Piše: Džek Rasmus
Prevod: Žurnal
Nakon što je tokom izbora 2024. obećao da će okončati američke „vječne ratove“ u 21. vijeku, Donald Tramp je, za manje od šest mjeseci na funkciji, na korak od pokretanja još jednog takvog „vječnog“ rata – ovoga puta s Iranom.
Neće biti glasanja u Kongresu, iako je to propisano Ustavom SAD. Neće biti traženja podrške od Ujedinjenih nacija, niti formiranja koalicije s saveznicima. Javnost se neće pripremati na bilo kakav način, osim putem mreže Fox News, koja u potpunosti podržava ovu inicijativu. Čak neće biti ni suspenzije Zakona o ratnim ovlašćenjima, što je bio slučaj u prethodnim „vječnim ratovima“.
Tramp planira da u narednim danima, možda čak i satima, jednostavno naredi američkim avionima da bombarduju Iran. To će se sigurno dogoditi čim tri dodatne udarne grupe nosača aviona, koje je naredio da budu razmještene, stignu u Arapsko more, nedaleko od južne obale Irana.
Nosači aviona i lovci nalaze se tamo kako bi neutralisali iranske raketne snage PVO, i na obali i u unutrašnjosti, te stvorili koridor za letove američkih strateških bombardera B-2, koji poleću sa baze na ostrvu Dijego Garsija u Indijskom okeanu. Ti bombarderi će bacati američke GBU-43 bombe, namjenjene za probijanje podzemnih skloništa, na tri ili više lokacija za koje Izrael, a sada i SAD, tvrde da služe za proizvodnju nuklearnog materijala za iransku bombu.
Američko bombardovanje Irana biće izvedeno na osnovu krajnje tanke i nepouzdane „dokazne građe“ da je Iran, kako tvrde lideri SAD i Izraela, uz punu podršku medija obe zemlje, tek nekoliko sedmica daleko od pravljenja nuklearnog oružja. Međutim, suprotno tome, inspektori UN-ove Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) izjavili su u martu 2025. godine da nema nikakvih dokaza da je Iran blizu posjedovanja takvog oružja. Istog mjeseca, Tulsi Gabard, direktorka Nacionalne obavještajne službe SAD, koja koordiniše rad svih 17 američkih obavještajnih agencija, takođe je pred Kongresom rekla da nema dokaza o takvoj prijetnji.
Prije dva dana, dok je napuštao sastanak G7 u Kanadi, novinari su Trampa pitali šta misli o izjavi Tulsi Gabard. Njegov odgovor bio je: „Boli me briga šta je ona rekla. Ja kažem da oni rade na oružju… Ne slušam ja nju.“ Postavlja se pitanje – koga onda Tramp sluša? Netanjahua? Mosad, izraelski ekvivalent CIA-e, umjesto sopstvenih obavještajnih službi?
Džefri Saks: Zaustavite Netanjahua prije nego što nas sve poubija
Tramp će poslati američke avione i bombardere u Iran – ne da bi spriječio napad na SAD, jer Iran nije napao SAD, niti ima takve namjere; ne u odgovoru na bilo kakav stvarni ili nadolazeći napad na američke baze ili 40.000 vojnika raspoređenih širom zapadne Azije; niti kao odgovor na napad na američke ratne brodove ili međunarodni brodski saobraćaj. Iran nije u ratu s Amerikom niti ga planira, ali će Sjedinjene Države uskoro biti u ratu s Iranom.
Iran je protekle sedmice javno ponudio da potpiše sporazum u kojem bi se obavezao da nema nuklearno oružje, niti da će ga razvijati — što snažno sugeriše da se ne boji da bi američki inspektori mogli pronaći bilo kakve dokaze o suprotnom.
Ipak, Tramp se priprema da uvede Sjedinjene Države u još jedan „vječni“ rat — ovaj put s Iranom, i to u interesu strane države — Izraela, jednostavno zato što je to od njega zatražio njen lider, Benjamin Netanjahu. Izraelski premijer još od 2002. godine moli SAD da napadnu Iran — od kad se obratio američkom Kongresu uoči invazije na Irak 2003. godine. Sada će, po svemu sudeći, dobiti ono što je godinama tražio: da SAD napadnu Iran u ime Izraela.
