Piše: Vuk Bačanović
Poraz koji je pokret Evropa sad doživjela na podgoričkim lokalnim izborima nije samo odraz lošeg upravljanja gradskom infrastrukturom koju su zapazili i najvjerniji glasači, ili katastrofalnog kadroviranja koje kao da je za temeljni princip imalo obaveznu izdaju povjerenja i krajnji oportunistički karijerizam. On je posljedica prokletstva pojednostavljivanja, odnosno pojednostavljivačkog razmišljanja da su država i društvo nešto slično firmi ili još gore banci: potrebno je obezbijediti dovoljnu sumu da ljudi preguraju od prvog do prvog a da ne žive u krajnjem siromaštvu i riješio si, manje-više, sve. A kad tamo, to i nije baš tako, ni u slučaju države ni kada je riječ o mjestima od velike simboličke nacionalne važnosti kao što je glavni grad, u ovom slučaju Podgorica čiji gradonačelnik zapravo ima ulogu „malog predsjednika“, posebno u kontekstu kolopleta crnogorskih kulturno-identitetskih odnosa. Jer ako izuzmemo činjenicu da se smeće mora odvoziti na vrijeme, da plate u gradskim institucijama moraju biti redovne i da lokalna vlast mora poticati razvoj lokalne ekonomije, ostaje nam „samo“ pitanje kulturne politike.
Drugim riječima, koji je to kulturni identitet Podgorice? Šta su tu temeljne istorijske činjenice o prošlosti glavnog grada i njegovog stanovništva koji svaki Podgoričanin/ka mora znati? Šta jasno i bez uvijanja reći građanima?
Evropa sad? Koja tačno Evropa? Koji dio? Njemački, francuski, poljski, italijanski, slovački, slovenački, litvanski, finski, danski, norveški, belgijski, mađarski? Sve ove države, a shodno tome i njihove prijestolnice imaju jasno istaknute kulturološke norme po kojima se vode i koje se nikada ne stavljaju u drugi plan. Naravno da se one kao norme specifičnih društava ne mogu naporsto primjenjivati na Crnu Goru, ali to i dalje ne znači da vladajuća stranka ima jasnu viziju kakvu to Evropu upravo sada želi u vlastitoj zemlji, najkonkretnije u Podgorici.
Vuk Bačanović: Srpski
Istina je da je ljudima u Crnoj Gori dosta i previše praznoslovljenja različitog spektra šovinista bilo koji od identiteta da svode na čistu mržnju, ali kao što su pokazali podgorički izborni rezultati, a naročito slaba izlaznost, itekako im je dosta praznoslovljenja zasnovanog na neodređenosti i opštim mjestima.
Dakle ono što vladajuća stranka mora reći vrlo jasno i ekspklicitno: Ako smo ljudi vjerni istorijskom identitetu Crne Gore – o čemu jasno govori i struktura našeg glasačkog tijela – a pri tome nam je stran svaki oblik etničkog ili religijskog šovinizma i od svih zemalja svijeta, evropskih i onih koje to nisu, želimo preuzeti i, ukoliko je to moguće, primijeniti samo najbolja iskustva upravljanja državom i njenom prijestolnicom, onda tu nema mjesta dnevnopolitičkim vrludanjima, jer će nas, u suprotnom, partije čiji su ciljevi u tom pogledu jasni i pri tome imaju višedecenijski obučenu i disciplinovanu glasačku mašineriju, pregaziti i Crnu Goru vratiti u razdoblje prije Đukanovićevog sloma.
Ono što je u svemu najvažnije, ukoliko se ne želi repriza podgoričkog fijaska na državnom nivou, jeste osmišljanje strategije kako da stranačka identitetska politika svakodnevno objašnjava kako zbog hrabrenja vlastitog biračkog tijela, tako i zbog razjašnjavanja zbunjenima i izmanipulisana, kako su, zašto i zbog čega izmanipulisani. Medijska mašinerija bivše vlasti ni poslije poraza nije posustala u plasiranju kvaziintelektualnog škarta, dok se vladajuća stranka nije potrudila ni da osmisli i organizuje rudimentarnu medijsku strategiju iako na svojoj strani ima ljude sposobne da bilo kojeg jeftinog propagandistu matiraju u par poteza.
Uzvikvati „Evropa sad“ misleći da su to magične riječi koje, uz par stotina evra po glavi stanovnika, rješavaju decenije problema koje su nagomilali DPS-ovi propagandisti i mafijaši, se pokazalo ne samo naivnim, već i bezobzirnim prema ogromnom broju ljudi kojima je ta propaganda preotela vlastitu državu, a sada shvataju da ih oni u koje su polagali nade tretiraju na način na koji bankarski službenici tretiraju klijente kojima treba uvaliti neki od „finasijskih proizvoda“.
Narodu u Crnoj Gori, prema tome nije potreban politički pokret koji insistira na kratkoročnim rješenjima i koji priziva magloviti i nedefinisani koncept Evrope, već autentična narodna stranka koja neće imati potrebe da se skriva iza slogana za jedne izbore. Takva stranka je potrebna i potrebna je sad!