Piše: Vuk Bačanović
Kada su austrougarske trupe krajem 19. vijeka prodirale u Bosnu i Hercegovinu, glavna instrukcija iz Beča data novouspostavljenoj kolonijalnoj upravi je glasila da se ne smije dozvoliti međusobno približavanje stanovništva pravoslavne i islamske tradicije. To je bilo logično jer su ove dvije etno-konfesionalne grupe, pravoslavni Srbi i najprije muslimani u Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori činile glavninu stanovništva u BiH, te bi njihova saradnja i zajednička borba stvorila blok koji bi uveliko otežao daljnju austrougarsku kolonizaciju balkanskog poluostrva.
Zbog niza nepovoljnih okolnosti, a posebno zbog lidera kojima je kolonizatorov peškeš bio najbolja motivacija za jačanje i održavanje tribalističko-sektarijanskog šovinizma, svaki put kada ova saradnja ne bi zaživjela, dvije grupe su u kritičnim istorijskim trenucima radile jedna protiv druge i to redovno na sopstvenu propast i jačanje kolonizatorskih pozicija.
Upravo zbog toga je svaki tračak nade da stvari mogu krenuti u suprotnom pravcu izuzetno bitan. U novoj, rekonstruisanoj vladi Crne Gore premijera Milojka Spajića, Bošnjačka stranka je dobila 6 ministarskih pozicija uključujući potpredsjedničko mjesto, što znači gotovo trećina mjesta u vladi.
Zbog čega je ovo važan događaj?
Zbog toga što u potpunosti uništava propagandu DPS-a, njegovih političkih satelita, nazovi intelektualaca i propagandista da će „četnička“ vlada Crnu Goru pretvoriti u mračno srednjovjekovno društvo u kojem će ozloglašeni svetosavski klerikalci „Crkve Srbije“ vladati u maniru glavosječa i mučitelja iz popularne distopijske serije Sluškinjina priča. Bitan je i zbog toga što demantuje propagandnu tvrdnju da je dukljanska ideologija proizašla iz spin kuhinja hvatskih rasističkih 19-vijekovnih ideologa jedina garancija ravnopravnosti građana Crne Gore svih etničkih i vjerskih grupa, a posebno je bitna jer potpuno razbija mit da je ta ravnopravnost sačuvana unatoč, a ne zbog politike Mila Đukanovića.
Može se reći da je novi sastav vlade jedan od niza udaraca dukljanističkoj ideologiji od kojeg će se teško oporaviti, posebno u trenutku kada starim propagandnim metodama pokušava dići hajku protiv inicijative za obnovu Njegoševe kapele na Lovćenu – čije je rušenje bilo simbol poniženosti istorijske Crne Gore. I još više od toga, jer on pokazuje i dokazuje da je istorijskoj Crnoj Gori nije potreban artificijelni dukljanizam ili bilo koji drugi oblik srbomrzačkog i antiistorijskog crnogorstva da bi je njeno dominantno pravoslavno i muslimansko stanovništvo, odnosno Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Albanci doživljavali kao svoj iskonski dom. Štoviše, ovakvim sastavom vlade je dokazano da je dukljanizam samo jedna od prepreka ka takvoj Crnoj Gori, odnosno logičan nastavak DPS-ovskog vulgarnog i opskurantskog srbovanja iz izdajničkih kuhinja državne bezbjednosti.
Koliko, u tom smislu, jadno zvuče žalopojke DPS-ovih kadrova koji ovih dana, kao standardno loši glumci i moralistički pozeri, podsjećaju na Srebrenicu i druge ratne zločine, nesvjesni da im se jezivo propagandno poigravanje tim stradanjima upravo vratilo poput bumeranga. Međutim, prerano je za zanos. Nova vlada tek mora dokazati da nije samo privremena rokada, već da ima ozbiljan program obračuna sa svim avetima prošlosti.
To najprije podrazumijeva sređivanje stanja u vlastitoj kući, to jeste mudar kulturno-politički obračun sa svim oblicima tribalističko-sektarijanskog šovinizma, koji se ne može bazirati na prostim uravnilovkama, već na jednom širem društvenom dijalogu. Crnoj Gori nije potrebno bježanje od prošlosti, već njeno pravilno shvatanje, a posebno udaljavanje od njenih svih dosadašnjih, jedanko netačnih, ideoloških pojednostavnjivanja. Dalje, osmišljanjem realnih politika regionalnog približavanja pravoslavnog i muslimanskog stanovništva, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, a koje i dalje međusobno isprepleteno živi od Đevđelije do Bihaća, Crna Gora bi dobila mogućnost da postane stožer jednog takvog istorijskog okupljanja, koje je prijeko potrebno u burnim globalnim kretanjima koja slijede.
Sjetimo se lekcija Dimitrija Tucovića o susjednim malim etničkim grupama u kandžama interesa velikih sila i načinima njihovog otpora. Budućnost Crne Gore se upravo lomi na ovom pitanju jer otklon od sektarijansko-tribalističkog šovinizma na jedan sofistikovan način ne znači ništa drugo nego povratak Crne Gore samoj sebi, budući da je njena prvobitna državna ideologija – ideologija okupljanja, a ne truljenja u bezinteligentnim provincijskim trvljenjima koja su joj u amanet ostavili tobožnji kosmpoliti propalog bivšeg režima.
