Piše: Vuk Bačanović
Svaki put kad sam prisiljen da pročitam neki od patetičnih emotivno ucjenjivačkih pamfleta Anrija Levija, podsjetim se da se radi o predlošku korporativnog, agendaškog novinarstva koje je obilježilo epohu post-istine: red šokiranosti, red moralizma, red distorzije istorijskih i svih drugih činjenica i njihove zloupotrebe, red pakovanja poželjne političke poruke i naravoučenije u stilu „svi smo danas nešto naučili“. Ništa drugačije nije njegova posljednja knjiga, odnosno pamflet „Usamljeni Izrael“: Teatralni dolazak u Izrael nakon 7. oktobra, šok, nevjerica, Hamas je isto što i Hitlerov Vermaht, Putin je Hitler, Ukrajinci su otprilike progonjeni Jevreji današnjice, evroazijska ideja je suštinski islamistička i antisemitska. A Levijevo naravoučenije je parafraziranje istrebljivačke poruke izraelskog premijera Benjamina Netanjahua:
To je osveta Amalika, najstarijeg neprijatelja jevrejskog naroda, onog koji se pojavio čim su Jevreji izašli iz Egipta i ulogorili se u Sinajskoj pustinji. Sada je izašao iz zaborava da lupa na naša vrata i udara u naše uši.
Vuk Bačanović: Đukanović služi Vučiću, a kome služi Ivanović?
Amalik predstavlja radikalni negacionizam koji, od jednog do drugog otjelotvorenja još od vremena Amana, inspiriše iste planove za „konačno rješenje“, a Hitler je bio njegovo najsvježije lice. Amalik je zastrašujuće biće koje nema druge osobine ili volju osim urođene, radikalne i vječne mržnje koju nosi prema Jevrejima. Otkad postoje Jevreji, Amalikovo ime je bilo dovoljno da izazove strah i drhtanje među pobožnima—pa čak i među onima koji nisu toliko pobožni!
Dakle, aktuelni rat nema baš nikakve veze sa predistorijom formiranja jevrejske države na način da je kolektivni antisemitski zapad krivicu za Holokaust odlučio prelomiti preko leđa naroda koji niti ga je organizovao, niti u njemu učestvovao, za razliku od dobrog dijela zemalja današnjeg „civilizovanog svijeta“. Nema nikakve veze sa angloameričkom kolonizacijom, a još manje sa kapitalizmom i otvoreno izraženom namjerom da se u palestinskim teritorijalnim vodama eksploatiše prirodni gas, a u Gazi grade mondenski turistički risorti za multimilionersku klijentelu. Nema ni sa činjenicom da dio ostataka tog naroda odbija da se pomiri sa tom činjenicom, već je posrijedi mistični transvremenski neprijatelj Amalik.
I ne, autor ovog kompletnog idiotluka nije neopaganin Dragoš Kalajić koji je Radovana Karadžića proglašavao reinkarnacijom ni manje ni više nego kralja Artura, već svjetski renomiranii intelektulac, autor drame „Hotel Evropa“ u režiji sarajevskog režisera Dine Mustafića izvedene 2014 godine koja, između ostalog, sadrži sljedeće scene: Francuski intelektualac dolazi u Sarajevo i zaključuje da bi ono trebalo postati prijestolnica Evropske unije, da umirućoj Evropi treba “pipetom” transplantirati uzorke Sarajeva, te da je Bakir Izetbegović, sin slavnoga oca, sličan Edmundu Huserlu. (Otac i sin, predsjednici, smiješno…
Ustvari, i ne liče toliko… Mada… (Fokusira na Bakira, uvećava da vidi detalje. Vidi se da je najednom primijetio nešto izvanredno) Mada jest zapanjujuće… Ista brada… Isto čelo… Isti izuzetno civilizovan izraz… Nikada mi nije palo na um. Možda ni njemu niko nije skrenuo pažnju… Je li to znak? Da li da mu, ako se predomislim, odem i kažem “Gospodine predsjedniče, čudno je koliko vi ličite na Edmunda Huserla, jednog od najvećih filozofa 20. vijeka.” (Pronalazi portrete mladog Edmunda Huserla i stavlja ih preko slike Bakira Izetbegovića)).
Vuk Bačanović: Evropa šta?
Ovdje je daleko manje bitno zbog čega je čak i svođenje kompleksnih istorijskih procesa na „Amalika“ smislenije od krunisanja Izetbegovića mlađeg za novog Huserla od strane Levija i Mustafića. To je već stvar ukusa različitih idiotizovanih publika, globalne i lokalne. Pravo pitanje glasi: ko je odgovoran da se na prostorima bivše Jugoslavije tolika količina čistog idiotluka počne uzimati zdravo za gotovo? Odnosno, kako smo došli do toga da nam takva gomila budalaština postane opšteprihvaćena društvena naracija? I kako je moguće da ona veže naizgled nepomirljive protivnike Milorada Dodika i Nenada Čanka koji su nedavno, o godišnjici Hamasovog napada na izraelsku teritoriju 7. oktobra izrazili žaljenje isključivo zbog izraelskih žrtava? Zbog čega Čanak nije stao na tome, već je uništenje Gaze uporedio sa Hirošimom, čiji se nestanak u nuklearnom požaru ne bi dogodio bez prethodnog japanskog napada na Perl Harbur, što nas opet vraća na levijevštinu o Palestincima iz Gaze kao nacistima koji su dobili ono što su zaslužili od civilizovanog svijeta, između ostalog i Evrope koju, u režiji Dine Mustafića, spašavaju Bakir i Alija Izetbegović?
Na sva ova pitanja može se odgovoriti vrlo jednostavno: Zbog toga što je instaliranje međunarodnih i podrška domaćim verzijama idiotizma kao normi političkog mišljenja dio kolonizatorske strategije zatupljivanja. Više uopšte nije bitno jeste li Alija i Bakir Izetbegović, Milorad Dodik, Nenad Nešić, Ramo Isak, Dragan Bursać ili Momčilo Krajišnik, pa čak jeste li živi ili mrtvi. Na vama je da budete glumci u predstavama Levija i njemu sličnih operativaca, jer su to propisani okviri vašeg postojanja. Pišući o svojoj kolonizovanoj Africi, politički filozof nekih boljih vremena Omar Franc Fanon je zaključio da „politički čovjek mora znati da će budućnost ostati nepristupačna sve dotle dok narodna svijest bude nerazvijena, neizgrađena i zamućena.“ A ona će ostati takva dok joj pamet diktira njen „Amalik“. Amalik gluposti.
