Povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog redakcija Žurnala u nastavcima donosi raspravu ispovjednika pravoslavlja episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša pod gornjim naslovom. Raspravu je prvobitno objavio episkop Milaš u Dubrovniku 1913. godine, u štampi Srpske dubrovačke štamparije.
Prvi nastavak.
Piše: Episkop Nikodim Milaš
Na dopunu pak onoga, što je pok. Ruvarac na pomenutom mjestu kazao, da su o mitropolitu Vasiliju pisali Vuk St. Karadžić, Nikifor Dučić i Filip Radičević, imam opaziti, da ni jedan od te trojice nije ništa spomenuo o onom dopisivanju između mitropolita Vasilija i rimskih papa. Nije o tome spomenuo ni Filaret (Svяtыe юžnыhъ Slavяnъ, Černigovь 1865. Otd. I.), a ni Golubinski (Kratkій očerkъ istorіi pravosl. cerkveй, Moskva, 1871, str. 672), gdje govori o mitropolitu Vasiliju. Martinov (Annus ecclesiasticus graeco-slavicus, Bruxelles, 1863. pag. 316) spominje Vasilija, crnogorskog isposnika, da je god. 1648. došao u Crnu Goru i sazidao sebi ćeliju u nepristupačnom mjestu i tu provodio sveti život. O Vasilijevoj prevjeri ovaj ruski jezuit ne kaže ništa, premda mu je i bila tu zgoda, jer u istoj bilješci govori o crnogorskom vladici Mardariju, koji je slao 1640.svoje poslanike u Rim, da izjave njegovu pokornost i poslušnost papi Urbanu VIII i rimskoj stolici.
Martinovu ovom, kao što se vidi, nije ništa bilo poznato o dopisivanju između papa i mitropolita Vasilija; ali je zato ovo poznato drugim novijim rimokatoličkim piscima, koji se tijem uskoristiše u svoje svrhe. Spomenućemo samo jednoga, a to je fra Mijo Vjenceslav Batinić, od boljih između mnogih fratarskih pisaca. U svojoj radnji u dvije sveske: Djelovanje Franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka (Zagreb, 1881. 1883.), a na str. 131-133. druge sveske ovaj fra Mijo piše ovo: „Franjevci nisu prestajali širiti kraljevstvo istine. Upravo g. 1661.povrati se u crkvenu zajednicu Vasilij arhiepiskop hercegovački i zahumski, a s njime kalugjeri Sv. Gospodje u Trebinju, izaslavši u Rim igumana Ćirila, da bi uvjerio sv. stolicu o iskrenosti svoje odluke i sinovskoj privrženosti, te da sredstvom iste sv. stolice bude preporučen pažnji dubrovačke republike. Papa Aleksander ljubezno ga prigrli, i poslavši mu dragocieni križ, čašu i obilnu milostinju, pisa Dubrovčanom, neka bi rečenog Vasilija i njegovu braću u svem podupirali, tiem više, što su im sada i katoličkom vjerom postali sjedinjeni. Ovi odnošaji dulje su potrajali nego svi dosadanji u tom pogledu učinjeni pokusi, da se naime Slavjani grčko-iztočne crkve pripoje sv.stolici rimskoj, tomu stožeru kršćanskog jedinstva. Tomu nam je sjajnim dokazom i Vasilijev list, pisan dne 3. siečnja 1671, te poslan papi po jeromonasih Filipu i Simeunu, a naslov sam svjedoči, koliko su stalni bili u pravovjerju, te glasi: „Iže višnjago Boga promišljeniem vsepreosvjaštenomu i Bogom izabranomu, i apostolom ravnoprestolnomu pastiru općenomu svetije vjeri krstianske, svetog Petra namjestniku, i vaselenskom učitelju, nastavnikom nastavniku, ocem ocu, nadahnutom svetago Duha, izbranomu gospodinu i gospodaru Klimentu Desetom papi.“ Iza toga posve sinovnim pouzdanjem priča „namjestniku Petrovu“, kako su se za posliednjeg rata potucali, po gorah i špiljah se krili, te kako je mnogi od njih bio uboden, nmogi obješen, a njeki bili i na kolce nabijeni; nu ipak da su se sada u manastir skupili, ter da se mole pred krstom od pape Aleksandra poslanim, za mnogo ljeta i slavu sv. otca, i da posvetilišta čine „plemenitom čašom“ takodjer iz Rima darovanom. I budući nisu mogli dok je trajao rat nikoga poslati do sv. stolice, da odanle donese milostinju, koju im je papa bio odredio, pak stoga sada šalju svoje izaslanike, moleći, da im se isti milodarpodieli, „ere nam se na velikoj crkvi trulo uvinulo i oko crkve parasuri poukidali od trešnje… i u Turskoj mnogo harča trebue, a mi ne imamo svoieh mnogo baštin, nego što prosimo po zemlji, te se tiem pomažemo, a sveto pismo kaže, svetu crkvu ne ostaviti, koja je bila čuvena po mnogo zemlje.“ – Dočim nam ova izprava svjedoči, da je spomenuti Vasilij sa cielim trebinjskim manastirom ostao vieran katoličkoj crki i jošter gojio najnježnije osjećaje prema glavaru kršćanstva, koje je ovaj sjajnim dobrotvorstvom podržavao, te dočim nam ovo isto pismo razsvietljuje muke hercegovačke braće, primietit nam je da je ovomu raspoloženju i stalnosti arhiepiskopa Vasilija mnogo, ako ne sve, doprinosio bosanski franjevac fra Ivo.“ O ovoj „vjernosti katoličkoj crkvi“ trebinjsko nikšićkog mitropolita Vasilija, koju s takvom pompom prikazuje ovaj fra Mijo, osvjedočeni su danas svi rimokatolici, za koje je sv. Vasilije Ostroški bio pravi i osvjedočeni unijat.
