Kako je novoupokojeni profesor Svetislav G. Popović zaždigao najznačajni hram Peđe Ristića, onaj Barski, neka ovo podsjećanje bude umjesto voštanice za obojicu.
Piše: Aleksandar Živković
Pogodila me je vijest o upokojenju profesora Arhitektonskog fakulteta u Podgorici Svetislava Popovića. Kao da se ponovo upokojio potomajstor Predrag Ristić, Peđa Isus, sa kojim sam imao priliku da drugujem krajem njegove ovozemaske žizni. I tada mi je najviše pričao o dva crnogorska majstora arhitekture, drugu iz mladosti, Vukoti Tupu Vukotiću, i profesoru Svetislavu Popoviću. Ponešto od tih razgovora objavio sam u podgoričkoj Slobodi: https://zurnal.me/predrag-ristic-zidanje-hrama-je-otvaranje-vrata-carstva-nebeskog/
Za ovu priliku čini mi se najprikladniji ovaj citat Peđe Ristića:
„I onda se dogodilo čudo. Moj najveći Hram u Baru čiji je crtani glavni projekt razradio i vodio gradnju profesor arhitekture dr Svetislav Popović, bez dana mog nadzora, iako i sam značajan i talentovan arhitekta, jer nije bio sujetan ništa nije menjao u projektu. Tako je Hram u Baru više moje potpuno delo nego hram u Podgorici i to je moje najuspelije dostignuće.“
Nije to bila obična, pa ni neuobičajeno visoka kolegijalnost jednog majstora arhitekture prema drugom. Bilo je to, po Peđi, sozercavanje tajne zažditeljstva, i još više, Svete Tajne Razmjere, kako je on govorio.
Lišen sujete za života, profesor Svetislav Popović zaslužio je voštanicu od kolege. I od svih nas.
