Pišu: Džon i Niša Vajthed
Amerika je usred epidemije istorijskih razmjera. Zaraza koja se širi kao vatra pretvara zajednice u bojna polja i Amerikance okreće jedne protiv drugih. Gdje god da se okrenete, i ljevica i desnica potpiruju nepovjerenje i podjele. I to je neizbježno. Hranimo se stalnom dozom straha: strah od terorista, strah od ilegalnih imigranata, strah od ljudi koji su previše religiozni, strah od onih koji nisu dovoljno religiozni, strah od ekstremista, strah od konformista, strah od vlade, strah od onih koji se boje vlade, strah od onih na desnici, strah od onih na ljevici… Spisak se nastavlja u nedogled.
Strategija je jednostavna, ali efikasna: najbolji način da se kontroliše populacija jeste kroz strah i razdor. Strah ljude čini glupima. Zbuni ih, odvrati im pažnju nevažnim vijestima i zabavom, suprotstavi ih jedne drugima tako što manja neslaganja pretvaraš u velike sukobe, i potom i iskoristi za ukrasni papir za umotavanje stvari koje nemaju nacionalni značaj.
Najvažnije je podijeliti ljude na frakcije, uvjeriti ih da jedni druge doživljavaju kao neprijatelje i nagovarati ih da u tolikoj mjeri viču jedni na druge da ne čuju ništa drugo. Na taj način nikada neće postići konsenzus o bilo čemu i biće previše ometeni da primjete kako policijska država iz dana u dan sve više postaje stvarnost, sve dok ne padne i posljednja zavjesa. Ovako slobodni ljudi porobljavaju sami sebe i dozvoljavaju da tirani trijumfuju. Ova makijavelistička šema je toliko zarobila naciju da mali broj Amerikanaca uopšte shvata da su izmanipulisani da usvoje mentalitet „mi protiv njih“. Umjesto toga, podstaknuti strahom i mržnjom prema fiktivnim protivnicima, oni pristaju da ulože milione dolara i resursa u izbore, militarizovanu policiju, špijunsku tehnologiju i beskrajne ratove, nadajući se garanciji bezbjednosti koja se nikad ne ostvaruje.
U međuvremenu, oni na vlasti — kupljeni i plaćeni od strane lobista i korporacija — guraju svoje skupocene agende naprijed, a „mi naivčine“ ostajemo s računima za poreze i podvrgnuti pretresima, policijskim racijama i neprekidnom nadzoru. Ove prijetnje ne treba potcijeniti.
Još opasnije od ovih kršenja naših osnovnih prava jeste jezik kojim su formulisane: jezik straha. To je jezik koji političari na obe strane političkog spektra efikasno koriste, kojim medijski analitičari urliču sa svojih televizijskih pultova, koji promovišu korporacije i koji je ugrađen u birokratske zakone koji malo čine da naše živote učine sigurnijim ili bezbjednijim. Ovaj jezik straha je stvorio politiku straha čiji je jedini cilj da nas odvrati i podijeli. Na taj način nas obeshrabruju da analitički razmišljamo i da vjerujemo da imamo bilo kakvu ulogu u rješavanju problema koji su pred nama. Umjesto toga, navikli smo da upiremo prstom u druge ili glasamo za ovog Političara ili podržavamo onu Grupu, jer su oni ti koji će sve riješiti. Ali, ne mogu i neće riješiti probleme koji muče naše zajednice.
Ipak, strah ostaje metod koji političari najčešće koriste da povećaju moć vlade. Pretjerani i dugotrajni ratovi vlade protiv terorizma, droga, nasilja, bolesti, ilegalne imigracije i takozvanog domaćeg ekstremizma bili su pogodni izgovori da se zastraši stanovništvo i natjera ih da se odreknu više svojih sloboda u zamjenu za neostvariva obećanja garancije sigurnosti.
Atmosfera straha prožima savremenu Ameriku. Međutim, sa statistikom počinjenih zločina na najnižoj tački u istoriji, da li je takav strah racionalan? Statistike pokazuju da oni koji žive u američkoj policijskoj državi imaju osam puta veće šanse da ih ubije policajac nego terorista. Vlada koristi propagandu izazivanja straha da bi zastrašila, pokorila i kontrolisala stanovništvo. Zauzvrat, vladina gvozdena kontrola, kao i njena ekstremna paranoja prema građanima kao potencijalnoj prijetnji doveli su do toga da stanovništvo sve više percipira kao vladine neprijatelje. Do sada, ove taktike — zastrašivanje građana zbog vladinih paranoja i pretjeranih strahova, uz istovremeno tretiranje građana kao kriminalaca — uspješno mijenjaju način na koji „mi, narod“ sebe doživljavamo i našu ulogu u ovoj naciji.
