Piše: Oliver Janković
U susret predstojećem Mundijalu u Sjevernoj Americi, koji počinje za nešto više od mjesec dana, redakcija Žurnala će evocirati uspomene jednog 50-godišnjaka, na sve prethodne mundijale, koje su on i njegovi vršnjaci mogli da zapamte. Večeras je pred nama Mundijal u Francuskoj iz 1998, na kom su prvi put igrale 32 selekcije, i na koji je došao super-dominantni Brazil u namjeri da odbrani titulu. Tu su sve brazilske zvijezde iz 1994. (Dunga, Leonardo, Bebeto, Kafu…) uz dva izvanredna nova majstora fudbala: Rivaldo i Ronaldo. Ova dvojica naročito, svojim golovima i autoritetom na terenu, dovešće Brazil do samog finala, u novoizgrađeni stadion „San Deni“ kraj Pariza.
Neki novi timovi na svjetskoj mapi
Ako su 90. sa istoka Evrope još uvjek igrale zemlje bivšeg komunističkog bloka, a 94. pred svjetsku javnost izašle ekipe Rumunije i Bugarske, sada u Francuskoj, veliki takmičarski uzlet pokazale su reprezentacije zemalja nastalih raspadom SFRJ: SR Jugoslavija i Hrvatska. Obje ekipe su lako prošle grupnu fazu, s tim što su „Jugosloveni“ propustili da naplate Njemcima brojne poraze. Ekipu koja je još u Americi pokazala starost i nedostatak novih lica, Piksi i Mijatović su imali na koljenima sa sigurnih 2:0, da bi se do kraja utakmice srpski fudbaleri borili da sačuvaju 2:2 i bod koji ih je vodio dalje. Fudbal je, dakle, igra u kojoj ti Njemci uvjek mogu napraviti problem, čak i kad ne igraju najbolje. Tim SR Jugoslavije je igrao dobro, sa vedetama evropskog fudbala (pored gore pomenute dvojice, tu su bili Stanković, Mihajlović, Komljenović, Jugović… još uvjek u formi da naprave nešto veliko). Međutim, u osmini-finala ispriječila se Holandija, sa ekipom koja je pretendovala na sami vrh svjeta. U jednoj izuzetnoj utakmici, sa Mijatovićevom prečkom iz penala, kod rezultata 1:1, slavili su Holanđani golovima Bergkampa i Davidsa. I tako du „narandžasti“ spriječili reprizu četvrtfinala iz Firence: Jugoslavija-Argentina. Ovo je, za sada, bio posljednji put da reprezentacija fudbalera iz Srbije i Crne Gore, prođe grupnu fazu nekog svjetskog prvenstva.
Na drugoj strani, Hrvati su imali već uigran tim sa Euro 96, sa vanserijskim fudbalerima, među kojima je prednjačio Davor Šuker, zvijezda Sevilje i Real Madrida, koji će se domoći titule najboljeg strijelca ovog šampionata. U osmini-finala su, u jednoj tvrdoj utakmici, eliminisali Rumuniju (golom Šukera iz penala), a onda su uradili ono što su Srbi propustili: demolirali Njemačku u četvrt-finalu sa 3:0 (opet jedan Šukerov gol) i prošli u polufinale na megdan domaćinu Francuskoj.
VAR SOBA: 40 godina Mundijala – 1994. najbolji dio ljeta, duet Romaria i Bebeta!
Zidanova Francuska
Domaćin se ozbiljno pripremio za ovaj Mundijal, ne samo organizaciono nego i takmičarski. Reprezentacija koja je nestala sa svjetske i evropske mape poslije Mundijala u Meksiku 86, sada se vratila ojačana pravim zvijezdama, koje du predvodili Dugari, Desai, Dešamp (sadašnji selektor), zatim ubojiti tandem napadača Anri i Trezege, na čelu sa njihovom najvećom zvijezdom Zinedinom Zidanom, velikim majstorom fudbalske igre. Lako su se prošetali kroz grupu (S.Arabija, J. Afrika…), pa su izdržali igru živaca sa odbranom Paragvaja, na čelu sa legendarnim golmanom Čilavertom, i postigli gol za pobjedu u produžetku utakmice. U četvrt-finalu su imali epski meč sa Italijom Roberta Bađa, koji je treći put krenuo na svjetsku titulu, i poslije jedne od najljepših utakmica prvenstva, Francuzi su bili pribraniji prilikom šutiranja penala (jer je nakon 120 minuta bilo 0:0)
A kad smo kod lijepih utakmica na ovom Mundijalu, u njih svakako spadaju dueli četvrt-finala između Holandije i Argentine (2:1) kao i Brazila i Danske (3:2). To su bile utakmice pune preokreta i neviđenih majstorija, među koje spada i jedan od najljepših mundijalskih golova ikada, onaj Bergkampov protiv Argentine u posljednjim trenucima meča.
U polufinalu smo gledali fudbal koji plijeni ljepotom i neizvjesnošću. Hrvati su, opet preko Šukera, poveli na stadionu domaćina (izuzetan pas Asanovića i „magija“ Šukera prilikom prijema lopte i šuta na gol), ali ih je, na korak od finala, zaustavio francuski defanzivac Tiram sa dva gola (šuta sa distance). Jedina dva gola koja je ikada (!) postigao u dresu „trikolora“. U drugom polufinalu, gledali smo pravi rat između Brazila i Holandije, koji se, nakon 1:1 (dva lijepa gola Ronalda i Klajverta) završio boljim izvođenjem penala od strane Brazilaca. Djelovalo je, pred finale, da je Brazil u boljem ritmu od Francuske, koja se u prethodne tri utakmice značajno rezultatski kolebala.
U utakmici za treće mjesto vidjeli smo još jedan prelijepi gol Davora Šukera protiv bezvoljne Holandije, i hrvatski tim koji je ispisao istoriju, osvojivši treće mjesto na svijetu.
Finale
I tako dođosmo do samog finala koje će ostati misterija svjetske fudbalske istorije. Kako po činjenici da je Brazil (a posebno Ronaldo, do tog meča najbolji igrač prvenstva) prosto nestao sa terena, tako i po „eksploziji“ koju je, sa dva nezaboravna gola glavom načinio Zinedin Zidan – zvani Zizu. Bio je to njegov, svojevrsni „blic-krig“, od koga se Brazilci nijesu mogli oporaviti niti povezati na terenu, do kraja meča. Priča se da je pola brazilskog tima imalo neko trovanje hranom, dan prije meča. Koliko god ta priča djelovala pretjerano, to je jedino racionalno objašnjenje za pasivnost ovog tima u pariškom finalu, u kom su već „bili viđeni“ sa odbranjenom svjetskom titulom, a završili pred Zid(an)om prve francuske titule prvaka svijeta.
