Piše: Elis Bektaš
Marko Perković Tompson već decenijama je magnet za novinare, kolumniste, analitičare… kako u Hrvatskoj tako i u okolnim zemljama i zaista se čini da se o toj temi više ništa novo i pametno ne može reći. Ratno i propagandno ludilo devedesetih, vulgarni nacionalizam, homogenizacija nacije, koketiranje sa ustaštvom, ideološki i kulturološki obračun sa jugoslovenskim naslijeđem… sve je išlo na ruku drčnom đilkošu iz Čavoglava u Drniškoj krajini, čiji meteorski uspon, prema svjedočenju Borisa Dežulovića, započinje skoro nadrealno, kada je donio svoju demo-kasetu u jedan splitski kafić pa su ga lokalni mangupi iz puke zajebancije ubijedili da je njegovo disonantno drečanje sušta genijalnost.
Ambicioznom seljačetu nedostajalo je samo to malo ohrabrenje, sve drugo je bilo spremno za njegovo stasavanje u zvijezdu – Tuđman svoj Zbor narodne garde i kasniju Hrvatsku vojsku nije mogao okupljati oko Krležinog Petrice Kerempuha i Marulićeve Judite, a pogotovo ne oko Nazorovih, Ujevićevih i Šopovih stihova. Trebalo je nešto jednostavnije i primitivnije, nešto bliže priprostom narodnom uhu i srcu.
A primitivno ne treba izmišljati, baš kao ni toplu vodu. Matrica za Tompsona već je postojala i bila je razrađena. Malo Bijelog dugmeta, malo Krunoslava Slabinca, malo Lajbaha, malo Lepe Brene i malo Brusa Springstina. Sve je to Perković vješto i lukavo objedinio u svoj muzički i scenski izričaj i začinio ga skarednim ustaškim pjesmuljcima o Jasenovcu i o Francetiću. Takva papazjanija uvela ga je u hrvatski kulturološki i nacionalni imaginarijum kao stožernu figuru, ali i kao politički faktor. Koliko god hrvatska desnica bila naklonjena Tompsonu, ona ga se istovremeno i plaši jer uvijek postoji opasnost da Perković kazni tu desnicu zbog umjerenosti.
Tompson, kao gorljivi nacionalni Hrvat ustvari nastavlja jugoslovenski model kulturne revolucije uz jednu bitnu razliku. Dok je jugoslovenski model bio ideološki, propagandno pa i zakonski kanonizovan i propisan odozgo, Perkoviću je ostavljeno na volju da sam odlučuje kakve će figure sklapati od kockica iz registra nacionalne mitomanije. Tako on ujedno ekvilibrira po tankoj žici zakonske norme, jer je u današnjoj Hrvatskoj slavljenje fašizma, nacizma i ustaštva barem nominalno stavljeno van zakona a institucionalna tolerancija toga pokazuje da je Republika Hrvatska uplašena vlastitom ulogom zakonodavca i onoga ko zakon sprovodi i da je slabačkija od viteške Hrvatske iz Perkovićevih folklornih tlapnji.
Tompson se tako uspostavlja kao, samo naizgled paradoksalna, negacija svega što predstavlja. Dok slavi Hrvatsku koja za svoj ideal ima „europsku uljudbu“, on ostaje Balkanac par exellence, nesposoban da se odmakne od 4/4 ritmova podesnih i za koračnice i za budnice ali i za patetične balade. Tvrdi rok zvuk njegove muzike suviše je impotentan da prikrije njenu folklornu prirodu koja dobrim dijelom stasava na Perkoviću tako omraženom istoku. Zakleti antijugosloven, on je u fenomenološkom i strukturalnom smislu možda i najautentičniji Jugosloven današnjice, nastavljač Bijelog dugmeta i Lepe Brene te demon koji hrvatskom etničkom okviru ne dopušta buđenje iz noćne more vlastite balkanštine. Dok zaziva slobodu za Hrvatsku, smještajući je u romantizovanu i vitešku prošlost, on svjedoči svoj, ali i strah svojih obožavalaca, i od slobode i od budućnosti. Njegova učestala opsesija Bosnom i Hercegovinom odbljesak je nevjerovanja u autentičnost i vitalnost postojeće hrvatske države kojoj je potrebna ta mitska Bosna, skupa sa Hercegovinom, da posluže kao vezivno tkivo trodijelnoj devetnaestovjekovnoj tvorevini.