Od 2002. godine, Netanjahu je vješto produbljivao uticaj — i praktično kontrolu — Izraela nad američkom vladom, prije svega preko snažne izraelske lobističke organizacije AIPAC, kao i kroz lične veze unutar američkog birokratskog aparata, poznatog kao „duboka država“.
Većina članova Kongresa već je praktično odobrila blanko ček za finansiranje izraelskih ratova u Gazi, Libanu i Siriji. Nema sumnje da će Kongres bez odlaganja podržati i američke vazdušne napade na Iran, kako bi se tom činu agresije dao privid legitimiteta — iako je to po svim kriterijumima međunarodnog prava čin rata i agresije. Kao i Kongres, američki birokratski aparat i „duboka država“ duboko su usaglašeni s izraelskim interesima — isto kao i Trampova administracija i sam predsjednik.
Politički sistemi SAD i Izraela već su izvjesno vrijeme politički srasli. Nikada u istoriji Sjedinjenih Država, dugoj 250 godina, nije postojao tako dubok i specifičan nivo političke integracije kao što je sadašnji odnos između Amerike i Izraela.
Izrael je poput „usidrenog nosača aviona“ Američkog carstva usred Bliskog istoka — ispostava američke imperijalne moći koja nadgleda i sprovodi njene interese u regionu. S druge strane, Amerika je Izraelova vojna fabrika i finansijski izvor bez dna. Procjenjuje se da je od 1970-ih godina američka vlada Izraelu isporučila više od 340 milijardi dolara pomoći — od čega se dobar dio vraća u džepove američkih kompanija koje snabdijevaju Izrael najsavremenijim oružjem.
Američka „Knjiga pravila za ulazak u rat“
Od 2001. godine, Amerika je duboko uvučena u ono što se s pravom može nazvati ratovima imperije — ratovima za širenje carstva. To su bili ratovi za kažnjavanje onih koji pokušaju da izađu iz američke sfere uticaja ili da krenu nezavisnim putem. Ratovi za preventivne napade na one koji bi jednog dana mogli postati prijetnja.
U 21. vijeku izdvajaju se tri ključna rata imperije: rat u Iraku od 2003. do 2010. (u kojem je rat u Avganistanu bio druga linija fronta), proksi rat u Ukrajini od 2021. do 2025, i proksi rat Izraela i Irana od 2023. do 2025.
Unazad gledano, jasno se nazire obrazac u načinu na koji SAD pripremaju i pokreću ratove.
Kada američke imperijalne elite — u vladi, „dubokoj državi“ i vojno-industrijskom kompleksu — ubace ratnu mašineriju u prvu brzinu, i kad taj ratni voz krene, nema povratka. Mehanizam za rat u Iraku bio je pokrenut još 2002, u Ukrajini 2021, a u aktuelnom slučaju Irana negdje tokom 2024. godine. Planovi za rat razvijaju se i finansiranje se osigurava mjesecima, pa i godinama unaprijed, prije nego što se ispali i prvi metak.
Kada se jednom donese odluka o ratu, preostaje uglavnom pitanje vremena — kada je najpovoljniji trenutak da se povuče okidač. Tajming zavisi od toga da li su neophodne vojne snage na položaju, da li je obezbijeđen dogovor sa ključnim akterima u Kongresu i među američkim saveznicima, da li je domaća javnost „pripremljena“ putem nametanja slike o neposrednoj prijetnji, i — ako uslovi dozvoljavaju — da li se može inscenirati „lažna operacija“ (false flag) kako bi se ta prijetnja učinila uvjerljivom.
Evo kako izgleda ta „knjiga pravila“ u praksi, nakon početnih priprema, kada američki ratni voz prelazi u višu brzinu — što se jasno vidjelo u posljednja tri velika rata 21. vijeka: u Iraku, Ukrajini i Iranu.
