Piše: Atanas Stupar
Prvi dio možete pročitati ovdje
Više puta sam obilazio Pariški buvljak Klinjakur koji se smatra jednim od najvećih na svijetu. Na Klinjakuru vas čeka preko 1500 tezgi i mnoštvo brbljivih prodavaca koji poput mušica salijeću potencijalne kupce. Na Klinjakuru se ubrzano troši i vrijeme i pažnja. Iscrpljuju vas interesantne stvari od starih knjiga i dokumenta, fotografija i razglednica, numizmatike, filatelije, raznih drangulija, antikvarnih predmeta, rezbarenih kutija i namještaja, kolekcionarskih rijetkosti, lovačkih trofeja, muzičkih instrumenata, gramofonskih ploča, tapiserija, tepiha, stare tehnike, vintaž odjeće…
Vintaž odjeća je veoma tražena. Proizvedena je prije više decenija u tada ne baš brzim konfekcijskim procesima. Fabrički razboji, dugačke krojačke i šivaće linije radile su odjeću u ograničenim serijama. Pravili su je od skupih prirodnih materijala. Odjeću su krasili specifični dezeni. Imalo je na njoj i detalja ručno rađenih. Na Klinjakuru se još uvijek mogu pronaći dobro očuvani primjerci farmerica, jakni, džempera, kapa, pelerina, kaputa starih krojeva s teškim, čvrstim dugmadima i metalnim rajfešlusima, riječju sve ono što su nosile generacije u šezdesetim-sedamdesetim godinama prošlog vijeka. Danas to nazivamo vintaž garderobom. Podsjeća nas na mladost. Uz tekstilne komade mogu se pronaći i proizvodi dizajnirani u stilu bauhaus škole, poput radio i telefonskih aparata, pisaćih mašina, stolnih lampi i satova, stolica, šahovskih garnitura iz vremena naših djedova i očeva. Takvi predmeti su iznimno skupi nezavisno od toga da li su originali ili imitacije.
Kod nas se ti stari predmeti najčešće opisuju onom otrcanom skorojevićkom frazom „predmeti s karakterom“. S obzirom da je naše vrijeme imenicu „karakter“ preselilo i raširilo u sferi sporta ovom prilikom je s razlogom vraćam na buvljak. Radim to kao opomenu komentatorima i akterima sportskih takmičenja koji se svako malo u svom žargonu pozivaju na tim koji ima „karakter“. Kada sportisti i sportistkinje, treneri i komentatori počnu hvaliti tim koji je pokazao „karakter“ odmah gasim televizor. Spašavam se jer u sportskim pričama i izjavama riječ „karakter“ doživljavam u negativnom svijetlu i nebuloznoj konotaciji. Nasuprot sportu kada se riječ karakter primijeni u modi obuzmu me pozitivni osjećaji i nostalgija. Tu staru smjelu odjeću doživljavam kao iskaz karaktera i sredstvo iskazivanja individualnosti. I onda i danas u njoj je bilo i zadržalo se nešto od hrabrosti, samoizražaja, identitetske snage onih koji su je oblačili i nosili.
Na Klinjakuru uz vintaž ide i dekupaž. Dekupaž je tehnika vještačkog starenja. Njenom primjenom predmeti dobijaju patinu koja ih čini vremešnijim i vrednijima. Po novoproizvedenim predmetima se lijepe razni motivi od papira, tekstila, plastike i premazuju bojom ili lakom koji će brzo ispucati. Poslije takvih tretmana pred očima potrošača defiluju stvari koje izgledaju kao borci koji prođoše sito i rešeto. S istim ciljem neki predmeti se šmirglaju, stružu, namjerno oštećuju kako bi dobili izgled koji će im garantovati „autentičnost“ i dah davnih doba. Nešto svakidašnje i novoproizvedeno deformiše se i kvari kako bi dobilo ožiljke nekih tobože minulih vremena. Na Klinjakuru vintaža i dekupaža ima u izobilju.
Normalno je da iz velikih i šarolikih ponuda na buvljaku ne izostanu ni kultura i umjetnost. Tu se ponuda i potražnja odvijaju u dva pravca. S jedne strane na buvljak stižu proizvodi umjetnosti a s druge strane dolaze umjetnici kako bi pokupili stvari od kojih će napraviti umjetnost. Ambiciozni i neostvareni galerijski eksponati, čak i oni uspješni koji su prošli selekciju, ne rijetko završavaju na buvljaku. Niko ni ne sluti da se mnoge odbačene stvari zahvaljujući inspiraciji umjetnika mogu sa buvljaka preseliti u umjetničku galeriju.
Pogledajte djela svjetski poznatih umjetnika Marsela Dišana i Pabla Pikasa. Materijal za njih dovučen je sa buvljaka. Uz pogled na tu vrstu umjetnost podsjetimo se i latinske izreke koja glasi: „Quod licet Iovi, non licet bovi” doslovno prevedeno „Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.“
Sjećam se prvog Cetinjskog bijenala održanog pod motom „Istok-Zapad“. Zbilo se to ljeta 1991. godine uoči raspada Jugoslavije. U Bijenale je uložen veliki novac. Sponzori su bili opština Cetinje i Ministarstvo kulture Crne Gore uz mnogobrojne firme koje su finansijski procvetale na švercu i crnoj berzi. Bijenale je okupilo preko 70 umjetnika iz raznih djelova svijeta. JAT im je obezbijedio besplatne avio karte a hotel „Grand“ besplatan smještaj i hranu. Nekoliko pozvanih i bogato honorisanih umjetnika iz okruženja otišlo je na vojne otpade ondašnjeg Titograda i otkupilo stotinjak capina, čuturica, vojnih kompleta, šatorskih krila, užadi.. U jednostavnom postupku multipliciranja izložili su to kao svoje umjetničke instalacije na Bijenalu. Publika im se divila i aplaudirala. Takođe se sjećam i jednog Oktobarskog salona u Beogradu gdje je nagrađeni rad predstavljao instalaciju sa gomilom dječjih lutaka i zidnih satova pokupljenih sa buvljaka.
