Piše: Elis Bektaš
Skandalozna i kriminalna reakcija Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ) na bujične poplave u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine i dalje se osvjetljava novim detaljima. Ivan Marić iz mostarskog Speleološkog društva „Herceg“ u svojoj objavi na Fejsbuku opisao je razumu neshvatljivu odluku nadležnog lica FUCZ da se prekine akcija spašavanja žene kako bi se pogođeni teren ponovo potopio. Premda je bilo potrebno samo dvadesetak minuta da se stigne do nesrećne starice, nadležno lice ostalo je pri svojoj početnoj odluci i teren je ponovo potopljen, bez pouzdanog utvrđivanja da li se možda na njemu nalazi još preživjelih.
Ne treba sumnjati da će ovakve i slične informacije narednih dana nastaviti zgražavati javnost, ali ovdje više nije riječ o osudi političkog kriminala koji je godinama stvarao nesposobnog monstruma – Federalnu upravu civilne zaštite – već o izvlačenju lekcija za budućnost. Ta uprava samo je vrh ledenog brijega partokratije i diletantizma koji je davno probio korito Federacije BiH i načinio oštećenja na čitavoj Bosni i Hercegovini, možda i nepopravljiva.
Sitni i kozmetički zahvati, efemerne kadrovske promjene, selektivni pravosudni procesi… sve je to samo produžavanje agonije i potraga za Pedrom koji će da visi, praveći svojim tijelom sjenku u kojoj će se i dalje skrivati arhivinovnici i tvorci nakaradnog i kriminalnog administrativnog aparata, nesposobnog da bilo kakav posao obavi razložno i bez skandala.
Elis Bektaš: Stihija, improvizacija i sadaka kao sudbina
Sama po sebi, Federacija BiH nije loše zamišljena – entitet sa deset kantona otvorio je ogroman manevarski prostor decentralizaciji i lokalnoj autonomiji i u nekom civilizovanijem društvu takav bi ustroj vjerovatno bio pozdravljen kao korak naprijed i kao efikasan model uprave u interesu društva. Nažalost, ne i u Bosni i Hercegovini, čije je društvo, prevashodno onaj njegov dio koji posrće pod nemilosrdnim teretom dominantnih bošnjačkih politika, još uvijek zarobljen u kancerogenom nacionalnom romantizmu i, što je još jezivije, u karikaturalnom ratnom narativu.
Dovoljno je prisjetiti se ljetošnje zapjenjene i sublentave reakcije bosanskohercegovačkog ministra odbrane Zukana Heleza na najavu da će MUP Republike Srbije poslati helikoptere kao ispomoć u borbi sa vatrenim stihijama, pa razumjeti da je taj magloviti fenomen koji se se označava kao dominantna bošnjačka politika, bez obzira da li se javlja u narodnjačkom, ljevičarskom ili građansko-liberalnom varijetetu, ostao zarobljen u propagandnom narativu devedesetih i da vlastiti politički, istorijski, državni i nacionalni identitet i subjektivitet gradi na mitomanskom propagandnom konstruktu vlastite apsolutne nevinosti, što izravno vodi u destrukciju svake svijesti o odgovornosti.
Ovaj put su nekim čudom izostale kretenaste patriotske egzaltacije i invektive o odbrani Bosne i Hercegovine uvijek i svuda, ali one nisu bile ni potrebne da bi se shvatilo kako vulgarni patriotizam i karikaturalni nacionalizam i njihovo vampirsko isisavanje društvene energije nužno vode ka invaliditetu i paralizi društva i njegovih institucija. Dok su se političari godinama, pa i decenijama utrkivali u iskazivanju odanosti tekovinama ZAVNOBiH-a i naslijeđu Alije Izetbegovića, dotle je pod njihovim vođstvom propadalo sve što je moglo propasti, pa čak i ono što je izgledalo kao čvrsto i stabilno.
