Treba se uvijek vraćati na opasku hrvatskog lingviste Dalibora Brozovića o lošim zagrebačkim studentima iz Crne Gore, “diletantima”, kako ih je nazivao, ali potrebnim “kao ekspozitura u Crnoj Gori, jer treba da rade na dokazivanju različitosti crnogorskog identiteta u odnosu na srpstvo… pa su im potrebna naučna zvanja kako bi njihova riječ imala bolji odjek i težinu u crnogorskoj javnosti”. Interesantno trag svih diletantskih tvrdnji o nesrpskom karakteru Crne Gore vodi nas u Zagreb. Kao nasljednici Savića Markovića Štedimlije, koji doduše ništa nije diplomirao, ali je zato u Zagrebu 1942., pod Pavelićevim patronatom, kao vječni student prava, učestvovao u osnivanju Crnogorskog nacionalnog, a potom Državnog vijeća i kojeg je Miroslav Krleža, zbog samo njemu poznatih razloga, kada se ovaj vratio iz sovjetskog zarobljeništva, zaposlio u Leksikografskom zavodu, javljaju se, među mnogima, Vojislav Nikčević (Završio hrvatskosrpski jezik, jugoslovenske književnosti i komparativnu književnost 1975. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), Radoslav Rotković (doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), Milenko A. Perović (doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), Adnan Čirgić (doktorirao u Zagrebu).
Pseudonaučna asistencija je dolazila ili od naučnika sa zadatkom poput etnologa Špire Kulišića za kojeg je dokazano da nije vladao osnovama rada sa vizantijskim izvorima, ili je njihov sadržaj namjerno falsifikovao, pa do priučenih pabirčara tipa Sava Brkovića i, u novije vrijeme, Novaka Adžića ili Sretena Zekovića.
Međutim, kako je diletantska priča bila u toj mjeri neutemeljena i glupa, mogli su je kupiti samo ljudi sektaškog mentaliteta skloni svakojakim fantazmagorijama, oni koji su poput Veljka Milatovića koji su je neuspiješno pripremali za crnogorski postjugoslovenski i postkumunistički period i, u konačnici, oni koji su bili dovoljno diletanti da Milu Đukanoviću predlože da rafinirani „štedimljizam“ proklamuje kao autentični „domovinski identitet“ Crne Gore. Kada je sve to, u konačnici, propalo, a nova vlast u Crnoj Gori pokazala da nije oduševljena Đukanovićevom identitetskom politikom, počeli su se javljati kandidati za nove diletante. Koji se više, gotovo, ne skrivaju iza maske crnogorstva potpuno razdvojenog od srpskog identiteta. Sljedeći tradiciju skromno obrazovanih prethodnika, kolumnista CDM-a, Ljubo Filipović, koji se već odavno potrudio da ih u toj skromnosti prevaziđe, otvoreno predlaže da Crnogorcima ono što im je sada Beograd – dakle grad koji im je kulturološki i identitetski po svemu blizak zamijene Zagrebom:
„…mi treba da uradimo sve da smanjimo međuzavisnost sa Beogradom. Da smo gradili jadransko-jonsku magistralu kao prioritetnu radili bi za svoje a ne za srpske nacionalne interese. Sa druge strane univerzitet i zdravstvo su bolji u Zagrebu i kvalitetniji. Masovna kultura u Hrvatskoj je prijemčivija crnogorskoj. Umjesto oslanjanja na RTS, Pink i ostale srpske kanale, mogli smo se više oslanjati na hrvatske kanale, napraviti međudržavne ugovore koji bi omogućili lakšu kulturnu i obrazovnu razmjenu… Dok crnogorska država ne bude imala svijest o strateškoj saradnji – treba ubrzati i pospješiti saradnju između crnogorskog civilnog društva i hrvatske države. Hrvatska ne može sve sama. Hrvatska treba na Zapadu za Crnu Goru da dobije stratešku važnost, da se preko hrvatskog uticaja, nama bliskog i razumljivog, u Crnoj Gori širi pro–zapadni uticaj. Da se crnogorski, transatlantski i građanski identitet učvršćuje uz pomoć hrvatskih institucija.“
Na stranu sada što Filipović, opet u skladu sa svojim, izrazimo se pristojno, ograničenim ideološkim naslijeđem, umišlja da je masovna kultura, naročito ukoliko se radi o vjekovnom naslijeđu, lako projektno izmjenjiva što se, u slučaju Crne Gore već više puta pokazalo, jasno je da mu je neko objasnio da je vještačko kidanje veza sa istojezičkom braćom studijska grupa predmeta koju je najbolje izučiti u Zagrebu, pa upravo zbog toga i predlaže školovanje naredne generacije diletantskih kadrova, u duhu zapadne kolonijalno-rasističke, odnosno štedimlijske teze o „hajdučko-krvoločnom“ „duhu i mentalitetu partizanstva“, koji je priučeni štedimlijski rasista na iznajmljivanje i Filipovićev kolega kolumnista Dragan Bursać nedavno prozvao „submisivno-sociopatskim poremećajem većine srpskog naroda“. Zaista je pretužno (neo)diletantstvo Filipovićevo.