Ako sada prikupimo sve ono, što nam kazuju one isprave, koje Koleti, i poslije njega Tajner, objaviše o mitropolitu Vasiliju, i što po tim ispravama reče novija štampa, tad dobivamo o istom mitropolitu i o njegovim odnosima ka rimskoj stolici evo ovo:
U drugoj polovini XVII vijeka, i posebno u početku 1661. godine, ili u drugoj polovini 1660, hercegovački mitropolit Vasilije Jovanović, koji je stanovao redovno u trebinjskom manastiru sv. Bogorodice, poslao je papi Aleksandru VII u Rim igumana istoga manastira Kirila, da u ime njegovo i trebinjskih kaluđera, kojih je bilo oko 30 na broju, izjavi svoju, svoga nekog brata i svih kaluđera svagdašnju pokornost papi i rimskoj stolici, i u isto vrijeme da prikaže papi i njegovoj kuriji hrđavo materijalno stanje trebinjskog manastira uslijed neprestanih napadaja na manastir od strane Turaka, i da moli za pomoć, kako bi se takvom stanju manastira doskočilo, ujedno i da bi papa preporučio knezu i senatu dubrovačke republike, da bi štitili i pomagali manastiru. Papa je odmah uvažio tu molbu mitropolita Vasilija, pohvalio ga za izjavu njegove pokornosti i poslušnosti rimskoj stolici, poslao manastiru bogate darove i odnosnu novčanu pomoć, i obećao, da će to činiti i unaprijed, radi čega treba da u određena vremena dolaze u Rim po dva trebinjska kaluđera; i posebnim još pismom preporučio je dubrovačkom knezu i senatu, kako samog mitropolita, tako i trebinjski manastir. To je bilo u aprilu 1661.godine. Poslije toga, za devet godina manastir nije ništa primio iz Rima, i tada mitropolit Vasilije odluči pisati opet tadašnjem papi Klimentu X, i u odnosnom pismu prikazuje papi loše materijalno stanje 22 manastira, napominje mu obećanje pape Aleksandra VII. da će pomagati manastir, i moli ga, da bi poslao milostinju manastiru, koju za toliko godina nije primao; izražava mitropolit Vasilije u tome svojem pismu još jaču no prije privrženost, pokornost i poslušnost papi i rimskoj stolici, i da će uvijek za papu Boga moliti. Ovo drugo pismo Vasilijevo datirano je u trebinjskom manastiru u januaru 1671, dakle za ne puna četiri mjeseca pred Vasilijevu smrt. Isprave ne kažu, da li je papa šta odgovorio na ovo Vasilijevo pismo i da li je poslao novaca ili darova manastiru.
