Piše: Vuk Bačanović
Temeljni problem srpskih društava (u Srbiji, Crnoj Gori i BiH / Republici Srpskoj) s hrvatskim nacionalizmom jeste to što se o njemu (uprkos opsežnim i kvalitetnim studijama o njegovoj predmodernoj genezi i modernom razvoju, njegovim političkim, kulturološkim i pravnim aspektima, iz pera Radivoja Radića, Milorada Ekmečića, Mirjane Stefanovski), osim šešeljevskih bulažnjenja tipa „Virovitica – Karlovac – Karlobag“ ili standardnog „đe su grobovi hrvatskih kraljeva“, zna vrlo malo ili ništa. Zapravo, može se reći da je znanje o okvirima istorijskih procesa u kojima se gradilo i na koje se sve načine širilo hrvatsko nacionalno osjećanje, vrlo slabo artikulisano u javnom prostoru srpskih podneblja.
Tako je tivatski paroh Mijajlo Backović, možda i opravdano frustriran arogantnim odnosom zvaničnog Zagreba prema Crnoj Gori, izjavio da „do Drugog svjetskog rata u Boki rimokatolici uvijek govore da su Bokelji, ili Srbi“, da o tome svjedoče „Ivo Andrić i Meša Selimović“, i da je „u ovom (nije naveo kojem — op. a.) projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika“ te da su se oni „nasilno gurali da postanu Hrvati“. Međutim, od toga gotovo ništa nije tačno. Istina je da su se brojni rimokatolici u Boki izjašnjavali regionalno, a neki i kao Srbi katolici, kao što se danas izjašnjavaju i kao Crnogorci rimokatoličke vjere. Ipak, počeci njihovog postepenog opredjeljivanja za hrvatsku nacionalnu ideju datiraju znatno prije Drugog svjetskog rata.
I ne, ne u 7, 10. ili 12. vijek, kako će Backoviću uzvraćati neznalački agitatori s hrvatske (i crnogorsko-nacionalističke) strane, diletantski citirajući mitološku srednjovjekovnu gestu iz 13. vijeka, poznatu kao Ljetopis popa Dukljanina ili Barski rodoslov, uspostavljajući nedokazivi hiljadugodišnji kontinuitet današnjih bokeljskih i mitskih dukljanskih Crvenih Hrvata — već u kraj 17. vijeka, kada ruski putopisac, grof Petar Andrejevič Tolstoj, bilježi da „mjesto Perast pripada Albanskom kneževstvu (Boki kotorskoj — op. a.), i u njemu živi mnogo Srba koji su grčke vjere“, ali i da „u tom mjestu žive Hrvati: pomorski kapetani, astronomi i mornari“. Zaista, otkuda Hrvati u Perastu krajem XVII vijeka, kad po šešeljevskim projekcijama oni tu ni teorijski ne mogu postojati? Ako uzmemo u obzir da je tadašnji Mediteran — uključujući i Mletačku Republiku koja je vladala cijelom Bokom kotorskom — predstavljao izrazito dinamičan svijet u kojem su cirkulisale roba, novac, ljudi raznolikog etničkog porijekla, ali i ideje o tome šta uopšte znači pripadati nekom narodu, i ako zanemarimo mogućnost da su peraštanski Hrvati, koje je upoznao grof Tolstoj, zapravo bili pomorci i intelektualci iz Dalmacije ili njihovi potomci koji žive u jednom od gradova svoje mletačke države — onda se postavlja pitanje: šta bi zapravo moglo biti u osnovi ovog fenomena?
Kako se ovo peraštansko hrvatstvo s kraja 17. vijeka poklapa s dvije decenije mlađim zapisom rimokatoličkog nadbiskupa barskog i primasa srpskog, Andrije Zmajevića, koji je imao sjedište u Perastu, a koji navodi da je, zbog zajedničkog crnogorskog porijekla, sa srpskim patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem „po starini zemljak, prijatelj i u vladanju rečenoga kraljevstva Srbije (koga se sada i mi [se] nedostojni načelnik po običaju Svete Rimske crkve nahodimo), [kako ja] družbenik“? Da li su u pitanju rani oblici nacionalne samoidentifikacije koje tek treba razumjeti u okvirima višenacionalnog mletačkog svijeta? Da li je riječ o prelaznoj, slojevitoj etničkoj pripadnosti koja se nije poklapala s kasnijom romantičarskom i etnički uskom definicijom nacije? Ili je, možda, u pitanju slučaj rane kulturne asimilacije unutar trgovačko-pomorskog miljea? Sve su ovo legitimne istorijske hipoteze koje zahtijevaju da se prevaziđu i politička mitologizacija i pojednostavljeni etnonacionalni narativi — i sa srpske (crnogorske), i sa hrvatske strane.
