Piše: Elis Bektaš
Opskurantizam ili opsukrancionizam svoj je život započeo kao filosofski pojam, posudivši ime od latinskog izraza za mrak i uspostavivši se kao antipod prosvjetiteljstvu i širokoj raspodjeli znanja.
Premda je riječ o jednom od najranijih svjetonazora u ljudskoj povijesti, te se svjedočanstva o njemu mogu pronaći u najranijim zapisima, opskurantizam je definisan tek u osamnaestom vijeku kao anti-intelektualni stav koji svjesno zamagljuje uvid u stvarnost i protivi se obrazovanju kao opštedruštvenoj kategoriji kako bi sačuvao privilegije elita. Niče ga naziva mračnim umijećem čija suština ne leži u zamračivanju pojedinačnog razumijevanja već u težnji da zacrni opštu sliku svijeta i zamrači samu ideju postojanja.
U svom nastojanju da ograniči obrazovanje i tekovine znanja samo na vladajuću klasu, opskurantizam je antidemokratski u svojoj najdubljoj prirodi i teži da većinu ljudi drži podalje ne samo od obrazovanja već i od saznanja bitnih za politički i ekonomski život zajednice.
Opskurantizam je u njegovim prapočecima odlikovala sklonost ka zamršenom i složenom, hermetičnom govoru koji je ostajao nerazumljiv za najšire društvene slojeve, što nije bilo teško postići u epohama u kojima su ti slojevi bili uskraćeni za obrazovanje. No, sa ekspanzijom obrazovanja postajalo je sve nezahvalnije zamračivati stvarnost visokoparnim i često zaumnim govorenjem koje je, bez obzira na sadržaj govorenog, skoro uvijek političko jer ga pokreće intencija da govornika pozicionira kao posvećenika, inicijanta i člana elite, pa samim tim i pozvanog da upravlja onima koji takav govor, jer su primitivni i priprosti, ne mogu razumjeti.
Taj je proces doveo do uspostavljanja alotropske modifikacije opskurantizma, odnosno do njegovog varijeteta koji se više ne služi kompleksnim i izvještačenim govorom čije razumijevanje zahtijeva saučesništvo u posvećenosti i iznuđeni kognitivni trud primaoca, već je posegnuo za jednostavnim, širokim društvenim slojevima razumljivim govorom, ali neoopskurantizam taj govor i dalje uspijeva koristiti za zamračivanje stvarnosti odnosno za lupetanje semantičkih kretenluka i idiotluka na način koji dijelu javnosti, dugotrajno izložene ideološkoj i vaspitnoj dresuri, izgleda kao smisleno govorenje.
Alija Izetbegović krajem prošlog i Aleksandar Vučić u ovom vijeku izraziti su i paradigmatski modeli neoopskurantizma, no nipošto ih ne treba smatrati za izuzetke, još manje za usamljenike. U posttranzicijskim i postjugoslovenskim državicama, neoopskurantizam je temeljni registar političkog, ali često i akademskog govora pri čemu je ovaj potonji rastrzan između nastojanja da visokoparnošću ostane vjeran svojoj projektovanoj ulozi i nastojanja da se vulgarizacijom i kolokvijalizacijom jezika približi masama i tako opravda svoj raison d’etre.
Ako su Izetbegović i Vučić pape neoopskurantizma, tada su Zukan Helez, Ramo Isak, Aleksandar Vulin i Ana Brnabić, skupa s nepreglednom kamarilom sličnika, njihov kardinalski prsten. No, kardinali neoopskurantizma prinuđeni su, da po diktatu dijalektičke nužnosti, posežu za sve vulgarnijim i sve priprostijim govorom kojim iskazuju sve grđe i grđe semantičke, ali i etičke, kretenluke i idiotluke i na taj način zamagljuju i zamračuju uvid u stvarnost.
Moraju tako, jer bi u protivnom društvo uvidjelo da sve postjugoslovenske vlasti nisu upravitelji država kao nacionalnog i građanskog prostora već su namjesnici koji su kroz izopačen i birokratizovan pseudodemokratski izborni sistem postavljeni da sprovode interese korporativnog neokolonijalizma, pa i po cijenu odumiranja zajednica koje su im povjerene na upravu.
Jedino što je u svemu tome istorijska konstanta jeste atavistička glad za vlašću i tupost najširih društvenih masa koje i u visokoparnim opskurantistima i u debilnim neoopskurantistima vide one koji su pozvani i sposobni da ih vode. Obrazovanje kao opštedruštvena vrijednost uspjelo je reducirati manevarski prostor izvornom opskurantizmu, ali se pokazalo kao nemoćno pred zadaćom oslobađanja čovjeka od ideološke dresure i od volje za potčinjavanjem.
