Piše: Oliver Janković
U susret predstojećem Mundijalu u Sjevernoj Americi, koji počinje za mjesec dana, redakcija Žurnala će evocirati uspomene jednog 50-godišnjaka, na sve prethodne mundijale, koje su on i njegovi vršnjaci mogli da zapamte. Večeras čitamo o prvom Mundijalu u 21. vijeku; o prvom koji se igrao u dvije države; i o prvom koji se nije igrao u Evropi ili Americi. Domaćini 17. Svjetskog prvenstva u fudbalu bili su, udruženim snagama, Japan i Južna Koreja. I kako to obično biva, ovo prvenstvo je potpuno preokrenulo poredak i odnos snaga sa prethodnog. Francuska, aktuelni prvak svijeta (u međuvremenu je 2000. postala i prvak Evrope) nestala je u nekoj „crnoj rupi“ nedostatka takmičarske pažnje, zasićenja ili čega već… Sve njene zvijezde su došle u Koreju, i očekivao se rutinski prolazak grupe u kojoj su još bili Senegal, Danska i Urugvaj. Međutim, desili su se neobjašnjivi porazi od Senegala i Danske! Uz remi sa Urugvajem, to je značilo samo jedno: ranu eliminaciju i prepuštanje trona nekom drugom. A taj neko je bio onaj kome je titula izmakla u Parizu. Ronaldov i Rivaldov Brazil, uz puno drugih zvijezda, među kojima i jedna „super nova“ – Ronaldinjo, budući lider Barselone.
VAR SOBA: 40. godina Mundijala – 1998. Zid(an) glavom o Brazil!
Nekoliko senzacija
Ni ovaj Mundijal nije prošao bez čuda sa Balkana. U SAD 1994 je Bugarska bila četvrta; u Francuskoj 1998 je Hrvatska zauzela treće mjesto; a ovdje na Dalekom Istoku istorijski uspjeh su postigli Turci, takođe osvajanjem trećeg mjesta. Ekipa sa Bosfora, koju je predvodio Hakan Šukur (lider Galatasaraja) odigrala je dva bara-bar meča protiv Brazila: u grupi su poraženi sa 2:1, a onda u polufinalu matirani špic-udarcem Ronalda (1:0). Pored ta dva poraza, od ekipe koja će postati šampion svijeta, Turci su se prošetali pored Kine i Kostarike u grupi, a potom u osmini-finala izbacili vrlo dobri domaći Japan. U četvrt-finalu su bili bolji (poslije produžetaka) od Senegala, afričke ekipe koja je ponovila uspjeh Kameruna iz 1990 – ulazak među 8 najboljih ekipa na svijetu. Turci su, u utakmici za treće mjesto, uspjeli da pobjede i drugog domaćina, Južnu Koreju. Tako su se domogli postolja, i učinili nešto što nije pošlo za rukom ni Portugalu, ni Italiji, ni Španiji. Naime, na putu do polufinala, Koreanci su pobjedili sve ove, tada velike, evropske fudbalske sile.
Portugal se raspao sam od sebe, još u grupnoj fazi, pa nije iznenađenje što je poražen i od Koreje. Ali pobjede Koreje nad Italijom i Španijom su prekrivene velom diskutabilnih sudijskih odluka, koje su, bez sumnje, pogurale domaćina ka polufinalu.
Ovoj vrtešci velikih iznenađenja na Mundijalu 2002. mogli bismo dodati i rano ispadanje Argentine, još u grupi, a i poraz Švedske od Senegala u osmini-finala. Neočekivan je prolazak vrlo osrednje njemačke ekipe sve do samog finala, serijom skromnih rezultata protiv, srećom dopalih, lakih protivnika: 1:0 protiv Paragvaja, 1:0 protiv SAD i 1:0 protiv J. Koreje. Njemce su, na putu do finala, predvodili izvanredni golman Bajerna Oliver Kan, i pravi lider na terenu, Lužički Srbin Mihael Balak.
VAR SOBA: 40 godina Mundijala – 1994. najbolji dio ljeta, duet Romaria i Bebeta!
Rivaldo, Ronaldo, Ronaldinjo
Ovu igru prezimena iz podnaslova mogli bismo nazvati brazilskom fudbalskom komparacijom, koja objašnjava svjetsku dominaciju ove ekipe od 1994 do 2006. Rivaldo je jedan stameni igrač između veznog reda i napada, koji ima nevjerovatan pregled igre i osjećaj za vrijeme. Još je u Francuskoj zablistao svojim sjajnim partijama, a na ovom prvenstvu se pokazao kao sjajan partner Ronaldu, kome je, brojnim asistencijama, omogućio postizanje 8 golova i titulu najboljeg strijelca šampionata. I taman kada pomislite da od brazilskog Ronalda nema boljeg ni uspješnijeg fudbalera u istoriji (Ronaldo je drugi na vječitoj listi mundijalskih strijelaca sa 15 golova na tri prvenstva), jer se realno radi o nekom ko je rame uz rame sa Peleom, Maradonom i Mesijem, – moraćete da obratite pažnju na još jedno brazilsko čudo, na „malog Ronalda“ = Ronaldinja, koji je svojim magičnim potezima doprinio ovoj petoj tituli Brazila.
Naročito se to odnosi na utakmicu četvrt-finala protiv Engleske, gdje je iz slobodnog udarca sa oko 30 metara lobovao engleskog golmana, a prije toga asistirao Rivaldu za veliku pobjedu.
I konačno, još jedan kuriozitet. Dvije reprezentacije sa najviše uspjeha na svjetskim prvenstvima tokom 20. vijeka, Brazil (4 titule do tada) i Njemačka (3 titule do tada), nijesu igrale nikada jedna protiv druge na mundijalima od 1930. do 1998., i tek su se sada sastale u finalu Mundijala 2002. Bila je to prilika da Njemci izjednače sa Brazilom broj osvojenih svjetskih titula. Ali, samo na papiru. Njemačka ni u jednom finalu nije izgledala bespomoćnije. Dva gola Ronalda, uz veliku pomoć (kod oba gola) Rivalda – za nadmoć Brazila nad „ostatkom svijeta“ kojom je otpočeo novi milenijum.