Džefri Saks: Zaustavite Netanjahua prije nego što nas sve poubija
Primjer Iraka 2003.
Prvo, SAD postavljaju set zahtjeva kojima država-meta mora udovoljiti, i ulaze u pregovore.
U slučaju iračkog rata 2003, SAD su optužile Irak da posjeduje oružje za masovno uništenje (WMD), koje navodno planira da upotrijebi. Ko može zaboraviti nastup državnog sekretara Kolina Pauela u Savjetu bezbjednosti UN-a, kada je pokazivao grafikone afričkih zemalja iz kojih je, navodno, Irak kupovao „žuti kolač“ — uranijum za proizvodnju nuklearnog materijala. Iako se pod WMD obično podrazumijevaju hemijsko i biološko oružje, Pauelova prezentacija je sugerisala da Irak takođe posjeduje nuklearne kapacitete.
UN i američki inspektori, međutim, nisu pronašli nikakve dokaze o postojanju WMD-a uoči rata. Nakon rata je definitivno potvrđeno da ih nije ni bilo. Ali to više nije bilo bitno. Američki ratni voz je već odavno krenuo. Vojne snage su bile raspoređene, saveznici uključeni, Kongres i javnost pripremljeni.
U posljednjim pregovorima pred sam rat, Irak je pristao na početne zahtjeve SAD. Ali onda su Amerikanci pomjerili stative. Umjesto UN-ovih inspektora, tražili su da se iračka vojska preda, odnosno da prihvati okupaciju od strane američkih i NATO trupa — kako bi se „provjerilo“ da oružja nema. Drugim riječima, zahtijevali su de fakto bezuslovnu kapitulaciju.
Pitanje oružja za masovno uništenje bilo je samo paravan. Pravi zahtjev SAD bio je smjena režima u Iraku — uklanjanje Sadama Huseina sa vlasti i demontaža njegove političke strukture. Kada Amerika ide u rat, stvarni cilj je uvijek promjena režima. Izmišljena prijetnja služi samo kao izgovor. Pregovori nisu nikada vođeni s namjerom da se postigne kompromis — oni su dio taktike.
Prema američkom priručniku za pripremu rata, nikada se ne pristaje na dogovor putem pregovora — cilj je samo stvoriti privid da je dogovor moguć. SAD ubrzo podižu ljestvicu, postavljaju nove, još neprihvatljivije uslove, i ignorišu ustupke koje nudi ciljna država kao osnovu za kompromis. Pregovori se tako koriste da se protivnik uspava u nadi da je kompromis na vidiku, dok u stvarnosti do dogovora nikada neće doći. Istovremeno, SAD u javnosti šalju poruke da razgovori dobro napreduju i da su pregovarači blizu dogovora kojim bi se rat izbjegao.
U sedmicama koje su prethodile izbijanju rata u Iraku, Sadam je ponudio UN-ovim i američkim inspektorima neograničen pristup svim lokacijama u Iraku, uključujući i vojne objekte, kako bi dokazali da WMD ne postoji. SAD su ignorisale njegovu ponudu. Oružje za masovno uništenje bilo je samo izgovor. Stvar je od samog početka bila u smjeni režima. I uvijek je tako.
A onda, kada je sve spremno, kada su snage raspoređene, novac odobren, javnost dovoljno pripremljena, a ciljna država umirena lažnom nadom — pada ratni čekić. Napad se izvodi iznenada, bez ikakvog upozorenja.
Paralele sa aktuelnim, predstojećim američkim ratom s Iranom su više nego upadljive.
Slučaj Irana, 2025.
Još od sloma Sirije krajem 2024. i Trampovog povratka u Bijelu kuću, SAD koriste taktiku pregovora da uljuljkaju Iran u uvjerenju da je dogovor moguć i da bi tako mogao biti izbjegnut direktan američki ulazak u rat koji Izrael vodi s Iranom. Kada je Iran prošle sedmice pristao da potpiše sporazum u kojem potvrđuje da nema nuklearnu bombu niti će je razvijati, SAD su odmah pomjerile ciljeve pregovora: zatražile su da Iran otvori svoje vojne objekte za inspekciju američkih i izraelskih timova, kako bi se utvrdilo da li se tamo proizvodi fisioni materijal.
