Piše: Vuk Bačanović
“Kada govorimo o tome da li Srbija može da bude pouzdan partner – da, može. I na tome radimo svaki dan“, izjavio neposredno pred zasjedanje Svesrpskog sabora 8. juna u Beogradu američki ambasador u Srbiji, Kristofer Hil, dodajući da čak i unutar američko-srpskog neslaganja oko pitanja priznanja Kosova postoji “prilično dobra saradnja”. I zaista, američka i srpska škola rijalitija svakim danom ostvaruju sve (pri)ličniju saradnju, pogotovo kada je u pitanju duga tradicija usavršavanja edukacije srpskih opsjenara. Čija se glavna lekcija ogleda u savladvanju vještine kako “prilično dobru saradnju” i “pouzdano partnerstvo” sa supersilom koja nam je okupirala dio državne teritorije i konstantno nas kinji i magarči, uspješno kombinovati sa opsjenom da smo mnogo zajebani. Sjeća li se još iko provladinog okupljanja “Srbija nade” od 26. maja prošle godine, kada je kosovska policija iskoristila odsustvo muškaraca koje su strukture SNS-a organizovano dovele u Beograd da pokažu koliko smo zajebani u odbrani našeg predsjednika, da bi policija “Kosova” tu priliku iskoristila da poskida preostale srpske zastave sa lokalnih institucija u opštinama sa srpskom većinom? Ili kako je naš predsjednik stavljao vojsku u borbenu gotovost svaki put kada bi ostatke ostataka srpskog suvereniteta na Kosovu od javnih preduzeća preko elektroenergetskog sistema, do policije, carina, registarskih tablica i ličnih dokumenata predavao u ruke kosovskih institucija? Sjeća li se neko trabunjanja vinovnika ove veleizdaje i njihovih histeričnih kritičara o “Srpskom svetu” koji samo što se nije vaspostavio? I da to „guraju Amerikanci“?
A da li se neko sjeća niza sporazuma o specijalnim i paralelnim odnosima SR Jugoslavije, a potom Srbije i Republike Srpske iz 1997., 2001. i 2006., a koji su u potpunosti u skladu sa odredbama američkog okupacionog projekta poznatog još pod imenom Opšti okvirni sporazum za mir, odnosno Dejtonski sporazum? Ne? Teško da se iko uopšte sjeća i samog sporazuma, a kamoli njegovih odredbi, pa je zbog toga i moguće da se realizacija jedne od njih predstavi kao slavodobitni zaključci Svesrpskog sabora. Jer u njima, osim novih nakićenih opštih mjesta o tome kako će se sve činiti za Srbe i srpstvo, nema ništa naročito novo. Još 2006., a u skladu sa prethodnim sporazumima, Srbija i Srpska su se usaglasile da će sarađivati u oblastima kao što su. privreda i korišćenje privrednih resursa, planiranje, zakonodavstvo, privatizacija i denacionalizacija, nauka i tehnologija, obrazovanje, kultura i sport, zdravstvo i socijalna politika, turizam i zaštita okoline, informisanje, zaštita sloboda i prava građana u skladu s najvišim međunarodnim priznatim standardima, suzbijanje kriminala. Čak i ono što je u zaključcima sabora – 49 njih u kojima se često duplira jedna te ista tematika – predstavljeno kao «Nacionalni savet srpskog naroda» već odavno postoji kao «Veće za saradnju Republike Srbije i Republike Srpske.»
Doduše, ono što je prošlo ispod žita od silnog deklarativnog zalaganja za nacionalnu kulturu i identitet jeste da Svesrpski sabor «ne podržava Rezoluciju o Srebrenici» bez detaljnog obrazlaganja šta to uopšte znači. Da li Sabor zločin u Srebrenici priznaje kao akt genocida ili ne priznaje? Ako priznaje zbog čega priznaje, a ako ne priznaje zbog čega ne priznaje? Opšte mjesto da je došlo do «kolektivnog okrivljavanja celog srpskog naroda, koji je neprihvatljiv i ne može biti sproveden u delo» je netačno u mjeri u kojoj nam niko ne saopštava šta će konkretno biti poduzeto da inkriminacija ne bude sprovođena. Da li Sabor priznaje ili ne priznaje zakonodavstvo koje je visoki predstavnik Valentin Incko donio po ovom pitanju? Čini se da u potpunosti priznaje, baš kao što potpuno nelegalo postavljanje Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH ne drži neprihvatljivim, već samo «neprimjerenim» (šta god to da značilo) čime svaka mantra o «narušenom Dejtonskom mirovnom sporazumu» postaje potpuno besmislena. Sabor dakle priznaje okupacionu administraciju u BiH i sva njena nametnuta zakonodavstva. Štoviše, vanparlamentarnom saborskom odlukom da Sretenje, odnosno 15. Februar kao Dan državnosti Republike Srbije postaje i Dan državnosti Republike Srpske predstavlja konačno sprovođenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj: U-2/18 kojom se proslavljanje 9. januara kao «Dana Republike Srpske» proglašava neustavnim, što implicira da je Dodikovim prethodnim prihvatanjem nametnutih odluka Kristijana Šmita o izbornom zakonu, Republika Srpska u potpunosti vraćena u kolonijalni ustavno-pravni poredak BiH.
