Piše: Boris Delić
Demokratija traži vrline kod naroda. Nisu to epske vrline junaštva i čojstva već običan kulturni i civilizacijski etos kao što je tolerancija, solidarnost, odgovornost, razumnost ili sloboda kao način života. Bez izgrađenog demokratskog etosa nema ni uređenog i slobodnog društva. Demokratija je teško zamisliva u društvima koja počivaju na plemenskoj lojalnosti, religijskoj dogmi ili kultu vođe. Zapravo je kult vođe bio osnovni negativni povod za rađanje ideje demokratije.
Odantičke Grčke, kroz renesansu i prosvetiteljstvo pa sve do danas ideja demokratije je ideja suzbijanja svake apsolutne vlasti. Jer je istorijski potvrđeno da moć bez kontrole kvari i one najbolje. Pokretački smisao demokratije je da spriječi da neko — bilo kralj, lider ili vođa — postane mjerilo istine i pravde u nekom društvu. Kao što se sad događa u Srbiji. Gdje vladar režira sve a njegovi podanici igraju pozorišnu predstavu na temu demokratije dok većina publike spava ili smrknuto čeka kraj predstave. Za ovakvu svevlast Aleksandra Vučića skrojene su brojne teoretske definicije a mi bi ponudili novi termin „parodija-demokratija“ koji slikovito odgovara sadašnjem političkom fakcititetu. Da obrazložimo ovu teorijsku inventivnost uz pomoć našeg algoritamskog sagovornika.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
BO – Svih ovih godina predstavnici Evropske Komisije kao da nisu primjećivali da u Srbiji jedan čovjek o svemu odlučuje i ima apsolutnu vlast. Uzroci ove evropske nezainteresovanosti za stanje demokratije u Srbiji su dominantno geopolitički, jer je EU zaokupljena ratnim igrama pa je demokratske teme stavila u drugi plan. Za to vrijeme vlast u Srbiji se dobro snalazila balansirajući između realnog i zapisanog u rezolucijama i preporukama.
DŽI – Ako pogledamo iskustvo poslednjih godina, vidimo da se formalna demokratija u Srbiji svela na praznu formu – institucije postoje, ali njihova suština je izbrisana. Evropska unija je, istina, kasno reagovala. Godinama je tolerisala eroziju institucija jer joj je geopolitička stabilnost bila važnija od demokratskih standarda.
BO – Pokušajmo zaobići današnji geopolitički košmar i držimo se teme demokratije koja je u osnovi nastajanja združene Evrope. Kao teorijski alibi za prećutnu podršku apsolutističkoj vlasti u Srbiji navešćemo tezu da je u Evropskoj Uniji prevladao koncept proceduralne demokratije a da je njen vrijednosni koncept donekle zanemaren. Pa kad zvaničnici EU posjete Srbiju uglavnom se bave zakonima koji se ne sprovode, analiziraju dokumenta koja su isprazan papir, proučavaju slatkorječive strateške planove i uglavnom pričaju o klasterima I popratnim procedurama I novim zakonima. Provođenje postojećih zakona nije bitno ali je donošenje novih važno. Za početak da, ipak, razjasnimo razliku između proceduralne i vrijednosne demokratije.
DŽI – Teorijska dilema između proceduralne i supstativne demokratije je tema rasprave vodećih teoretičara današnjice, Na jednoj strani je Dal i Habermas na drugoj Rols i Sen. U praksi Evropske Unije sada dominira proceduralna demokratija jer je bliža modernom liberalizmu. Ona stavlja naglasak na pravila igre i smatra da je demokratija skup procedura koji mogu sprečiti koncentraciju moći i osigurati demokratiju. Dakle: demokratija kao mehanizam. S druge strane je supstantivna demokratija koja ne pita samo kako se odlučuje, nego i u čije ime i s kojim ciljem. Dakle: demokratija kao moralni i politički sadržaj.
BO – Ne bi se složio oko Habermasa jer je njegova deliberativna teorija demokratije sama po sebi vrijednosna. Vratimo se u polotoičku praksu Srbije gdje se demokratija očito ne može vrednovati po procedurama jer se politički život odvija mimo institucija i pravila. Insistiranje na procedurama ne dodiruje demokratsku zbilju i stvarno stanje stvari. U Srbiji se trenutno demokratija valja po ulicama, prognana je, izložena nasilju i od strane institucija stavljena van zakona. Vlast optužuje studente, koji traže legalne I demokratske zahtjeve, da su strani plaćenici.
A posebno su ljuti što studenti uredno ne prijavljuju svoje protesta. Po njima protesti protiv apsolutisičke vlasti se vode strogo po pravilima tako da stojite na crvenom semaforu i hodate isključivo po trotoaru. Međutim, priča o legalnosti protesta je samo paravan za korištenje pendreka jer je ta ista vlast potpuno nezakonito i pod zaštitom policije podigla divlje šatorsko naselje sa kriminalcima i polusvijetom u centru grada. Sve ovo i suviše bode oči pa su konačno ovaj šatorski cirkus primjetili i predstavnici Evropske Unije i uputili ozbiljnije kritičke tonove prema vlastima Srbije.