SAD su potom zatražile i da Iran preda kompletne zalihe fisionog uranijuma. Iran je pristao da preda sav višak, s izuzetkom količine potrebne za funkcionisanje civilnih nuklearnih elektrana. Taj višak je ponuđeno da preuzme treća strana — u ovom slučaju Rusija — kako bi se obezbijedila transparentnost.
Američki odgovor bio je da Iran mora predati sve zalihe uranijuma, uključujući i one potrebne za rad civilnih nuklearnih postrojenja. Drugim riječima, SAD su tražile da Iran ugasi svoju civilnu nuklearnu energiju.
Dok su pregovori trajali, Tramp je u javnosti izjavio da se SAD i Iran nalaze nadomak dogovora. Dodao je da situacija izgleda ohrabrujuće i da bi dogovor mogao biti postignut u nedjelju, 15. juna, kada su timovi SAD i Irana ponovo trebali sjesti za sto.
Međutim, u roku od 48 sati od te Trampove izjave — u petak, 13. juna — Izrael je izveo iznenadni napad na Iran. Vjerovati da Tramp nije znao za tu akciju bilo bi krajnje naivno. Sve je ukazivalo na to da je znao. Znao je i da će taj napad dovesti do otkazivanja pregovora zakazanih za 15. jun. Znao je i da nikakav dogovor nije bio na vidiku. Pregovori su poslužili samo jednoj svrsi — da uspavaju Iran i stvore iluziju da je dogovor moguć, čak i na dohvat ruke.
Da li je taktika obmanjivanja zaista dovela do toga da Iran 13. juna spusti gard, ne može se sa sigurnošću znati. Ali ono što jeste izvjesno jeste da je izraelski napad toga dana uništio veliki dio iranskog protivvazdušnog sistema, otvorivši izraelskim avionima gotovo slobodan ulaz u iranski vazdušni prostor — kako bi napadali ne samo vojne ciljeve, već i elektrane širom zemlje, uključujući i nuklearna postrojenja.
To je bila izraelska verzija „šoka i strahopoštovanja“, kao što je Kolin Pauel najavio uoči američkog vazdušnog napada na Irak.
Izraelski iznenadni napad nije samo neutralisao veći dio iranske PVO — paralelno su izvršene i ciljane likvidacije visokih vojnih i vladinh zvaničnika Irana, kao i civilnih naučnika. Izrael je, dakle, primijenio takozvanu strategiju „obezglavljivanja“ — koja se već pokazala djelotvornom protiv Hamasa u Gazi i Hezbolaha u Libanu. Namjerno ciljanje civila s ciljem eliminacije smatra se ratnim zločinom.
Džon i Niša Vajthed: Postavljanje temelja za američki fašizam
Isto važi i za napade na civilne nuklearne objekte. U inicijalnom naletu Izrael je bombardovao više takvih ciljeva, pri čemu je došlo do radijacionog izlivanja na više lokacija u zemlji.
Ukratko: američka strategija u ratu protiv Irana prati šablon već viđen u Iraku — pokrenuti pregovore kako bi se protivnik uljuljkao u vjerovanje da je dogovor moguć. Sa svakim ustupkom Irana, SAD su samo podizale ljestvicu i unosile nove, sve nerealnije zahtjeve. Kao i u Iraku, koristi se narativ o oružju — bilo da je riječ o WMD (Irak) ili bombi u roku od nekoliko sedmica (Iran) — kako bi se domaća javnost pripremila i okrenula u korist rata.
Pravi cilj ostaje isti: smjena režima. Vojna akcija nije krajnja svrha — ona je sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Iznenadna i masivna vazdušna kampanja ima za cilj nanošenje što većeg udara na ekonomiju, paralizu države i izazivanje unutrašnjih nemira koji bi doveli do rušenja režima i njegovih lidera.