Uzimajući u obzir vučićevsko srbovanje kosovskog iskustva, osnovana je bojazan da se radi o uvodu u daleko bolnije kompromise sa međunarodnom administracijom, ili kako bi to opisao ambasador/guverner Hil, u nastavak «pouzdanog partnerstva». U ovom kontekstu čak i decenijama zakašnjela odluka o državnoj memorijalizaciji žrtava ustaškog genocida u Drugom svjetskom ratu, odnosno najava gradnje monumentalnih spomen zdanja u Donjoj Gradini i Beogradu, nije ništa drugo do pristajanje na koncept postjugoslovenskog «rata genocidima» odnosno logike kolonijalnog sponzorstva jednostrane UN Rezolucije o Srebrenici, čime se kultura sjećanja bliskih balkanskih naroda nastoji svesti isključivo na vulgarnu viktimizaciju i banalni kuturološki redukcionizam transgeneracijskih trauma. O tome koliko pridjev «svesrpski» odgovara stvarnosti, svjedoči da su na njega pozvani isključivo oni političari koji imaju lojalan stav prema Aleksadru Vučiću, a koji je, ovim povodom, u maniru latinoameričkih banana-diktatura, na proameričkoj TV Pink biva opjevan kao «Aleksandar-komandant». Stanje bez ikakvog pretjerivanja, podsjeća na posljednje dane nacističke okupacije kada su ostaci nedićevske uprave njemačkom komandantu Beograda donosili na uvid našvrljanu budnicu «Vila Rajvijojla poziva srpski narod» koja je trebala poslužiti kao poziv na lojalnost Trećem Rajhu, a ovaj ih u čudu priupitao: «Was ist vila?“
Sve ovo ne znači da je Svesrpski, kao i bilo koji drugi nacionalni sabor na Balkanu, nešto što je načelno loše. Naprotiv. Međutim, takvi sabori bi morali biti kruna decenijskih nacionalnih slobodarskih strijemljenja i brižljivo osmišljenih ekonomskih, političkih i kulturološko-identitetskih strategija, a ne ad-hok sazvane folklorne smotre u svrhu bizarnih dnevnopolitičkih previranja i kratkoročnih predizbornih muljanja pod kolonijalnom palicom sa dalekosežnim posljedicama. Sa Milom Lomparom se u mnogome ne slažem, ali je njegova opaska da «kod nas postoji identifikacija nacionalne politike sa državnom politikom», a što… «nije opravdano sa stanovišta stvarnosti, jer realno gledano, srpski narod živi u okupiranom položaju» je u potpunosti tačna. Međutim treba imati na umu da dekolonizacija uma ne može proizaći iz povlađivanja kolonizatoru, ili čak iz otvorenog i prikrivenog lijepog sjećanja na one prethodne. Na kraju krajeva, zar sam slogan „Jedan narod, jedan sabor“ ne asocira na istog „genijalnog“ scenaristu koji je 2021.u Narodnom pozorištu u Beogradu, u okviru proslave Dana pobjede nad fašizmom, upriličio izvođenje himne Ljotićevog Zbora „Mrtvi niste o druzi mili“? Dok se takvim genijalcima bude prepuštala kultura sjećanja, ostaje nam samo da se bavimo genijalnim saborskim zaključcima poput „Svesrpski sabor utvrđuje da je naziv naroda jedan i da ga je nemoguće menjati.“ Zaista, ne smije? Kakve li radosti. Kako se toga ranije nismo sjetili? Na sljedećoj smotri folklora za ambasadora Hila, to ne smijemo propustiti da utvrdimo, pa nam se možda smiluje i ne promjeni ga.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
