Piše: Atanas Stupar
Zamislite da ruski novinar napiše tekst pod naslovom „Što radi Puškinov spomenik na Puškinovom trgu u Moskvi“ ili italijanski novinar tekst „Što radi spomenik Đordanu Brunu na trgu Đordana Bruna u Rimu“ ili hrvatski novinar tekst „Što radi spomenik Banu Jelačiću na trgu bana Jelačića u Zagrebu“….
To je isuviše suludo da bi se moglo i zamisliti. Javno mnjenje bi bilo zgranuto samom mogućnošću postavljanja tako glupog pitanja. Međutim Crna Gora po mnogo čemu slovi kao izuzetak. U njoj je sve moguće. Nedavno je u svojim „identitetskim“ sluđenostima i patologiji tzv. „slobodnog novinarstva“ jedan crnogorski portal objavio tekst pod naslovom – Što radi Karađorđe u Karađorđevom parku u Podgorici.
Karađorđev park se nalazi pored nekadašnjeg hotela „Crna Gora“ koji je promijenio ime u hotel „Hilton“. Karađorđevom park krasi skulptura Karađorđa djelo vajara Sretena Stojanovića. Skulptura je postavljena prije skoro 60 godina, tačnije 1968 godine. Novinar se užasava zašto je skulptura još uvijek u parku iako nije povezana sa novom Crnogorskom državnošću izglasanoj na referendumu 2006. godine.
Nećemo se baviti činjenicom da su Srbi svoju skulpturu Karađorđa postavljenu ispred Hrama Svetog Save u Beogradu napravili kao odlivak Karađorđa iz Karađorđevog parka u Podgorici. Dakle, svoje spomeničko obilježje su formirali na osnovu našeg spomeničkog nasleđa. Nećemo komentarisati ni rezultate popisa po kojima većinski dio Crne Gore govori Karađorđevim jezikom i baštini Karađorđevo slobodarstvo.
Ne treba razmišljati ni o tome hoće li neki novinar u svome budućem kvazipatriotskom zanosu preporučiti bronzanom Karađorđu iz Karađorđevog parka u Podgorici da se traktorom preseli u Srbiju kod svog bronzanog dvojnika. Ne bi se prvi put suočili sa spomenicima izbjeglicama. Ne bi bio prvi put ni da posmatramo spomenike kao žrtve vandala i egzaltiranog polit-patriotizama. Sjetimo se masovnih rušenja spomenika u Istočnoj Evropi koja nikome ništa dobro nijesu donijela.
Prije nekoliko godina u Podgorici koja se na referendumu odrekla imena Titograd postavljena je Titova bista. Smatram da se čak ni o toj smiješnoj anahronoj pojavi ne treba izjašnjavati iako je više nego očigledno da idolopoklonstvo prema dobu jednopartizma i Titoizma i mržnja prema Karađorđevom ustaničkom slobodarstvu sinhronizovano djeluju u jednom dijelu CG društva.
Ukoliko tako vulgarnim nacionalističkim ispadima poklonite previše pažnje pravite uslugu njihovim akterima. Popularišete ideje rušenja spomenika i protjerivanja kulture, jezika i pripadnika jednog autohtonog naroda što nas uvodi u burna vremena. Zato je mnogo jednostavnije na zlurado šovinistički tekst kontradiktornog naslova što radi Karađorđe u Karađorđevom parku gledati kao na novinarsku stupidariju tipa contradictio in adjecto. Sve bi se moglo završiti na tome da nam ti isti novinari ne probiše uši frazama o antifašizmu i multikulturalizmu crnogorskog društva koja tobože zagovaraju svojim novinarstvom. Naravno ovaj tekst se pokazuje kao sušta suprotnost i antifašizmu i multikulturalizmu i iole ozbiljnijem novinarstvu.
Očekujmo da će u nekom sledećem naletu antisrpstva novinar napisati tekst u kome će se zapitati ko je dozvolio našem drveću da pravi hladovinu u parku neprijateljskog imena.
Možda će pod velom prava na informisanje i slobodno izražavanje svojih „patriotskih“ osjećanja i taj mogući tekst poput ovog već objavljenog o nepoželjnom Karađorđu u svom hladovitom parku novinar završiti istom rečenicom:
“Vjerovali ili ne – sve je to pred našim očima.”
Tu poslednju rečenicu iz pomenutog novinarskog teksta valja preuzeti kao citat da bi stvarno vidjeli i duboko se zamislili nad onim što se vjerovali ili ne dešava pred našim očima sa našim spomeničkim nasleđem i novinarstvom koje mu se potkopalo.