Ni oružje za masovno uništenje, ni nuklearna bomba nikada nisu bili stvarni razlozi ni ciljevi. Oni su izgovor — paravan za pokretanje masovnog vojnog vazdušnog udara s ciljem uništenja ekonomije, izazivanja političke nestabilnosti i u krajnjoj liniji — inženjeringa smjene režima. Pregovori uoči rata nisu put ka kompromisu i izbjegavanju sukoba — oni su svjesno izabrana taktika. Njihova svrha je da se protivnik uljuljka u lažnu nadu da je dogovor moguć — iako nije.
Kada procjene da izgovori poput WMD-a ili nuklearnog oružja nisu dovoljni za legitimisanje invazije, američki „priručnik za rat“ ubacuje i lažnu operaciju (false flag) kao dio scenarija. Istorija bilježi više takvih slučajeva:
Izmišljeni napad brodova Sjevernog Vijetnama na američke razarače u Tonkinškom zalivu, kojim je opravdano proširenje Vijetnamskog rata;
Lažna tvrdnja da je kubanska vojska izvršila invaziju na Grenadu i držala kao taoce američke studente medicine;
Optužba da je predsjednik Paname Norijega vodio narko-kartel koji je preko Paname švercovao kolumbijski kokain u SAD — što je iskorišteno kao razlog za invaziju Paname 1989;
Tvrdnje da je sirijski predsjednik Asad koristio hemijsko oružje;
I izmišljena priča iz 1990. da su iračke snage u Kuvajtu izvadile bebe iz inkubatora i ostavile ih da umru — što je imalo ogroman medijski efekat.
Svaki američki ratni scenario oslanja se na jedan od dva modela: izgovor (WMD, „bomba koja će biti gotova za nekoliko sedmica“) ili lažna operacija — a često i na oba — da bi se opravdalo pokretanje vojne akcije.
Slučaj Ukrajine
Slučaj Ukrajine predstavlja varijaciju na istu temu. Nakon što je 2014. godine izveden američki finansiran i od strane CIA-e koordinisan državni udar u Ukrajini, Rusija je zauzela Krim kako bi spriječila NATO da preuzme njenu ključnu pomorsku bazu — što bi u suštini dovelo do toga da NATO kontroliše cijelo Crno more. Uslijedili su kratkotrajni vojni sukobi u istočnim dijelovima Ukrajine, koji su okončani pregovorima i primirjem u okviru Minskog sporazuma, potpisanog između Rusije, Ukrajine i evropskih posrednika. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Fransoa Oland tada su djelovali kao garanti sporazuma.
Međutim, obje strane su kasnije — 2022. godine — javno priznale da je prava svrha Minskog procesa bila da se Rusija dovede u zabludu da je vojni sukob završen, dok je u stvarnosti Ukrajina koristila vrijeme da se vojno pripremi. Bilo je potrebno još osam godina za izgradnju masivnih utvrđenja, razvoj oružja i obuku trupa.
Odluku o ratu u Ukrajini, tvrdi se, donio je američki predsjednik Džo Bajden oko juna 2021, prilikom prvog i jedinog susreta sa Putinom. Planovi za rat u Ukrajini datiraju još od 2015, ali su stavljeni na čekanje nakon što je Tramp pobijedio na izborima 2016. Bajden ih je ponovo aktivirao ubrzo po stupanju na dužnost u januaru 2021. U avgustu te godine povukao je američke snage iz Avganistana kako bi „oslobodio prostor“. Nedugo zatim, američki savjetnici i oružje počeli su pristizati u Ukrajinu.
Putin je tokom ostatka 2021. bezuspješno pokušavao da „pregovara“ sa SAD. Prema američko-ukrajinskom planu, u februaru 2022. trebalo je da bude izvedena velika ukrajinska ofanziva kako bi se eliminisali preostali proruski otpori u oblastima Luganska i Donjecka. Međutim, Rusija je ubrzala svoju reakciju i pokrenula invaziju krajem februara, preuzimajući inicijativu.