Međutim, srpska strana u Crnoj Gori i dalje se suočava s konstrukcijom „dukljanstva“ — pseudoistorijskim narativom koji proističe iz političkih ideja Ante Starčevića i njegovih ideoloških nasljednika, kao što su Ivo Pilar, Milan Šuflaj, Dominik Mandić i Savić Marković Štedimlija. Taj narativ danas, prečišćen od hrvatstva, nastavljaju ideolozi poput Dragutina Papovića. Ovaj koncept, koji se sada promoviše kao osnova crnogorskog „domovinskog“ identiteta, predstavlja tek adaptaciju stare crvenohrvatske ideologije — ideologije koja je u Drugom svjetskom ratu poslužila kao predložak za genocid i prisilnu asimilaciju srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Zato je važno razumjeti odakle uopšte potiče ideja o „izvornom hrvatstvu“ srpskih zemalja, poput Diokleje i Raške, i zašto ona u početku nije imala izrazito maligni karakter. Već smo pomenuli srednjovjekovnu gestu, takozvani Ljetopis popa Dukljanina, u kojem se opisuje mitski vladar Južnih Slovena — Svetopelek. On je, u neodređenom istorijskom periodu, navodno podijelio svoju veliku državu na Zagorje (Srbiju i Bosnu) i Priobalje (Bijelu i Crvenu Hrvatsku).
Važno je znati da su srednjovjekovne geste bile, prije svega, politički programi. Njihova svrha bila je da proslave, legitimišu ili mitologizuju porijeklo neke vlasti, naroda ili države. Pri tome su činjenice često utapane u mješavinu usmenih predanja, legendi, ličnih interpretacija i potpuno izmišljenih epizoda. Sve to je služilo političkim interesima naručioca.
Istoričar Tibor Živković identifikovao je hrvatskog bana Pavla Šubića kao mogućeg naručioca Ljetopisa. On je, u doba svog uspona u 13. vijeku, imao ambicije prema srpskoj kruni, pa mu je bilo potrebno „istorijsko“ djelo kojim bi te težnje predstavio kao legitimne i istorijski utemeljene. Upravo zbog toga, uprkos brojnim natezanjima politizovanog dijela hrvatske istoriografije u 19. i 20. vijeku, Crvenoj Hrvatskoj i njenom navodnom glavnom gradu Diokleji ne nalazimo ni traga u bilo kojem istorijskom izvoru ili spomeniku iz razdoblja u koje se ta tvorevina smješta. Ipak, to ne znači da nekritički prihvaćeni podaci iz Ljetopisa neće inspirisati ideje hrvatskog predmodernog staleškog nacionalizma i njegovo ilirsko panslavističko ideološko usmjerenje, koje vijekovima prethodi devetnaestovijekovnom šovinizmu i rasizmu Ante Starčevića.
