Piše: Oliver Janković
Vidjeli smo najuzbudljiviji meč u dosadašnjem toku turnira, i shvatili koliko je jaka podmlađena ekipa Turske, i kako je potentan sastav Srbije, čak i onda kada ne može da računa na tri igrača koja je povela na ovo prvenstvo. Ako tome dodamo da su Turci imali nestvaran šuterski dan, pa da su opet, na kraju, bili bolji tek za dva šuta, onda možemo da kažemo da smo gledali još jedan epski tursko-srpski sukob bez jasne poražene strane. Turci su pobjedili i tako dograbili značajno prvo mjesto u grupi, ali Srbija nema baš za čim da žali, osim da brine nad zdravstvenim stanjem Avramovića i Vukčevića. A ako to bude kako treba, potpuno je nebitno ko nas čeka poslije Finske, odnosno sa kim ćemo se boriti za ulazak u polufinale. Jer svaka utakmica među najboljih 8 selekcija jeste malo finale prije finala.
Ispod naslaga večerašnjeg poraza evidentno je da Srbija igra sasvim dobro, sa upornom i znalačkom odbranom, sa Gudurićem i dva odlična Jovića, i naravno sa nestvarnim Džokerom (kako Amerikanci od milošte zovu Jokića).
Sve je dakle kako treba. Perspektiva zlata i šampionske titule se nimalo ne mijenja. Njemci nas čekaju u polufinalu, i ne znam koji je ozbiljni navijač mislio da se do zlata može doći mimo njih? Ako i ima svakojakih spekulacija, kadrovi sa parketa i sale za pres konferenciju govore da deda Svetislav zna šta radi.