Ruski napredak bio je brz, iako je invazija izvedena sa svega 90.000 vojnika duž fronta dugog 1500 kilometara — od Kijeva do juga Donjecka. Taj kontingent nije bio ni približno dovoljan za osvajanje Kijeva ili potpunu okupaciju Ukrajine. Cilj je bio političko zastrašivanje, kako bi se Ukrajina natjerala na kompromis, što je dovelo do početka pregovora u Istanbulu.
U okviru tih razgovora, Rusija je zamoljena da ukaže „dobru volju“ i povuče se iz Kijeva — što je i učinila. U aprilu 2022. postignut je privremeni dogovor koji je bio prilično povoljan za Ukrajinu. Međutim, NATO je uvjerio ukrajinskog predsjednika Zelenskog da odbije taj dogovor i nastavi rat. Istanbulski pregovori su propali.
Rusija je dva puta bila uvedena u pregovore koji su zapravo služili kao taktika odugovlačenja, što su javno priznali i Angela Merkel i Fransoa Oland u kontekstu Minskog sporazuma 2015. godine. Isto se ponovilo u aprilu 2022, kada je Ukrajina ponovo iskoristila pregovore — ovaj put u Istanbulu — kako bi dobila na vremenu. Nakon kraha istanbulskih razgovora, SAD i NATO hitno su isporučili naoružanje i vojne savjetnike, nakon čega je Ukrajina pokrenula masovnu ofanzivu koja je potisnula ruske snage iz Kijeva i drugih oblasti nazad u ograničene položaje u Lugansku i Donjecku.
Rusija je, dakle, dva puta nadmudrena i dovedena u zabludu kroz „pregovore“ koji nikada nisu bili iskreno vođeni s namjerom da dovedu do kompromisnog rješenja i okončanja rata.
Kao i u Iraku, te sada u Iranu, američki „priručnik za rat“ u ukrajinskom proksi scenariju od samog početka teži jednom cilju: smjeni režima u Rusiji. Priznata strategija bila je pokretanje vojnog konflikta na tlu Ukrajine, uz finansijsku i logističku podršku NATO-a, s namjerom da se ekonomija Rusije sruši, da se izazove unutrašnja nestabilnost, i da Putinovu vlast svrgnu domaći oligarsi ili vojni vrh.
Američki neokonzervativci i CIA analize polazile su od pretpostavke da je ruska ekonomija krhka, a Putinov režim još slabiji. Stratezi u Vašingtonu vjerovali su da će sukob u kombinaciji s širokim ekonomskim sankcijama dovesti do kolapsa Rusije i pobjede NATO-a i Ukrajine. Cilj je, ponovo, bio smjena režima.
Pregovori u Minsku 2015. i u Istanbulu 2022. nikada nisu bili osmišljeni da rezultiraju dogovorom. U 2025. godini, SAD i EU su pokušale treći put da uvuku Rusiju u pregovore, ovaj put uslovljavajući sam početak dijaloga prethodnim primirjem. Takvi preduslovi omogućili bi Ukrajini da se reorganizuje, naoruža i obuči nove snage tokom perioda „pregovora“.
Bilo je očigledno da je američko/NATO-ovsko rješenje iz 2024. predstavljalo još jedan primjer upotrebe pregovora kao taktike odugovlačenja — samo uvod u novu vojnu ofanzivu, nakon čega bi pregovori bili naglo prekinuti. Ovoga puta, međutim, Rusija nije pristala na primirje kao preduslov za pregovore. I neće ponovo nasjesti na pregovore kao taktiku za kupovinu vremena — nakon što je dva puta već bila izmanipulisana i nadmudrena 2015. i 2022. godine.
Za razliku od slučajeva Iraka 2003. i sadašnjeg Irana, u slučaju Rusije američki priručnik — i u taktičkom smislu pregovora, i u strateškom cilju smjene režima — doživio je konačan neuspjeh.
Šta slijedi u američko-izraelskom proksi ratu protiv Irana?
Zvaničan stav SAD je da nisu direktno uključene u izraelski rat protiv Irana. Malo ko u to vjeruje — s obzirom na isporuke oružja Izraelu, činjenicu da je operacija vjerovatno mjesecima planirana u koordinaciji s Vašingtonom, kao i očiglednu američku pomoć u satelitskom nadgledanju i navođenju meta.