Najvažnija intelektualna figura u tom smislu svakako je bio hrvatski istoričar, književnik i leksikograf njemačkog porijekla Pavao Riter Vitezović (1652–1713), kojeg se s pravom može nazvati ocem panhrvatizma, po kojem su ne samo svi južni Sloveni, već i svi Sloveni po porijeklu — Hrvati. U spomenici Responsio ad postulata Vitezović predstavlja proširenu viziju teritorije Hrvatske, koja, pored same Hrvatske u užem smislu, Dalmacije i ostrva, uključuje i Istru, Kranjsku, Bosnu i Srbiju. Takav pojam Hrvatske u osnovi odgovara habzburškim težnjama za proširenjem tokom Bečkog rata. S druge strane, u djelu Croatia, Vitezović postavlja granice Hrvatske znatno uže, definišući ih linijom od Raše do Save i Cetine, pri čemu obuhvata i Livanjsku županiju, kao i sva dalmatinska ostrva. U spisu Dissertatio Regni Croatiae donosi još preciznije razgraničenje, svodeći Hrvatsku na prostor koji se nalazi između rijeke Save, Borovog gorja i ušća Cetine. U knjizi koja je imala najviše odjeka, Oživljena Hrvatska (Croatia rediviva), Vitezović pripisuje Hrvatskoj ogromnu teritoriju što se prostire od Baltičkog do Crnog mora i Jadrana, obuhvatajući čak i Ugarsku. Ipak, u spomenici Regia Illyriorum Croatia, vraća se prvobitnoj zamisli iz Responsio ad postulata, ali ovoga puta izostavlja slovenačke zemlje.
Vitezović svoju imaginarnu (a ne na istorijskim faktima utemeljenu) Hrvatsku u osnovi gradi na obnovi hrvatskog srednjovjekovnog feudalnog prava, nastojeći da ga, što je moguće više, utemelji na mitskoj prošlosti — koncepciju koju će u 19. vijeku preuzeti Ante Starčević. Međutim, za razliku od Starčevića, kod Vitezovića srbofobiju — za razliku od drugog hrvatskog predmodernog staleškog nacionaliste, Juraja Ratkaja — ne nalazimo ni u tragovima. Naprotiv.
U saradnji sa savremenim srpskim intelektualcima i duhovnicima, potonjim karlovačkim mitropolitima Sofronijem Podgoričaninom i Hristiforom Dimitrijevićem, on piše prvu sveobuhvatnu istoriju srpskog naroda i ujedno politički program obnove srpske državnosti po protjerivanju Osmanlija — Otkrivena Srbija (Serbia Ilustrata). Pri tome će veliki uticaj na Vitezovića, kao i na kontroverznog aspiratora na prijesto srpske države, grofa Đorđa Brankovića, i njegovu slaveno-srpsku ilirsku državotvornu ideologiju prema kojoj Srbi potiču od rimskog kralja Servija Tulija, imati jenopoljski episkop Isaije Đaković.
Razočaran u Habzburgovce zbog davanja prednosti evropskim dinastičkim ratovima, Vitezović nadu za oslobođenje „oživljene Hrvatske“ od Osmanlija počinje polagati u Rusiju Petra Velikog. Zbog toga stihovi koje ispisuje o Srbima dobijaju obilježja panslavističkog panegirika:
Uostalom, prvobitno „Sirb“, od kojeg proističe „Sirbal“, „Sirblanin“, „Sirbsko“ itd. na latinskome značilo bi „svrab“ pak se može pričiniti da, ne razlikujući se od ostalih sunarodnika, Sirbli baš od te reči nadimak dobiše; oni, kaogod i ostali zajedničkim se imenom nazivaju „Slavi“, što jeste „odabrani“ iliti „slavni“; ipak, jedni Hirvati, ili Ervati, po hrvanju, što bi značilo „borbeni“, drugi Hirli ili Hrli ili Vrli („valjani“), a neki Vandali („Poslednji pristigli“), neki Pazinase („čuvaj sebe“), a neki opet drugačije, htedoše sebe zvati; a (po mojemu čvrstome uverenju) po “svrabu“ za junačkom slavom, sticanjem plena i novih staništa, Sirbli se nazvaše.
Iako je Serbia Ilustrata ostala slabo poznata zbog smrti svog autora Pavla Vitezovića 1713. godine i njegovog pokrovitelja, mitropolita Dimitrijevića, godinu dana ranije, njene ideje nisu mogle nestati. Posebno ne koncept da su Srbi „Hrvati po rvanju“ (tj. po oružju, borbi), koji je vrlo vjerovatno i prije samog pisanja Otkrivene Srbije, a na Vitezovićevu inicijativu, kružio među rimokatoličkim slavofonim intelektualcima i crkvenim krugovima u Habzburškoj monarhiji i Mletačkoj republici.