Zaista, strah i paranoja postali su obilježja modernog američkog iskustva, utičući na to kako kao nacija vidimo svijet oko nas, kako kao građani gledamo jedni na druge, i, najviše od svega, kako naša vlada vidi nas.
Kao što istorija jasno pokazuje, strah i paranoja vladajučih krugova vode ka fašističkim, totalitarnim režimima. Formula je prilično jednostavna. Nacionalne krize, prijavljeni teroristički napadi i povremene pucnjave drže nas u stalnom stanju straha. Strah nas sprečava da razmišljamo. Emocionalna panika koja prati strah zapravo isključuje prefrontalni korteks, odnosno racionalni dio našeg mozga. Drugim riječima, kada smo obuzeti strahom, prestajemo da razmišljamo. Narod koji prestaje sam da razmišlja postaje narod koji se lako vodi, lako manipuliše i lako kontroliše.
Neophodni sastojci za fašističku državu već su prisutni u današnjoj Americi. „Svaka industrija je regulisana. Svaka profesija je klasifikovana i organizovana. Svaka roba ili usluga je oporezovana. Neprestano akumuliranje dugova je sačuvano. Riječ „beskrajno“ ne opisuje birokratiju u dovoljnoj mjeri. Vojna spremnost nikada ne prestaje, a rat sa nekim zlim stranim neprijateljem ostaje svakodnevna perspektiva,“ piše ekonomista Džefri Taker.
„Nije ispravno nazvati fašizam ni desničarskim ni ljevičarskim. On je oboje i nijedno… fašizam ne nastoji da svrgne institucije poput trgovačkih organizacija, porodice, vjerskih centara i građanskih tradicija. On nastoji da ih kontroliše… zadržava većinu onoga što ljudi smatraju dragocjenim, ali obećava da će poboljšati ekonomski, društveni i kulturni život ujedinjavanjem njihovog funkcionisanja pod kontrolom vlade.“ Da bi konačan udarac fašizma bio nanesen, biće potreban najvažniji sastojak: većina ljudi moraće da se složi da to nije samo korisno, već i neophodno. U vremenima „krize“, hitnost se ističe kao centralni princip — odnosno, da bi nas zaštitila i obezbijedila, vlada mora militarizovati policiju, oduzeti nam osnovna ustavna prava i kriminalizovati gotovo svaki oblik ponašanja. Nalazimo se na kritičnoj raskrsnici u američkoj istoriji. Kao što jasno navodim u svojoj knjizi Battlefield America: The War on the American Peoplei u njenom fiktivnom pandanu The Erik Blair Diaries, strah je bio kritično sredstvo u prošlosti fašističkih režima, a postao je i pokretačka snaga američke policijske države. Sve ovo postavlja pitanje: šta ćemo žrtvovati kako bismo održali iluzije sigurnosti i bezbjednosti?
Džon V. Vajthed (John W. Whitehead) je američki advokat, autor i osnivač organizacije The Rutherford Institute, koja se bavi zaštitom građanskih sloboda i ustavnih prava, posebno u vezi sa pitanjima kao što su sloboda govora, prava na privatnost i pravna zaštita od državne represije. Vajthed je poznat po svojoj kritici rastuće militarizacije policije i povećanja državnog nadzora, kao i zbog svojih radova koji upozoravaju na prijetnje demokratiji i građanskim pravima u SAD. Jedna od njegovih najpoznatijih knjiga je Battlefield America: The War on the American People, u kojoj govori o postepenom prelasku Sjedinjenih Država u ono što naziva „policijska država“. Niša Vajthed (Nisha Whitehead) je njegova supruga i saradnica u radu na različitim publikacijama i temama koje se tiču zaštite građanskih prava i sloboda. Zajedno sa Džonom Vajthedom, često piše i objavljuje tekstove o pravnim i političkim pitanjima koja utiču na građane SAD.
Izvor: ronpaulinstitute.org