Dok američki zvaničnici poriču umješanost, sam Tramp javno govori o napadu Izraela u prvom licu množine — kao „našem“. Poziva Iran da se „bezuslovno preda“ i preti da SAD znaju gdje se nalazi vrhovni vođa Hamnei i da mogu da ga „eliminišu“ u svakom trenutku. Sve to teško da ukazuje na neutralnost.
Postavlja se pitanje: hoće li SAD otvoreno eskalirati svoje učešće i direktno bombardovati sumnjive iranske lokacije za razvoj nuklearnog oružja, smještene duboko u planinama? Iako se ne može tvrditi sa sigurnošću, veoma je vjerovatno da će Tramp to učiniti.
Ali, šta ako američke GBU-43 „bunker buster“ bombe ne postignu cilj i ne unište te duboko ukopane iranske objekte? Jedino oružje koje bi moglo to učiniti jeste taktička nuklearna bomba. Hoće li se Amerika usuditi na taj korak?
Ako Tramp dozvoli da B-2 bombarderi izvrše taj napad, Iran bi mogao odgovoriti napadajući američke vojne baze u Persijskom zalivu, poput one u Bahreinu. Isto tako, odgovor se može očekivati ako američki nosači aviona napadnu iranske luke i vojne instalacije. Veliki broj američkih pomorskih snaga već je stacioniran u Bahreinu.
Šta se dešava ako ceo Zaliv eksplodira u vojni sukob? Jedna stvar je izvjesna: globalne cijene nafte i gasa naglo će porasti — a s njima i troškovi energije u SAD, što će dodatno podgrijati inflaciju.
Postoji i ključno pitanje: šta će Rusija, koja je od januara zvanično potpisnica sporazuma o uzajamnoj odbrani sa Iranom, učiniti u slučaju direktnog američkog vojnog uplitanja u Iran? Teško je zamisliti da Rusija ostane po strani — to bi ozbiljno podrijelo njenu kredibilnost u svjetskim okvirima. Ni Kina vjerovatno neće ostati neutralna. Prema izvještajima, ona već vazdušnim putem šalje oružje Iranu. Vrlo je malo izgledno da će Rusija ili Kina dozvoliti da njihov saveznik bude vojno poražen ili da mu se sruši vlada.
A tu je i Pakistan, koji je javno obećao da će Iranu obezbijediti nuklearno oružje u slučaju da Izrael ili SAD upotrebe atomsku bombu protiv Teherana.
Može li vazdušni napad Izraela, sa ili bez direktne podrške SAD, zaista dovesti do smjene režima u Iranu? I to je krajnje nevjerovatno. Iran nije Libija, a ni situacija nije kao u Siriji — iransko rukovodstvo nije izolovano od javne podrške, već uživa snažnu unutrašnju legitimnost.
Uprkos početnim vojnim uspjesima, teško je zamisliti kako bi izraelski vazdušni napad mogao dugoročno dovesti do smjene režima u Iranu. A šta ako to ne uspije? Može li Netanjahu pristati na kompromis nakon što iranski hipersonični projektili probiju izraelsku PVO i izazovu velike gubitke na bazama i u urbanim sredinama? Iran ima 92 miliona stanovnika i već je pokazao tokom rata s Irakom 1980-ih da je spreman da podnese ogromne žrtve ako treba.
SAD i Izrael nemaju dovoljno kopnenih snaga da izvrše invaziju na Iran. Izrael, s populacijom od 10 miliona, već ima snage duboko angažovane u Gazi, Libanu i nedavno u Siriji. Za SAD bi kopnena invazija Irana bila potpuna katastrofa. Čak i vazdušni napad na duboko ukopane iranske mete nosi rizik od značajnih gubitaka aviona.
