Piše: Oliver Janković
Znači, da čovjek ne povjeruje! U toku dva dana žene bacačice koplja su nastupale na Svjetskom prvenstvu u atletici. Jedan dan u kvalifikacijama, drugi dan u finalu. Od svih takmičarki, najduži hitac je imala reprezentativka Srbije Adrijana Vilagoš – 66 metara i koji cenat više. Ali to je bacila u kvalifikacijama. Dva dana potom, u finalu je titulu šampionke svijeta uzela djevojka sa kopljem na 65 metara! Adrijana je u tom istom finalu ostala na osmom mjestu, sa nešto preko 61 metar. Apsolutno isto se desilo Ivani Španović na OI u Tokiju 2021. Tada je srpska skakačica u dalj u kvalifikacijama skočila 7 metara. Da je to ponovila dva dana poslije u finalu imala bi olimpijsko zlato, ali nije mogla (što zbog prestupa, što zbog…. niko ne zna zašto?) da ponovi taj skok. Zlatnu medalju odnijela je djevojka sa preskočenih 7 metara!?
Nećemo se ovdje baviti atletskim tehnikama ni taktikama. Želja mi je da se osvrnem na naš srpski navijački mentalitet. Kažu da previše očekujemo, da se mnogo „ložimo“, da je sve to nerealno…. a ja pitam: kako da se ne ložimo, i zašto da ne očekujemo čuda, kada pored toliko osvojenih svjetskih titula, medalja (Od oko 90 zemalja svijeta koje su uopšte osvojile medalje na posljednjim Olimpijskim igrama Srbija je na 28. mjestu sa 3 zlata i po jednim srebrom i bronzom) imamo pregršt ovih i ovakvih situacija u kojima je peto, šesto, osmo mjesto na svijetu – čisti neuspjeh ili pravi peh? S obzirom na ekonomske i političke potencijale Srbije, i s obzirom na mentalno-duhovnu barijeru zvanu „stani malo“, „ima boljih i većih od nas“, svako ovo osmo mjesto, svaki ulazak u svjetsko i olimpijsko finale, trebalo bi da bude vrhunac i maksimum nekih realnih očekivanja. Ali kako da to bude kada znaš da si bolji od svih drugih. Kao što je to danas znala Adrijana, ili kao što je to onda znala Ivana? A ako ne bolji, onda ne, ništa slabiji od njih. A dodajmo tome, ove jeseni, Đokovića koji se poigrava sa Zverevim, Deminorom i Fricom. Ili Jokića čiju ulogu i igračku težinu na parketu među koševima, znaju podjednako i protivnici i domaći…
Mi smo nacija, koja pored gomile nevolja i pehova, pored salda bezbroj nedobačenih hitaca i nekoliko sportskih disciplina ovoga ljeta, i danas, opet, pored svega, čeka svjetske medalje od Angeline Topić i muške odbojkaške reprezentacije. Jesmo mali, al’ smo veliki!