S vremenom, taj narativ je, djelovanjem intelektualne elite približio hrvatsko ime rimokatoličkom stanovništvu koje je vodilo porijeklo iz nekadašnjih srpskih zemalja, naročito u primorju, što je potpuno prirodno za sve evropske procese nacioizgradnje. Razlog tome je što se hrvatsko ime sve više stapalo sa srednjovjekovnim pojmom latinin, dok se srpsko ime sve čvršće vezivalo za pravoslavlje kao dominantnu vjersku tradiciju, uprkos Andriji Zmajeviću ili Ivanu Tomku Mrnaviću koji nisu vidjeli protivrječnosti između srpskog narodnog identiteta i rimokatoličke vjere. Pa ipak, vjerska pripadnost je (p)ostala ključni faktor u budućem dominantnom nacionalnom samoidentifikovanju većinskog dijela katoličkog i pravoslavnog stanovništva.
Međutim, 19. vijek donosi sasvim nove realnosti. Za „oca domovine“ nije proglašen panslavista i srbofil Pavle Riter Vitezović, koji je, mijenjajući svoje stavove, više puta tvrdio da su Srbi i Hrvati manje-više jedno te isto, već doktor prava Ante Starčević. On će, u duhu protofašističkog socijalnog katolicizma, u svom manje poznatom djelu Ime Serb, Vitezovićeve Srbe prožete „svrabom za junačkom slavom“ predstaviti kao narod koji je svoje ime dobio po zarazi (svrabu) i koji i sam po sebi predstavlja — zarazu.
Ne treba posebno tumačiti šta su interpretacije ovakvih rasističkih koncepcija značile u Drugom svjetskom ratu.
Danas, kada glavni popularizator panhrvatizma u duhu Starčevića, Marko Perković Tompson, u centru Zagreba može okupiti i do pola miliona ljudi, vrlo je bitno za intelektualnu elitu srpskog naroda — naročito onu u Crnoj Gori — da se s ovakvim pojavama nosi zrelo. Dakle, ne šešeljevskim izmišljotinama i reminiscencijama na „kopanje očiju zarđalim kašikama“ iz devedesetih, već podsjećanjem da narodi nisu gotovi proizvodi koje je neko nacionalističko božanstvo, kao iz mađioničarskog šešira, istreslo u gotovom obliku, već žive zajednice u stalnoj dinamici izgradnje i revalorizacije.
Zaista, srpska kritika savremenog hrvatskog nacionalizma suštinski se treba vratiti na oštru, a istovremeno analitički trezvenu kritiku Starčevićevog pravaštva iz pera Jovana Skerlića, koja je zaprepašćujuće savremena:
„U drugoj polovini XIX veka, kada su se politički i socijalni ideali izradili, kada su svuda politički i nacionalni pokreti dobili socijalan ili bar ekonomski karakter, on (Ante Starčević) je anahronistički ostajao srednjovekovni jurist, sasvim starinski sa svojim mrtvim idealom, ‘istorijskog prava.’ I ništa nije bilo besplodnije no njegovi pokušaji da svu narodnu borbu stavi na jurističku osnovu, i ništa nije bilo paradoksalnije no njegovo pozivanje na ugovore i povelje iz Srednjeg veka, danas, u ovo žalosno doba ‘prava jačega’ i obnove ‘pesničkog prava’, kada je međunarodno pravo samo jedna svirepa ironija za potlačene narode i za ugnjetene zemlje, i kada se bez ikakvih obzira pred noge bacaju međunarodni ugovori još koliko juče doneti.“
Međutim, za takav zreo pristup potrebno je ponovo doseći skerlićevsku zrelost — svjetlosnim godinama udaljenu od sadašnje sinergije bokanovske ljotićevštine i kalajićevskog neopaganizma, koji je sam koncept srpske nacije opasno približio starčevićijanskom sterilnom staleškom modelu. Pola miliona Tompsonovih fanova u centru Zagreba predstavlja zastrašujuću poruku ne samo ostacima ostataka Srba u Hrvatskoj, već i cjelokupnom srpskom narodu. Ali, još veću opasnost za taj narod predstavljaju oni koji očigledno ne mogu prežaliti što ni sami nemaju svoga Starčevića, svoga Tuđmana i svoga Tompsona — da ih postroji i opjeva u okrilju „Nove Europe“.
