Piše: Vojislav Durmanović
Zamislimo pravoslavnu monahinju skroz lišenu poze, iza krigle piva u radničkoj kafani nekog pariskog predgrađa, dok sirovost života, suza i psovke pulsira svud unaokolo. Marija Skobcova živela je od uverenja da je život verodostojan jedino po tragovima koji ostaju u životima bližnjih i kako samo to što smo dali zaista imamo. Govorila je da misli suviše levo za crkvu, a odveć crkveno za levicu.
Tako su njene zamisli o podruštvovljenju milosrđa u praksi najdirektnije moguće ostvarivane kroz službu prezrenima i nevoljnicima bez institucionalnog posredovanja: živela je rame uz rame sa marginalizovanima, nevidljivima u gradu svetla, a svoj kaluđerski stan pretvorila u njihov zajednički dom. Rođena 1891. kao plemkinja u Rigi, rano je proživela plamen petrogradskog radikalnog podzemlja između prevrata 1905. i 1917. godine. Poetički je bila saputnik Srebrnog doba ruskog simbolizma Aleksandara Bloka i Ane Ahmatove. Posle boljševičke revolucije, zgađena beskrupuloznim makijavelizmom Trockog i tretmanom tobože isluženih saboraca, saučestvuje u zaveri protiv njega.
Tokom građanskog rata, postala je prva žena gradonačelnica u sovjetskoj Rusiji, u gradu Anapi. Po belogardejskom zauzimanju Anape, izvedena je pred sud – međutim, glavni sudija bio je njen bivši učitelj u koga se zaljubila i uskoro se venčavaju. Nakon emigrantske skitnje po Evropi (u Jugoslaviji rađa kći Anastasiju), 1923. skrasili su se u Parizu.
Anastasija 1926. umire od gripa i Marija se 1932. razočarana u brak predaje monaštvu, ali uz uveravanja da se neće asketski izmestiti iz sveta – već ga oberučke prinositi Hristovoj pobedonosnoj samilosti. Kada je sa nacističkim terorom za hrišćane čitave Evrope nastupilo doba ispovednika, već je bila bliska Slobodnoj Francuskoj: rukovodila je izdavanjem lažnih krštenica za hiljade Jevreja skrivanih u crkvenim prostorijama, pogotovo tokom zloglasne racije na Velodromu u leto 1942. – sve do provale Gestapoa u njenu zajednicu naredne godine. Marija je pogubljena zajedno sa sinom Jurijem i ostalima iz pariske bratije u gasnoj komori mesec dana pre oslobođenja logora Ravensbruk. Proslavljena je 2004. u istočnom pravoslavlju, a poštuju je i anglikanci, kao Mati Marija Skobcova Pariska:
(Tropar, glas 4.)
Jagnje Tvoje, Isuse, Marija, vapije velikim glasom:
Ljubim Te, Ženiče moj, i radi Tebe stradanja podnosim;
krštenjem se razapeh, da bih u Tebi carstvovala, i umrijeh, da bih s Tobom živjela.
Primi me kao žrtvu čistu, jer iz ljubavi sebe prinesoh Tebi.
Molitvama njezinim, Milostivi, spasi duše naše.
Sa istorijskog motrišta pomalo ironično, ali upravo je vladika Nikolaj Velimirović ubedljivo ukazao na nadopunjavanje crkvenog i socijalističkog učenja u obrazloženju odbijanja Nedićevog zahteva da zvanično anatemiše pojavu marksističke ideologije među narodom, rekavši da ,,ako sutra komunizam, kao što ima izgleda, prizna veru i odrekne se bezboštva u svome partijskom programu, mi nemamo ništa protiv komunizma i njegovoga ekonomskog programa i uopšte protiv njegovoga političkoga programa.” Govori li se danas o verski osvešćenom socijalizmu, prvo na um verovatno pada harizmatska pojava Huga Čaveza. Srednjovekovlje pamti jevanđeljski egalitarizam Tome Mincera i njegovu kavgu sa nemačkim knezovima, ili šejha Bedredina, koji je sufijsko učenje o tevhidu razvio u pobunu protiv hijerarhije osmanlijskog feudalizma, što naknadno epski opevava Nazim Hikmet.
Naš antinacistički i antikolonijalni Narodnooslobodilački rat takođe je proneo istorijskom pozornicom i ličnosti poput vođe levih zemljoradnika Dragoljuba Jovanovića, koji je najpre popularisao republikansku borbu španskog seljaštva protiv klerofašističkih latifundista, ili unamunovskog egzistencijaliste i ekspresionističkog pesnika, prvaka Osvobodilne fronte Edvarda Kocbeka, skeptične prema marksističkoj algebri klasne borbe, u ime toga što su smatrali produhovljenijim smislom socijalne pravde. Baštinik takve vizije bio je i najuži saradnik Skobcove, filozof Sergej Bulgakov, čiji je kredo bio da je socijalizam bez Boga idolatrija čoveka, a hrišćanska vera bez socijalne pravde pobožnjačka izdaja Hrista.
On je odlučno odbacio takozvani socijalni nauk Rimokatoličke crkve kao oruđe klerikalne dominacije Vatikana, uistinu zagovarajući duhovnu revoluciju za oboženje svakog pojedinca kao put ka ekonomskoj, kao pretpostavci potpune slobode ličnosti od ralja mehanizacije i klasnog otuđenja – ono što je mati Marija Skobcova kako predanim radom, tako i samom žrtvom za jevanđeosko carstvo empatije, ono narodno ,,uvek i doveka” posvedočila.