Odlazak na buvljak je u kulturološkom pogledu sličan odlasku u umjetničku galeriju. Povratak sa buvljaka ne pretpostavlja automatski ulazak u umjetničku galeriju.
Primjera radi slikarska platna koja se nude na Klinjakuru najvećim dijelom nijesu naslikana već odštampana. Kada prođu fotokopiranje „umjetnici“ ih namjerno nervoznim i nemarnim potezima gdjegod oplemenjuju svježim bojama s ciljem da takvim kolorističkim namazima pokriju i zamaskiraju konture onog što je prethodno odštampano na platnu, lesonitu, čvrstom papiru. Cilj je da „umjetničko djelo“ dosegne impresionističku, ekspresionističku, modernističku notu koja će mu udahnuti originalnost. S te strane Klinjakur djeluje kao poštena galerija pod otvorenim nebom. Umjetničke ponude na Klinjakuru postaju prefinjeni obrazac i reper za mnogo neuspješnije ponude i sirove imitacije koje se mogu naći na buvljacima manjih sredina poput Podgoričke.
Sasvim uzgredno iskoristiću priliku i napomenuti da se mnogo ovdašnjih slikara u svome radu služi upravo metodom kolažiranja, fotokopiranja i projektovanja kako bi nadoknadili neumješnosti i nedostatke zanata što u crtežu što u kompoziciji. Jedan dio takođe ovdašnjih slikara ostaje tvrdo privržen enformel tehnici istiskujući u stvaralačko neartikulisanim zanosima tube skupih boja po svojim platnima. Za sada se slike niti jednih niti drugih ne prodaju na buvljacima. Taj trenutak će neminovno doći kada domaća publika zajedno sa galeristima i činovnicima kulturnih institucija postane malo više obrazovana i osviješćena a umjetnici krenu da se oslobađaju sopstvenih prepotentnosti kada im se uskrate društvene pažnje i nagrade.
Uostalom zašto bi se recimo sudbina djela crnogorskih slikara koji su imali na desetine i desetine izložbi u karijeri što samostalnih što grupnih razlikovala od sudbine djela crnogorskih literata koji su imali na desetine autorskih i grupnih književnih večeri na kojima su promovisali desetine i desetine knjiga poezije i proze koje se mogu naći po buvljacima. Sjetimo se da ih je sve zajedno u ne tako davno doba objedinjavala i okupljala sintagma: poezija, proza, likovni prilozi. Prošli su đački dani i školske sekcije. Vrijeme je za suočavanje s tržištem i buvljakom u najpozitivnijem smislu. Ako su Renoareve i Modiljanijeve slike mogle završiti na buvljaku zašto ne bi i slike naših slikara.
Nemojte se iznenaditi ako naiđete na knjige sa posvetom svojeručno napisanom i potpisanom autorovom rukom. Na Podgoričkom buvljaku posvete na knjigama niti što dodaju niti što oduzimaju cijeni knjige. Na Klinjakuru je drugčije. Autorova posveta značajno povećava cijenu knjizi. Na Podgoričkom buvljaku bez obzira na posvetu, žanr, debljinu knjige cijena ostaje ista i kreće se jedan do dva eura. Sa slikama je drugčije. Bile potpisane, štampane ili amaterski izrađene koštaju oko 20 eura pa naviše.
Slika koja se kupi na Podgoričkom buvljaku, urami i okači na zid u krajnjem jednako funkcioniše kao i knjiga koja se sa buvljaka pridruži kućnoj biblioteci. Nedostatak autorskog potpisa ne škodi slici. Teme knjiga i imena autora nezavisno od toga da li su knjige stare ili nove ne podižu vrijednost knjigama.
Sve u svemu nije nimalo lako ni na većim a ni na manjim buvljacima odvojiti vrijedno od beznačajnog, autentično ili antikvarno od pukih imitacija, kao ni vještački ostarele komade od pravih komada.
Kada za veći novac nešto kupujete na buvljaku morate raskrstiti da li vas interesuje izgled (forma) toga predmeta ili njegova funkcija, da li ćete ga koristiti kao ukras ili će vam u kući obavljati određeni posao. U starim dizajnima koji se takođe mogu pronaći na Podgoričkom buvljaku podjednako je bio važan i moderan izgled i funkcionalnost predmeta.
Sve to spada u zamke koje vam priređuju buvljaci. Nije ih lako zaobići. Čestim posjetama, razmišljanjima i odabirima buvljaci će vam izvježbati oko. Buvljaci kale ukuse i osjećaje za lijepo i korisno.
Ipak ne zaboravimo da sa te, slojevito sociološke strane, buvljak između ostalog doprinosi i uspješnom transferu i preživljavanju kako kiča tako i opskrbi nekih sledećih buvljaka koji će u bliskoj budućnosti dočekati iste predmete jednom kupljene da krenu u avanturu ponovne prodaje iskušavajući sentimente, znanja i lakomosti novih kupaca.
