Piše: Elis Bektaš
Na portalu Radio Sarajevo osvanuo je članak Destabilizacija Balkana strateški je interes Putinove Rusije iz pera Adnana Hadrovića, bivšeg bosanskohercegovačkog diplomate i eksperta za međunarodne odnose sa prebivalištem u Vašingtonu. Premda je riječ o trećerazrednom agitpropovskom pamfletu sačinjenom od niza opštih mjesta za koje se ne nudi nikakvo utemeljenje, već se umjesto toga od čitaoca očekuje da im pokloni vjeru i da ih ne preispituje, Hadrovićev članak zaslužuje osvrt kao paradigma otužne sudbine jedne društvene i političke svijesti koja je odavno prestala da komunicira sa stvarnošću.
Takva svijest nije se ugnijezdila isključivo u političkom Sarajevu, ali u njemu je doživjela svoj potpuni razvoj, postajući opominjuće svjedočanstvo impotencije i jalovosti društvene svijesti koja se prepustila oportunoj i autokratičnoj mitomaniji i koja je odbacila znanje kao alatku za razumijevanje svijeta i njegove vječito transformišuće dinamike.
Hadrovićevo pisanje objedinjava kvintesenciju dominirajuće bošnjačke nacionalne i državne politike koja je odavno svedena na samo tri elementa: poziciju žrtve, srbofobiju i konstantu potragu za gospodarom sa Zapada koji je voljan da prihvati usluge političkog Sarajeva u zamjenu za očuvanje civilizacijskog statusa quo.
Svoj tekst Hadrović razlaže na šest tačaka od kojih je skoro svaka bolno pogrešna. U prvoj tački on Dodika i RS proglašava eksponentima ruskog uticaja na Balkanu i faktorima kojima Moskva skreće pažnju sa ukrajinskog vojišta. Premda je notorna činjenica da je u ranijem periodu Dodik održavao relativno česte kontakte s Moskvom i lično se susretao s Putinom, on je to uvijek činio iz pozicije evropskog, odnosno srednjeevropskog nacionalnog, odnosno nacionalističkog lidera kojeg na vlast dovodi Klintonova administracija i koji se u toj vlasti održava već treću deceniju upravo zahvaljujući podršci zapada.
Sankcije koje američka administracija nameće Dodiku nipošto nisu dokaz njegovog približavanja Rusiji, tim više što ni na ekonomskom niti na bilo kom drugom planu jednostavno ne postoji supstancijalna pomoć i podrška Rusije Srpskoj, već ih treba posmatrati kao dužu polovinu kompleta sačinjenog od štapa i mrkve, a možda čak i kao operativno maskiranje stvarne Dodikove uloge u interakciji s Moskvom – uloge američkog kurira.
Istini za volju, Dodik se u međuvremenu približio određenim evropskim politikama, uglavnom onim centrističkim i desničarskim, ali se nije odrekao ni određenih aspekata svoje ishodišne socijaldemokratije, zbog čega je u Vašingtonu markiran kao neposlušan i kao nepodesan da obavi ulogu koju su mu namijenili njegovi politički otac i mater – Holbruk i Olbrajtova – odnosno ulogu koju američka administracija još od Drugog svjetskog rata naovamo očekuje od svakog malog lidera u svojoj službi i koja se svodi na što čvršći stisak društva šakom uz održavanje privida demokratije. Upravo u tom registru valja tražiti razumijevanje za odsustvo sankcija i pritisaka na Vučića, koji savršeno poslušno odigrava tu ulogu po volji Vašingtona, Brisela, Londona i Berlina.
