Piše: Elis Bektaš
Premda se danas koristi uglavnom kao medicinski izraz ili kao pogrda i uvreda, idiot je izvorno politički pojam kojim se u antičkoj Heladi označavao građanin bez javnih obaveza i nevičan javnim poslovima, odnosno građanin bez interesovanja za javne poslove i učešće u njima.
Od helenskih vremena svijet se dramatično mijenjao klateći se na balkonskoj ogradi između Radovana i Vilotića i krećući se čas naprijed čas nazad. Tamo gdje bi idioti po svojoj volji i po svom izboru prevladali i tako prepustili društvo samovolji pojedinaca ili malobrojne oligarhije, često bi se dešavalo da potomci svojevoljnih idiota postanu idioti po zakonu nužnosti, jer su im roditelji u nasljeđe ostavili društvo u kom je ideja javnog dobra izjednačena za vladarevom idejom ličnog dobra, koje je vladar spreman braniti žešće nego njihovi roditelji što su bili spremni braniti dobro za sve.
Sa metamorfozama svijeta, koje su katkad bile komične ali najčešće tragične i nikad onakve kakve su žuđene, mijenjao se i sadržaj pojma idiota pa tako danas postoji fenomen paradoksalnog političkog idiota. To je idiot koji, za razliku od svog antičkog prethodnika, pokazuje interes za javne poslove, ponekad čak i na izbore izlazi, ali je i dalje idiot jer on ne shvaća samu ideju javnog dobra, pa samim tim ni javnih poslova.
Učešće tog novog tipa idiota u pitanjima za koja on vjeruje da su javno dobro, svodi se na prdoklačenje po društvenim mrežama o temama koje su bolno nebitne za sam život i koje značaj imaju isključivo kao povoci na kojima gospodari izvode svoje radne životinje napolje. Kao ni onaj antički, tako ni ovaj današnji idiot ne umije da misli, ali on ne pristaje da se povinuje toj činjenici. Naprotiv, on duboko i nepokolebljivo vjeruje u vlastitu sposobnost mišljenja, ne shvatajući da je to prosti zbir napabirčenih parola i floskula, nepovezanih i često netačnih podataka, a sve je to prekriveno glazurom od emocije, čas tribalno zapjenjene a čas elitistički nadmene.
Zato današnji idiot ne učestvuje u diskusijama o uređivanju i održavanju kanalizacione mreže, o regulisanju otpadnih deponija, o stanju saobraćajne infrastrukture… Umjesto toga, on je u stanju do u beskonačnost učestvovati u sumanutim raspravama o davnim vladarima i davnim bitkama, sa strašću koja svjedoči da ti leševi iz prošlosti još njime vladaju i da su te davno završene bitke, čiji ishod više ne može biti promijenjen, za njega događaji koji se tek trebaju odigrati. Tako taj idiot svoje potomke osuđuje da u njegovim govnima i u njegovom smeću sa zebnjom iščekuju početak bitaka njegovih davnih predaka.
Za današnjeg političkog idiota javni poslovi se ostvaruju u prostoru istorije i literature pa se on, umjesto borbe za javno dobro, grčevito bori za reinterpretaciju istorije i literature ili se jednako grčevito bori da spriječi njihovu reinterpretaciju, ne razumijevajući da time ništa ne dobiva osim simboličke satisfakcije. I još više govana i smeća oko sebe. On će u istoriji i literaturi pronaći svako moguće opravdanje za korupciju i poganluk vladajućih elita. Zato je on idealnotipski podanik, ontološko služinče kakvog vlast, po svojoj najdubljoj prirodi, priželjkuje i raduje mu se.
Posebna vrsta današnjeg paradoksalnog političkog idiota onaj je idiot koji je uspio, kroz nakaradni i birokratizovani pseudodemokratski mehanizam, dočepati se pozicije moći i postati vlast, dakle postati odgovoran za vođenje javnih poslova, a ne samo za učešće u njima. Problem je, međutim, u tome što ni taj idiot ne razumijeva pojam javnog dobra, pa samim tim ni javnih poslova, već njima manipuliše kako bi uvećao vlastito dobro i kako bi prosperitetno i berićetno obavljao privatne poslove. Najveća koncentracija tog subvarijeteta političkog idiota obitava u dejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Dok Milorad Dodik egzaltirano naprđuje o veličanstvenoj istoriji i o blještavim obećanjima budućnosti, za to vrijeme iz godine u godinu, dakle pod njegovom vladavinom, na hercegovačkim putevima gine sve više i više ljudi, a sve veći broj mladih u potragu za egzistencijom odlazi u obližnji Dubrovnik ili u udaljenije krajeve svijeta. Ako je negdje i došlo do iznenađujućeg, pa makar i najskromnijeg, pomaka u prostoru javnog dobra, to se zbilo samo tamo gdje su se slučajno i srećno poklopili javni i Dodikov lični interes. Tamo gdje nema njegovog ličnog interesa, tamo nema ni bilo kakvog napretka za društvo.
Bakir Izetbegović i njegov nasljednik na varljivom i smjenjivom tronu prvog u Bošnjaka, Elmedin Konaković, godinama klepeću o Bosni i Hercegovini u njenim povijesnim granicama i prežvakavaju neugodno izanđale floskule ratne propagande devedesetih, a za to vrijeme život na onih nekoliko procenata te zemlje koje politički kontrolišu postaje sve haotičniji i izvor sve dublje društvene frustracije i sve dubljeg društvenog beznađa. Kao i Dodiku, i njima se bavljenje javnim poslovima svelo na uzimanje procenta u korporativnim transakcijama.
Sa tolikom količinom idiota u biračkom tijelu i u tijelima vlasti, jedino što bi bilo i razumno i moguće učiniti jeste promijeniti ime te države u – Idiotija. Sa dva idiotska entiteta i tri idiotska naroda, skupa sa ostalim idiotima. A ako me pitaš, čitaoče, kako promijeniti takvo otužno stanje, odmah ću ti odgovoriti da je to posve lako učiniti, premda lakoća ne garantuje i brzinu u postizanju rezultata. Preuzmi stvar u svoje ruke, oslobodi se straha i počni sa tjeranjem onog idiota što ga ujutro ugledaš u zrcalu, kad odeš na umivanje.
