanovništva za koji se kaže da iščekuje oslobođenje umesto toga postaće izbeglice. Karikaturalni prikaz malog, bandidskog vođstva koje narodom vlada isključivo nasiljem moraće da bude odbačen. Iranci koji sada sa dobrodošlicom dočekuju napad uvideće da SAD brinu onoliko o političkim slobodama u Iranu koliko brinu o političkim slobodama u Saudijskoj Arabiji. Američko i izraelsko vođstvo iznelo je uzajamno suprotstavljene ciljeve, i možda je pogrešno pripisivati konceptualno osmišljene ciljeve nekoherentnom, razbesnelom nasilju. Možda zamišljaju da se kasnije mogu okoristiti nastupajućim haotičnim prilikama. Jedna stvar je izvesna: izazvali su krizu koja se neće omeđiti iranskim granicama.
Izvor: London Review of Books