Tramp bi trebalo da se prisjeti katastrofalne misije iz doba administracije Džimija Kartera, kada je pokušan vazdušni upad u Iran radi spasavanja američkih talaca u Teheranu — operacija je završena potpunim neuspjehom, uz gubitak više aviona čak i pri samom pokušaju ulaska u zemlju.
Uprkos svim ovim rizicima, američki neokonzervativci poput Lindsija Grejama sada otvoreno pozivaju na slanje američkih trupa u Iran. To samo dodatno potvrđuje poznatu istinu: neokonzervativci nikada ne odustaju, ne priznaju neuspjeh, već u svakom porazu vide povod za novu eskalaciju.
Tramp bi takođe morao da razmotri kakav će efekat njegova eventualna odluka o bombardovanju Irana imati na njegovu domaću političku bazu. Početna faza političkog zaokreta MAGA pokreta u unutrašnjoj politici SAD mogla bi se surovo prekinuti upravo na iranskom frontu. Već sada neke značajne figure MAGA pokreta — poput Takera Karlsona, Stiva Benona i sve većeg broja članova Kongresa povezanih s pokretom — javno izražavaju neslaganje s najavljenom eskalacijom.
Milioni birača sigurno su u novembru 2024. dali glas Trampu i zbog njegovog obećanja da će okončati „vječne ratove“. Bombardovanje Irana nakon manje od šest mjeseci na funkciji pokazalo bi da je i to bilo samo još jedno lažno izborno obećanje, smišljeno da se pridobiju glasovi, da bi nakon pobjede predsjednik nastavio da izvršava volju neokonzervativaca koji od 2001. vode spoljnu politiku SAD, u dosluhu s vojno-industrijskim kompleksom i dubokom državom.
Ako Tramp uskoro naredi napad na Iran, taj potez će vrlo vjerovatno pokrenuti globalne i unutrašnje reakcije koje njegova administracija neće moći lako obuzdati. Njegovi savjetnici bi trebalo da ga podsjete ne samo na Kartera i fijasko pokušaja spasavanja talaca u Iranu 1979, već i na Niksonovu eskalaciju bombardovanja Sjevernog Vijetnama — koja je ubrzala kraj američke ere u Vijetnamu.
Vazdušni ratovi imaju efekta samo protiv slabih i vojno tehnološki zaostalih država. To je bilo slučaj s Srbijom, Libijom, Sudanom. Ali čak i u Iraku i Avganistanu, SAD su morale da pošalju kopnene trupe — a na kraju su ipak morale da se povuku. Sadašnja američka armija nema dovoljno kopnenih snaga za invaziju Irana, osim ako se ne uvede ponovno regrutovanje. Evropa raspolaže još manjim kapacitetima.
Odluka o bombardovanju Irana dovešće do nekontrolisanog političkog i geopolitičkog haosa i unutar SAD i širom svijeta. Ali kao i neokonzervativna elita kojoj se Tramp, čini se, sada priključio, ni on ne pokazuje sposobnost da razmišlja van trenutne situacije i predvidi šire posljedice svojih postupaka. Razmišljanje o „šta ako“ nije dio njihovog mentalnog arsenala, niti dio njihovih ratnih strategija.
Kada se jednom osvrnemo unazad, američki proksi rat u Ukrajini mogao bi se smatrati generalnom probom za Treći svjetski rat. Ali rat SAD i Izraela protiv Irana biće upamćen kao njegov stvarni početak.
Dr Džek Rasmus, doktor političke ekonomije, predaje ekonomiju na koledžu Sv. Marije u Kaliforniji. Autor je i urednik više stručnih i fikcionalnih djela, uključujući knjigu The Scourge of Neoliberalism: US Economic Policy From Reagan to Bush (Kuga neoliberalizma: ekonomska politika SAD od Reagana do Buša), koju je objavila izdavačka kuća Clarity Press u oktobru 2019. Džek je takođe voditelj nedjeljne radio emisije Alternative Visions na mreži Progressive Radio Network, kao i novinar koji piše o ekonomskim, političkim i radničkim temama za razne časopise, uključujući European Financial Review, World Financial Review, World Review of Political Economy, Z magazine i druge.
Izvor: Z-Network