Trošilo se dragocjeno vrijeme na mitove i na neumjerene ambicije dok je naočigled čitavog društva propadalo i urušavalo se sve što je predstavljalo realni okvir života. Propadale su fabrike, propadali su putevi, propadalo je školstvo, propadalo je pravosuđe, propadalo je zdravstvo… Komunalne usluge poput snabdijevanja vodom i odvoza smeća sve više su u milosti više sile a sve manje u rukama nestajuće struke. Već spomenuta civilna zaštita, kao krovni mehanizam odgovora na krize i katastrofe duboko je partokratizovana i kriminalizovana, do mjere koja izravno vodi u gubljenje ljudskih života. Društveni i institucionalni refleks na korpuciju otpuljen je do granice sa koje se ne može vratiti bez odbacivanja svih suvišnih tereta. A suvišni su tereti ono čega se to duboko unesrećeno društvo najmanje voljno riješiti.
Slučaj Federacije Bosne i Hercegovine i bošnjačkog političkog okvira u njoj opominjući je primjer i za okolne društvene prostore. Premda izloženi unekoliko različitim iskušenjima i pritiscima stvarnosti, i ti su prostori duboko ogrezli u partokratiju, korupciju i u romantičarski kretenizam, istovremeno odbacujući znanje i stručnost u ime odanosti ideologiji koje nema i umjesto koje postoji samo kalambur hipnotičkih opštih mjesta, jestiv samo za one koji od života očekuju da ih ne gura ka ljudskosti već da ih ostavi u ugodnoj i zaštićujućoj toplini tora.
Federacija Bosne i Hercegovine primakla se svom kraju, ne zato što je potrošena kao ideja ili kao koncept, već zato što je na upravu povjerena najnesposobnijima. Uspostavljeni model političke i javne uprave postavljen je na takvim temeljima da je sebi privlačio sve korumpiranije, sve nesposobnije i sve sublentavije kadrove, pa se činilo da je samoodrživ ali ta je prividna samoodrživost ustvari bila ubrzana entropija. Okolni društveni okviri, ukoliko ne izvuku valjane pouke iz opominjućeg slučaja Federacije BiH i ukoliko se ne počnu lišavati, ako treba i po cijenu golemog samoodricanja i samožrtvovanja, malignih pojava poput partokratije, korupcije i pseudoideološkog ludila, i sami će doživjeti gorko iskustvo sloma u tek neznatno sporijoj entropiji.
Modeli političke vladavine i javne uprave kakvi su danas prisutni u posttranzicijskim zapadnobalkanskim torinama možda su i mogli trajati u epohama prosvjetne zatucanosti i, prevashodno, tehnološke nazadnosti. No današnji svijet sa svojim razvijenim tehnologijama koje mu oblikuju dinamiku i ambicije, nema milosti prema društvima koja nisu dorasla modernitetu i sa prezirom ih posmatra kao potrošnu robu i kao običnu sirovinu iz koje uzima ono što je korisno a jalovinu ostavlja da se taloži.
Dok se široke fukarske mase svađaju čiji je ovaj ili onaj kralj i ko je kome ukrao jezik, dotle u institucijama i budžetskim novcem plaćeni rade glodari koji ne samo da ne provjeravaju stanje na ugroženim područjima i ne sačinjavaju racionalne procjene i planove, već i kad bi pokušali to da rade opet bi ishod bio isti jer su u institucijama okupljeni glodari koji – ne umiju i ne znaju, pa da se na vlastiti kurac nasade. Takve bolesti ne liječe se vradžbinama niti melemima, pa čak ni laganim terapijama, već kombinacijom najbolnijih i najinvazivnijih operativnih zahvata i drugih medicinskih postupaka.
Da se odmah razumijemo, ja lično ne gajim nikakve iluzije niti sumanute nade da će se ovdašnja društva prenuti iz svog stanja opsjednutosti i hipnotisanosti i da će načiniti korake ka emancipaciji i modernitetu ne bi li tako izbjegla ružnu i tužnu sudbinu Federacije BiH koja će se po svoj prilici veoma brzo ispuniti. Pišem ovaj tekst vođen porivom da se prezrivo narugam kuknjavi kao ontološkoj supstanci svijesti sluganskih i hajdučkih društava ali i da se narugam tom shizofrenom vjerovanju da se istovremeno može biti i punopravan dio svijeta i ostati vjeran poganlucima poput partokratije, korupcije i kretenasto romantizirane mitomanije.