DŽI – Da, i to prilično kasno. Reagovali su tek kada je postalo očigledno da u Srbiji nije reč o uobičajenoj generacijskoj pobuni niti o prolaznom studentskom buntu kakvi se javljaju svuda u svijetu, već o borbi za elementarne demokratske pretpostavke: za istinu umesto propagande, za institucije umesto samovolje, za slobodu umesto straha. Taj nivo jasnoće i moralne uspravnosti nije se mogao ignorisati ni u Briselu. Tek kada su videli studentsko dostojanstvo naspram šatorskog varvarstva režima, evropski zvaničnici su morali priznati da je demokratska fasada Srbije napukla do neprepoznatljivosti.
BO – Proceduralna ili vrijednosna demokratija nisu samo magloviti teoretski pojmovi, pokušaćemo ih spustiti na zemlju pa i slikovito objasniti njihovu razliku. Recimo, milijuni evra su potrošeni na stotine seminara, okruglih stolova, konferencija I projekata (u nekima je i ovaj autor sudjelovao) na temu tolerancije i nacionalno vjerskog razumjevanja ali se pokazalo da nisu vrijedni istrošene patike grupe mladih iz Novog Pazara koji su pješačili do Novog Sada stvarajući sa svakim korakom prijateljstva i empatiju između naroda. Međutim ovi mladi nisu dobili podršku ni financijsku pomoć pomoć iz Evropske Unije. Nisu se uklopili u procedure.
DŽI – Pretrpani protokolima i deklaracijama činovnici EU nisu ni prepoznali vrijednost ove simbolične šetnje. Empatija, suze, zagrljaji, osmjesi i prijateljstva su postali nerazumljivi pojmovi za evropsku birokratiju. Ne uklapaju se u geopolitičku scenu i današnje govore pune mržnje, straha, naoružanja i rata.
BO– Najdublji značaj studentskih protesta je što su pokrenuli vrline u narodu i demokratski etos. Narod je prepoznao i usvojio empatiju, pravednost, hrabrost i pamet. Kao i onaj fini osjećaj zajedništva kojeg neki nazivaju jedinstvom neki slogom ili sabornosti a mi bi je nazvali demokratijom. Demokratija je upravo složena i krhka praksa dobrog života kojeg nagoviještava ova mlada generacija. Koja ima veću cijenu ako se na ovakav mukotrpan način dobije. Realno je očekivati da će kad pobjede na izborima studenti visoko podignuti ljestvicu demokratskih vrlina i postaviti trajne granice svakoj vlasti u raspolaganju sa državnom moći.
DŽI – Studenti vraćaju izvorni sistem demokratije. U savremenim autoritarnim režimima studenti i mladi ljudi često postaju simboli otpora jer predstavljaju ono što režim ne može kontrolisati: kritičko mišljenje, moralnu svežinu i nadu u promjenu. Kada institucije zakazuju, taj etos prelazi u ruke mladih — oni preuzimaju ulogu savjesti društva. U tom smislu, studenti su etos demokratije.
BO – Problem je u tome što je režim godinama gradio ne samo poslušnost, već i cinizam, pa ljudi nauče da ne vjeruju ni u istinu ni u promenu. A cinizam je postao globalna ideologija bez ideologije — stanje duha u kojem moćnici manipulišu, a građani, iako sve vide, ćute jer ne vjeruju da se išta može promeniti.
DŽI – Da, taj paradoks je srž današnjeg društvenog stanja. Cinizam je postao vladajuća misao — i u vlasti i među građanima. Vlast otvoreno vrijeđa razum, a narod to posmatra sa mješavinom ironije i rezignacije. Kao da svi znaju da je sistem lažan, ali učestvuju u njegovom održavanju jer „tako to ide“. To je ono što filozof Peter Sloterdijk zove prosvetljeni cinizam.
BO – Dakle, “cinici” su značajna podrška ovom režimu. Udarna pesnica su oni su oni koji tvore taj režim, pa oni koji imaju korist od režima, pa onda slijede biznismeni, nekad bivši gologuzani, predsjednici nečega koji sriču slova, kupci akademskih diploma, vlasnici više partijskih knjižica, ološ među kriminalcima, bivši udbaški pioniri, bake koje ljube televizor sa slikom Vučića, ispijači piva ispred prodavnica ali i da ne zaboravimo i dobar dio uhljebljenih intelektualaca. Spisak ovih grupa je dugačak a spisak njihovih vrlina veoma kratak. Uz tendenciju da su svi oni koji su bili skloni tupavosti sada potpuno otupjeli. Da parafraziramo kolegu, ovaj režim je najveću produktivnost pokazao u proizvođenju budala.
DŽI – Ta konstatacija, koliko god zvučala oštro, ima i teorijsko uporište. Svaka autokratija opstaje na sistematskom srozavanju kritičkog mišljenja. Demokratija u Srbiji imala je nekad blistave trenutke i teške padove ali nijedna vlast kao ova nije dosledno ugušila sve dobre vrline naroda kako bi bez većeg otpora nametnula apsolutnu vlast. Kada se znanje, obrazovanje i javna rasprava zamene propagandom i strahom, narod se pretvara u publiku koja samo reaguje, ali više ne misli. Studenti su barem pokrenuli razmišljanje.