S jedne strane kliče da su „crnogorski partizani oslobodili crnogorsku naciju“, a s druge strane, poput Milorada Popovića u ustaškoj Bujici, širi ruke štedimlijstvu, prema kojem je „komunističko srpstvo druge Jugoslavije“ u osnovi bilo „ideološkopolitički kompromis sa načertanijevsko-karađorđevićevskim svesrpstvom“, i da su „jugoslavenski i crnogorski komunisti prenijeli u novo revolucionarno doba staru dogmu o srpstvu Crnogoraca.“
Moguće je da neodiletant Filipović još uvijek misli da se štedimlijstvo, u propagandne svrhe, da oprati oslobodilačkim kapitalom NOB-a, baš kao što sarajevske tzv. građanske struje smatraju da će kalajevske ideološke konstrukcije postati prijemčivije ako ih se zamaskira prigodničarskim deklamacijama odluka ZAVNOBiH-a. Međutim, to je nemoguće, jer štedimlijstvo nije samo bestidno i bestijalno kasapljenje istorijskih činjenica i namjerna distorzija razumijevanja istorijskih procesa, već ono što se nameće kao suština „transatlantskog identiteta uz pomoć hrvatskih institucija“.
Partizanski prvoborac Rodoljub Čolaković je u svoj dnevnik na datum 3. III. [1971] u jeku Hrvatskog proljeća, a u povodu masovnih incidenata sa pjevanjem ustaških pjesama zapisao sljedeće:
„Ponovo mi se nameće isti zaključak – svaki ustaša može da iskali svoj antisrpski bes u atmosferi koja je stvorena. Šibl je u Zadru tim povodom rekao – treba razumeti da su mnogi ogorčeni zbog ranijeg položaja Hrvata u Jugoslaviji, pa sad ako neko u ogorčenju i zabrazdi, ne treba to dramatizovati, jer su i takvi “naši potencijalni saveznici” u borbi za ravnopravnost. Dakle, ne Srbi komunisti nego Hrvati šoveni.» Prosto da čovek ne veruje, ali to je naštampano u novinama i nije de- mantovano.»
U slučaju strateških maštarija Ljube Filipovića stvari su se samo unekoliko promijenile. Evropa, odnosno Hrvatska, u Crnoj Gori u borbi za ravnopravnost svih građana Crne Gore, u duhu evropskih vrijednosti, za partnera ne može imati istorijski, srpski identitet crnogorske države koji u ogromnoj većini nisu sporili crnogorski komunisti, borci protiv fašizma, već su „potencijalni saveznici“ isključivo baštinici štedimlijskih vrijednosti. Što je u njegovim površnim percepcijama logično, jer ukoliko nestane te rigidne fašistoidne izmišljotine, ipostaviće se da je njegov strah od povratka Crne Gore u „isti politički i kulturni prostor sa Srbijom“ potpuno neosnovan, budući da je Crnoj Gori nemoguće uopšte prostor koji ne samo da nikada nije napustila, već ga je samim svojim postojanjem zasnovala. Što nije jasno samo diletantu.
Vuk Bačanović
