Piše: Milo Lompar
Ima nečeg izuzetno snažnog u ljudskoj fasciniranosti policijom. Kao da nečist, od fekalne preko mentalne do moralne, obuzima čoveka neizdrživom kretnjom. Jer, policija je kanalizacija jednog društva. Spoljašnje svojstvo im je isto: obe, naime, smrde. Kao što gradovi ne mogu bez kanalizacije, tako ni društva ne mogu bez policije. Valjanost društva meri se uspešnošću policije, kao što se kvalitet gradova iskazuje efikasnošću kanalizacije: njihovom sposobnošću da usisaju svu nečist ulica i pohrane je u sebe. Strah od policije dolazi zbog mogućnosti da se nečist iznova izlije na ulicu, poplavi stanove, zasmrdi do najviših spratova. Javna policija ima svoj korelat, kao sadržaj svoje strasti, u đubretarima: u njihovoj posvećenosti vidljivoj prljavštini, kartonskim otpacima, plastičnim flašama, novinskoj hartiji koja se valja ulicama, pikavcima. Strast tajne policije odvodi je tajanstvenim putanjama fekalija, izmeta, mokraće, hemijskih šampona i deterdženta koji, pomešani sa ljudskim znojem i zemljanim tragovima na odeći, kuljaju iz mašina za veš: tamna i zelenkasto-otrovna sluz penuša u odvodu.
Takvi su i policajci. Oni koji pripadaju javnoj policiji, kao saobraćajci i pozornici, uniformisani, sa pendrecima i pištoljima o boku, u čizmama, mogu nas asocirati na đubretare. No, ovi dobri ljudi nose žute uniforme, trče od kontejnera do kontejnera, ali su beznadežno i bezrazložno manje poštovani od policajaca. Jer, oni ne mogu da nas kazne. Otud sledi da je snaga policije u strahu koji u nama budi. To je strah od kazne. Policija predstavlja vidljivi izraz našeg nevidljivog straha. Na tom spoju vidljivog i nevidljivog, predstavljivog i nepredstavljivog, kazne i krivice, nastaje začudni učinak Kafkinog pripovedanja.
Policajci su poštovani, jer se mi bojimo, a ne zato što više vrede od đubretara, prema kojima najčešće ispoljavamo ravnodušno gađenje. Ukoliko, pak, đubre nije odneseno, smrad postaje nepodnošljiv, kao što nesigurnost može biti nepodnošljiva kad ne vidimo policajca na ulici. Tajna policija počinje kod slivnika, pa se vijugavim cevima spušta u zemlju, dopire do klozetske šolje, prati trag mokraće i izmeta, analizira njihov hemijski sastav: i sastavlja sliku. Njeni akteri su bubašvabe, pacovi, veći i manji, sve ono što se kreće i po svetlu, ali se radije i sigurnije kreće po vlažnoj i zarđaloj putanji kanalizacione cevi. Otud policajci u civilu nisu lako uočljivi. Strah od njih je instinktivan, predrazumski, neka mešavina gađenja i užasa, nešto gotovo nerazmrsivo zaptiveno u čovekovoj duši.
U čemu je prednost kanalizacije nad policijom? U njoj je prebiranje po đubretu plod neveselih okolnosti čovekovog života, male sposobnosti ili uskraćenih mogućnosti za bolji posao, pa se sve odvija nekako bestrasno, po dužnosti, lišeno ikakvog vrednosnog oreola. I iznenadna veselost je takva, jer nešto spontano u njoj izbija namah.U tom smislu, kanalizacija je – slika poštenja. U njoj nema predodređenja i iz nje se može izaći: đubretari mogu napustiti službu i osvojiti slobodu za sebe.
U policiji stvari stoje drukčije: neka tamna strast vlada ljudskim dušama, posednutim zlim dusima, sakrivenim napadnom i izveštačenom veselošću, vazda podozrivom, jer suženi očni kapci deluju kao puškarnice. Policajci su večiti zastavnici prljavštine koju su proglasili vrednošću: otud dolazi njihova praosnovna pokvarenost. Policijski vođeni intelektualci deluju kao neispravni filteri smrada koji dolazi iz kanalizacije: umesto da neutrališu, oni razvejavaju gadne mirise. Njima se, kao i policajcima, ne može dogoditi da sve to napuste, jer ne mogu osvojiti slobodu. Ona im je zauvek nedostupna: i kada izađu iz policije, ostaju vezani navikama i svojstvima koje su stekli u vlažnim tunelima izmeta. Zadržavaju nadmenost koju su osvojili, ne stideći se njenog nečistog porekla, nesvesni koliko su sami postali ljudsko zastiđe. Kanalizacija je večnost koja pripada vremenu. Policija je vreme osuđeno na večnost. Ne možemo bez njih. Pad u vreme, oslobodivši nas večnosti, podario nam je kanalizaciju i policiju. Otud ne može postojati nikakav policijski patriotizam. Uvek vezana za vlast, policija prati vlast i u izdaji. I, presudno, kanalizacija ne zna za otadžbinu, jer promet materije u njoj nije ograničen teritorijom.
Sadržaj nije dozvoljeno deliti i prenositi bez dozvole autora
Izvor: milolompar.com
