Piše: Redakcija
Kada je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović u oktobru tokom Samita Brdo Brijuni u Crnoj Gori kazao, da do proglašenja trojice crnogorskih političara personama non grata nije trebalo doći, on je to, kao razložan čovjek, zaista i mislio.
„Tri poslanika su proglašeni nepoželjnim, ja u tome nisam sudjelovao, niti ću osuditi niti ću podržati. Treba biti oprezan čak i prema najvećim nevaljalcima. Do toga nije trebalo doći i s obzirom da sam izvan Hrvatske, neću „mačem su sedam binjiša“ lupati po svojim političkim prijateljima i konkurentima u Hrvatskoj“, kazao je tada Milanović.
Hrvatski predsjednik je, dakle, diplomatskim rečnikom, doslovce saopštio da je hrvatska Vlada proglašavanjem crnogorskih funkcionera personama non grata napravila kompletnu glupost. Jednom riječju – idiotluk. Ali da neće i da ne želi da je kritikuje. Pogotovo dok je Crnoj Gori.
To je mogla biti velika lekcija za Jakova Milatovića o tome kako se štiti i čuva dignitet vlastite zemlje, ali i suptilni znak crnogorskom kolegi da je konačno vrijeme da smanji doživljaj. Nažalost, izgleda da nije imao ko da ga čuje.
Već sada je jasno da Milatović pokazuje zabrinjavajuće simptome „državnika“ koji, iz samo njemu poznatih razloga, odnose Crne Gore sa Hrvatskom postavlja u središte crnogorske politike. Izjava da bi evropska integracija Crne Gore bila zaustavljena da je i Milojko Spajić od strane Hrvatske bio proglašen za nepoželjnu osobu bila bi smiješna da nije opasna.
Jednako je smiješna i opasna u kontekstu činjenice da šef crnogorske države očito nema ni elementarno razumijevanje međunarodnih odnosa. U suprotnom, Milatović bi znao da Zagreb ni izbliza nije taj koji odlučuje o evropskom putu Crne Gore. Dodatno je opasna što predsjednik takvim istupima (ne)svjesno dovodi u zabludu crnogorsku javnost. Opravdanje za to ne može biti ni ukoliko Milatović ovu temu izrabljuje isključivo za unutarpolitičke potrebe.
Milatović bi sa DPS-om, ali ne smije
Nažalost, predsjednikovo isticanje da je u vrijeme DPS-a bilo dosta dobrih stvari među kojima su dobri odnosi sa susjedima, graniči se sa drskošću. Ona otvoreno vrijeđa inteligenciju crnogorskih građana koji dobro pamte da su pod Đukanovićem odnosi sa Srbijom konstantno bili na ivici noža. Ili su pak bitni samo oni sa Hrvatskom?
Utisak je da su Milatovićeve izjave i politika u predvečerje pregovora povodom vlasti u Podgorici zapale u svojevrsni ćorsokak. Slikovito rečeno, predsjednikova politika se može iskazati sintagmom – „Jakov bi, ali ne smije“. Dakle, predsjednik bi rado napravo otklon od 30. avgustovske većine sa kojom više očito nema nikakvih dodirnih tačaka, i krenuo punim jedrima ka DPS-u.
Problem je što – ne smije!
Ta avantura(mada nije isključeno) možda čak i za njega u ovom trenutku izgleda kao preveliki zalogaj. U suprotnom, na potezu će morati biti Milojko Spajić. Jer ukoliko se Milatović odluči za koaliranje sa DPS-om onda bi red bio na Milojka Spajića, koji će u tom slučaju morati da izađe pred javnost i izvini se crnogorskim građanima, baš kao što se Milatović svojevremeno izvinjavao zbog tobožnih Spajićevih propusta.
Da ne bude zabune, čitava stvar je više nego logična i jasna. Spajić će ovog puta morati da se izvini zbog proste činjenice što je Milatovića kao takvog predložio i podržao za predsjednika.