Što se tiče Moskve, sasvim je razumljivo da ona, kao prijestolnica jedne velesile, ima svoje interese širom svijeta i da nastoji ostvariti svoj uticaj, ali samo posvemašnja neznalica ili ideološko-politička pudlica na kratkom povocu mogu Bosnu i Hercegovinu i ostatak Zapadnog Balkana proglasiti prioritetnom zonom ruskog uticaja. On je ovdje sporadičan, jer je Kremlj svjestan da je na ukrajinskim poljima stradao sporazum sa Jalte i da se područje Jugoslavije više ne dijeli po formuli fifty-fifty, već onako kao što je podijeljena, recimo, Grčka, dakle 90-10.
Pored toga, u Kremlju ipak ne sjede imbecili koji vjeruju da bi konflikt na Balkanu kao slijepom crijevu Evrope mogao u zasjenak baciti rat u Ukrajini, na čijim se poljima odlučuje kakva će biti nova fizionomija planete. Pa čak i kad bi Moskva zaista željela potaknuti rat u Bosni i Hercegovini, ostaje pitanje kako bi ga i čime logistički podržavala, kroz poprilično debeo kordon NATO zemalja kojima je okružen Zapadni Balkan, a neke od njegovih zemalja čak su i članice tog saveza.
Hadrović, dakle, prepada ionako isprepadanu i zbunjenu bošnjačku javnost, ubjeđujući ih u neminovnost nečega što je fizički nemoguće a ujedno implicira da je NATO nesposoban da spriječi logističke transporte iz Rusije u dejtonsku BiH. Zbog čega Hadrović nastoji da gurne bošnjačku javnost u stanje ratne psihoze, može se samo nagađati. Jedan od mogućih razloga može biti njegovo učešće u dodatnoj radikalizaciji i homogenizaciji tog društvenog odsječka, kako bi on u doglednoj budućnosti lakše poslužio kao regrutna baza za trupe potrebne negdje na Istoku.
Što se tiče Hadrovićeve opaske da Dodik ugrožava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ona polazi od pogrešne pretpostavke da taj integritet postoji kao homogena i monolitna činjenica sazdana na temeljima ZAVNOBiH-a. U stvarnosti, teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine složen je i kompozitan fenomen koji se sastoji od teritorijalnih integriteta njena dva entiteta, pa Dodikove prijetnje secesijom ništa manje ne ugrožavaju taj integritet od prijetnji bošnjačkih političara opstanku Republike Srpske.
Hadrović očito i dan-danas vodi propagandni rat zaustavljen u Dejtonu, po vizijama svog vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića, ne shvatajući da se njegov vrhovni komandant nikada nije ni borio za Bosnu i Hercegovinu, već za svoj begovat unutar te tvorevine, a njegov javni integralistički narativ bio je samo predstava za naivne. Kao bivši diplomat, Hadrović bi ipak morao pokazati malo više razumijevanja za Dejtonski mirovni sporazum kao najoptimalnije i najrealističnije rješenje koje je svim učesnicama u ratu dodijelilo ne onoliko koliko su te učesnice vjerovale da zaslužuju, već, kao što sam u više navrata ponavljao, onoliko koliko one mogu ponijeti na svojim nejakim plećima.
Nakon što je završio sa Dodikom, Hadrović prelazi na Vučića, nevoljko mu priznajući stanovito balansiranje između Istoka i Zapada, ali ga odmah potom optužujući da jača veze s Moskvom. Takva ocjena pokazuje da je Hadrović ili potpuni diletant, ili da je ucijenjen da piše budalaštine ili je jednostavno baštinik stereotipa i generalizacija po kojima neko sa srpskim imenom i prezimenom nužno mora jačati veze s Moskvom. A čak i najpovršniji pogled na stvarnost nemilosrdno će demantovati Hadrovića i pokazati da je Vučićeva Srbija najzapadnija Srbija još od vremena Obrenovića.
Naročito je sumanuta Hadrovićeva tvrdnja da „ubrzana kupovina oružja, te jačanje vojnih kapaciteta, osnažuju regionalne napetosti, stvarajući sigurnosne prijetnje koje ometaju napore Zapada da stabilizira Balkan i smanji ruski utjecaj.“ Autor očito ne shvaća da upravo taj Zapad prodaje oružje Srbiji kako bi, prema njegovoj tvrdnji, potkopao vlastite napore na stabilizaciji Balkana.
