Piše: Vuk Bačanović
Vlasnik kompanije Vijesti, Željko Ivanović je bez ikakve sumnje odlično informisan čovjek. Posebno odlično informisan o načinima i vještinama medijskih manipulacija, dijalektici kreiranja lažnih dihotomija među političarima, drugim riječima stvaranja privida velikih nacionalnih epopeja na suštinski kolonizovanom prostoru na kojem niko od aktera ne odlučuje o suštinskim pravilima igre. I kako sve to nakititi da izgleda da baš i nije u potpunosti tako. Ali to je u potpunosti u skladu sa dospijevanjem štampe u ruke korporativnih menadžera koji se u ovakve igre ugrađuju radi profitabilnosti svoga poslovanja, odnosno vlastitog opstanka, nikada po cijenu istine.
Objašnjavajući u svojoj posljednjoj kolumni za Vijesti prisne odnose Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, Ivanović ispravno konstatuje da „Milo i dalje služi Vučiću“, dodajući prilično nesigurno opšte mjesto kako ga je ovaj ponizio „i zajedno sa popovima i topovima poslao u političku penziju“, pa mu on više nije „mecena, dobri duh, učitelj, gazda, već kao njegov frustrirani oponent, navodni ljuti neprijatelj, ili ono što Vučić najviše voli – omiljeni antisrbin.“ Ako je tačno da je Vučić, a ne narod Crne Gore Đukanovića poslao u političku penziju, da li to znači da iza promjena 30. 2020. avgusta za koje se zalagao i sam Ivanović, također stoji Vučić? Kako je to Vučić mogao uraditi kada Ivanović u nastavku teksta piše da je „ubjedljiva manjina, dakle, 30. avgusta 2020. glasala za srpski svet, dvojno državljanstvo“? Sljedeći ovu paralogiku, Vučić je, pomoću „ubjedljive manjine“ poslao Đukanovića u političku penziju jer mu treba omiljeni antisrbin?
To bi još i imalo nekog smisla ukoliko bi nam Ivanović objasnio zbog čega je u Crnoj Gori uopšte oportuno da neko bude antisrbin? Drugim riječima, ako je Đukanović neko ko treba poslužiti kao mamac i izgovor „puzeće kleronacionalističke ideologije koja se lažno predstavlja kao avgustovska većina“, kakav je onda konkretan razlog Ivanovićeve otvorene podrške Jakovu Milatoviću da uđe u koaliciju sa partijom kojom još uvijek neprikosnoveno vlada Đukanović? Jer mu je Nermin Abdić bliži od Dajkovića? Pa čekaj, zar samo pasus ranije nije napisao da Vučiću treba Đukanović iz čega bi proizlazilo da Dajkoviću treba Abdić?
Ivanović teško da je u pravu kada kaže da bi Đukanoviću sve bilo oprošteno kada bi „rekao da je veći Srbin od Spajića, Mandića i Kneževića – zaboravila bi mu se endemska korupcija i šverc cigara, Bari i Šelzi, oprostili bi mu Duška i ostale ubijene i ranjene, prigrlili bi Kavčane bolje nego Belivuk i Škaljarce jače od Luke Bojovića, pa bi AV i njegove marionete usvojili Mila Srbina, koji priča srpski i ide u srpsku crkvu, poštuje srpske običaje i slavi srpsku slavu.“ Ali sve i kad bi to bilo tako, zašto to ne primjenjuje na konkretnu situaciju u kojoj Jakova Milatovića suptilno savjetuje da uđe u koaliciju sa istim tim bivši, a može biti i budućim Srbinom.
Kad bi Milo opet zasrbovao i kad bi mu zbog toga bili oprošteni grijesi, to bi bila najgora stvar koja se može desiti srpstvu kao društvenoj i političkoj a pogotovo nacionalnoj kategoriji jer bi to bio dokaz odricanja od modernosti i emacipovanosti i povratak u tribalizam.
Međutim, ako i prihvatimo da je licemjerje način funkcionisanja političara i njihovih medijskih pokrovitelja, zar ne bi bilo racionalno dovesti u pitanje cijeli koncept prema kojem u Crnoj Gori iko treba antisrpskog lidera, odnosno odgovarajući antisrpski sentiment? Zar samu takvu tendenciju ne treba proglasiti potpuno suludo i destruktivnom, jer Crnoj Gori u međusrpskim odnosima na Balkanu oduzima mjesto koje joj s pravom i istorijski pripada? Mjesto koje bi zbog svoje simboličke težine za svakog autokratu iz Beograda moglo biti više nego opasno, ako na njemu ne bi sjedio neko ko nije „projektovani antisrbin“ (poput Đukanovića – istekloga roka upotrebe), čovjeka politički neprofilisanog kakav je Milatović, ili pak neko od ljudi kojima je jedina politička, administrativna i nacionalna centrala u Beogradu.
Upravo je to odgovor na Ivanovićevo pitanje kako obnoviti građansku politiku između direktnih i indirektnih Vučićevih podanika ma u kojoj partiji obavljali svoje zadatke i DPS-a
Vlasniku kompanije Vijesti koji se ne može nazvati neinformisanim, neobrazovanim i zavedenim čovjekom je sve ovo više nego jasno, ali nas za takvo rezonovanje namjerno uskraćuje, te u tu svrhu pribjegava svakovrsnim, od izlizanosti odavno providnim retoričkim i moralističkim akrobacijama. Razumljivo, teško je otvoreno priznati da je jedna višedecenijska naracija suludog bježanja od samih sebe potpuno besmislena i da je potpuno besmisleno, lažno i glupo sve što je u ime tog bježanja ikada napisano.