Ništa od toga nije Tompsonov specifikum, sve su to ustaljene matrice svakog vulgarnog nacionalizma. Pa otkud onda tolika njegova popularnost u hrvatskom društvu? Odgovor na to pitanje višeslojan je i ne može se objasniti samo jednim razlogom. Ali nesumnjivo je da njegovoj popularnosti doprinosi interesovanje koje on budi kod okolnih naroda, prevashodno kod Srba i kod Bošnjaka, među kojima je nemali broj onih koji u Tompsonu vide ultimativni dokaz ustaškog maspoka.
Stvar je ipak nešto drugačija. Činjenica je da nova hrvatska država nije dorasla zadaći uspostavljanja odnosa prema ustaškoj ideologiji i njenom mračnom legatu i da se zadovoljava uglavnom formalnim pristupom koji u praksi često ostaje mrtvo slovo na papiru, ali to ne znači da su horde Tompsonovih slušalaca spremne na sebe navući crnu odoru i krenuti u boj. Tu je više riječ o jednoj uplašenosti pred stvarnošću te o potrebi negativne definicije vlastitog bitka, a negativna definicija – nije definicija. Čitav Perkovićev poetski opus može se svesti na prostu formulu: mi nismo Srbi.
Tome, kao dodatni razlog njegove popularnosti, treba dodati i faktor algoritma inata – nemali je broj onih koji Tompsona slušaju sa osjećajem zadovoljstva jer znaju da će tako iznervirati istočne komšije i pitanje je da li bi ga slušali sa istim žarom kada bi te komšije pokazale malo više kurcobolje za jednu skarednu estradnu pojavu. Umjesto te blagorodne kurcobolje među nemalim brojem srpskih i bošnjačkih nacionalista skoro da se može opipati zavist što nemaju svog Tompsona.
Upravo zato je Tompson zanimljiviji kao simptom nego kao uzrok. On nije toliko ogledalo kolektivne hrvatske svijesti, koliko je refleks jedne nesigurne političke i kulturne elite koja nikada nije uspjela da na ozbiljan način artikuliše šta bi to bila hrvatska „evropska“ ideja, niti je u stanju da izdrži unutrašnje tenzije između hrvatskog i balkanskog u sebi. Tompson je tu kao bolni podsjetnik da je ta podjela, iako retorički naglašena, u stvarnosti neriješena – on je ikona onog što bi trebalo biti odbačeno, ali se ipak slavi.
Još jednom ću se vratiti na pitanje njegove popularnosti. Pa popularan je upravo zato što se previše o njemu govori. U Beogradu, Sarajevu, Podgorici… kada god neko spomene Tompsona kao dokaz hrvatske retrogradnosti, on u Zagrebu postaje malo glasniji, malo prisutniji. U vremenu kada algoritmi upravljaju pažnjom, negativna pažnja je takođe kapital. Što više Tompsona zabranjuju, to ga više slušaju. Što ga više optužuju za ideološki kič i moralni sunovrat, to ga više vide kao glas „pravih Hrvata“. Tako se, naizgled paradoksalno, gradi harizma – kroz zabranu, ne kroz afirmaciju.
Istina je da Tompson u svojoj muzici i estetici nema ništa što nije već viđeno na Balkanu. Njegov zvuk je spoj arhaičnog vojnog marša, jugoslovenskog kitnjastog roka i turbo-folklorne lamentne patetike. Njegovi stihovi nisu dublji od repertoara seoskog veselja, a scenska izvedba bliža je folklornom ritualu nego muzičkom nastupu. On je u stvari savršeno čedo kulture koju nastoji poreći – i upravo je to njegov tragikomični potencijal. On nije otpor Balkanu – on je njegova puna i kičom pojačana afirmacija.
Zato je prekomjerno bavljenje Tompsonom u Beogradu, Sarajevu, Podgorici… ne samo kontraproduktivno već je to i svojevrsno saučesništvo i sadejstvo drekavcu iz Čavoglava. Krajnje je vrijeme da se Tompson prestane koristiti kao omnipotentno tumačenje hrvatske patologije. Umjesto toga, trebalo bi ga početi doživljavati kao balkansku normalnost. To je precizniji pristup, lišen histerije, i taj pristup u sebi nosi nadu da će Tompson s vremenom i u ideološkom i kulturološkom smislu postati ono što u estetskom već jeste – zabava za mediokritetske mase, privremena folk-rok-pop ikona i epizoda koje se niko neće ni sjećati već za par decenija. Uostalom, ni Bijelo dugme ni Lepa Brena, uz svu svoju slavu, nisu objasnili Jugoslaviju. Zašto onda očekivati da Tompson objasni Hrvatsku?