Umjesto jačanja veza, Vučić ubrzano pravi otklon od Moskve, nabavlja francuske borbene avione, vojsku ustrojava po NATO standardima i kalupima, sprema se da prodaje litijum za potrebe njemačke vojne industrije, naoružava Ukrajinu… Uz sve to, Vučić je na čelu stranke koja je, skupa sa SDA i HDZ, članica evropskog sestrinstva narodnjačkih partija, pa ostaje nejasno zbog čega Hadrović ima toliki fetiš baš na Vučića, a zanemaruje neuporedivo izglednije i potentnije opasnosti po Bosnu i Hercegovinu koje dolaze sa Plenkovićevog mindera. I zbog čega se Hadrović nije potrudio da nauči da je Zagreb još od vremena Steve Krajačića znatno čvršće vezan za Moskvu nego Beograd, koji je tradicionalno više koketirao sa Zapadom a u zadnje vrijeme i sa Pekingom, znatno čvršće nego sa Moskvom.
Sa novom krizom i konfliktom u Bosni i Hercegovini, Beograd i Banjaluka ne mogu dobiti ništa, ali mogu ponešto izgubiti, a Sarajevo takođe ne može dobiti ništa, ali može izgubiti sve. Zagreb, međutim, u zamjenu za odustajanje od ekskluzivnog suvereniteta nad jadranskom obalom, može dobiti supstancijalnu teritorijalnu kompenzaciju u Bosni i Hercegovini koja površnom znatno nadilazi projektovani treći entitet, a u nekom živahnijem raspletu događaja možda čak i u Crnoj Gori.
Hadrović zatim optužuje Vučićev Beograd za konstantnu destabilizaciju političkih prilika na Kosovu i u Crnoj Gori, što nije potpuno netačno, ali je veoma pogrešno te procese posmatrati kao jednosmjerne, zanemarujući jednako destabilizirajuće politike Albina Kurtija i Đukanovićevih nasljednika. Posebno je nekorektno u kontekstu Crne Gore problem svoditi samo na uticaj Beograda, jer se na taj način otežava djelovanje umjerenim političkim snagama koje Crnu Goru nastoje izgraditi kao društveni okvir podnošljiv za sve njene građane.
U posljednje tri tačke svog pamfleta Hadrović panično upozorava na nastojanje Rusije da krizu prenese iz Ukrajine na Balkan, gurajući Bosnu i Hercegovinu ali i druge zemlje u konflikt. Već je na početku objašnjeno da je takvo posmatranje stvari infantilno i nedostojno jednog eksperta za međunarodne odnose koji sigurno ne može ponuditi odgovor na pitanje kako bi se učesnice u tom konfliktu logistički snabdijevale, osim iz istog izvora koji može biti samo jedan – NATO.
Kao što sam u jednom od svojih prethodnih tekstova rekao, konflikt na Zapadnom Balkanu nije isključen, ali njega sigurno neće izazvati ni Beograd ni Banjaluka. On može biti rezultat isključivo specijalnih operacija po uzoru na notornu operaciju Gladio, kako bi se tim konfliktom, za kog je malo vjerovatno da će stići da stasa u konvencionalni rat, otvorio prostor za intervenciju i okupaciju Bosne i Hercegovine po uzoru na onu iz 1878. godine, a potom i za njenu podjelu po propozicijama olako zaboravljenog Janšinog non-papera.
Sve u svemu, već u najskorijoj budućnosti političko Sarajevo bi se moglo suočiti sa gorkom spoznajom o tačnosti narodne izreke „na vuka povika, a lisice meso jedu.“ Pri čemu će lisice uživati zaštitu o kakvoj veći dio građana Bosne i Hercegovine neće moći ni sanjati.