Ovo je u suštini sve, što nam prikazuju one četiri štampane isprave o dopisivanju između mitropolita Vasilija i pomenutih rimskih papa. Po ovome ispada, da jedini pobud, radi kojega se Vasilije obraćao Rimu i izjavljivao svoju pokornost i poslušnost rimskoj stolici, bilo je to da bi trebinjski manastir dobio materijalnu pomoć iz Rima, jer da je manastir bio siromašan i oskudan u sredstvima za svoje izdržavanje. O kakvom drugom pobudu za to, koji bi bio pokrenuo mitropolita Vasilija da se obraća papi i da mu jerarhijsku svoju potčinjenost izjavljuje, nema u rečenim ispravama ni jedne same riječi. Tu se spominju nevolje, koje je trebinjski manastir pretrpio i trpi od Turaka, ali se ne kaže, da bi papa imao pomoći, da se radi tih nevolja manastir oslobodi od Turaka i da bi trebalo raditi, da se oduzme ispod turske vlasti trebinjska oblast i da se pridruži kakvoj hrišćanskoj državi, kao što se o oslobođenju srpskih zemalja od Turaka nastojalo krajem XVI i u prvoj polovini XVII vijeka. Nevolje se one spominju samo radi toga, da bi se pokazalo papi rimskom, kako je trebinjski manastir mnogo osiromašio, te se najumiljatije moli papa, da bi i sam pomogao i Dubrovčanima preporučio, kako bi se manastir toga siromaštva oslobodio i dobio mogućnost da bude u onakvom blastostanju, kao što mu priliči. Pa da bi se to postiglo, one isprave kažu, da je mitropolit Vasilije ne samo priznao nad sobom i trebinjskim manastirom papinu vlast, i prema tome odrekao priznanje nad sobom vlasti zakonitog mu pravoslavnog crkvenog starješine, srpskog pećskog patrijarha, nego ujedno uvjerio papu, kako odavna on i trebinjski kaluđeri u svojim molitvama spominju ime rimskoga pape, kao svog jedinog crkvenog starješinu.
A sada pitamo mi, je li to sve moglo baš u istini tako da bude? Da li se može dopustiti i usvojiti, da je mitropolit Vasilije, radi onako prekarne, da se najblaže izrazimo, svrhe, odrekao se pripadništva pravoslavnoj crkvi, da je on onako olako pogazio zakletvu svoje vjernosti toj crkvi i pounijatio se?
Prije no što odgovorimo na ovo važno i vrlo delikatno pitanje, moramo se osvrnuti na jednu ispravu od 1654.godine, dakle za vremena mitropolita Vasilija, a koja se tiče jednoga mjesta, koje je spadalo pod neposrednu njegovu eparhijsku jurisdikciju. Ta je isprava na starosrpskom jeziku, i nalazi se u arhivu kongregacije Propagande u Rimu u jednom svesku sa naslovom: Lettere antiche, Bulgaria e Servia (Vol. 220. f. 286), a koja, mislimo, još nije bila štampom objavljena. Sadrži ta isprava poslanicu, koju je pomenute godine jedan crkveni sabor u Moračkom manastiru poslao rimskome papi Inokentiju X. Sama poslanica naštampana je u Dodatku pod br.VI.
Poslanica počinje sa najvećim slavama pomenutome papi „apostolskom namjesniku i saprestoniku velikog i vrhovnog apostola Petra, svetom, sjajnom i najsvjetlijem prosvjetitelju zapadnih i istočnih crkava“, i sličnim slavama „svemu velikome saboru svete i apostolske saborne rimske crkve.“ Piše tada u poslanici, kako su više puta držani bili pri Moračkoj crkvi sabori episkopa, igumana i kaluđera, i kako su željeli sa tih sabora da pošlju poslanike, koji bi se poklonili „velikom apostolskom prestolu“, ali kako nijesu mogli to da učine, jer su im uvijek Turci priječili; isto kao što to nije mogao da učini ni Pajsije, episkop „od arbanaških zemalja“, kojega Turci umoriše, a koji je episkop određen bio od patrijarha Gavrila, da pođe u Rim i da se mjesto njega pokloni papi. Sada im je zgoda da to učine kroz Pavlina, koji je od papine strane došao u njihov manastir, i koji će mu opisati sve, kako im je. Poslije ovoga piše u poslanici, kako se rečene godine, a po patrijarhovoj naredbi, sastao pri Moračkoj crkvi veliki sabor pod predsjedništvom valjevskog episkopa Jevtimija, a uz učešće „gardijana“ Ananije, mnogih kaluđera i mnogoga naroda „krščjanskog“. Zatijem se tu govori, kako se na saboru žalilo, što su ih otrgnuli „od vrhovnog i najprvog pastira svega svijeta i vaseljenskog crkvenog učitelja“, te ih lišili svake prosvjete. Napominje se dalje, kako su svi bivši srpski sabori bili uvijek vijerni rimskome prestolu, te istu vjernost mu i ovaj sabor zasvjedočava, i tada moli se u poslanici papa, da im pošalje učitelje i „stanpariju“ i sveštene knjige, kako je to učinio za Malu Rusiju i tijem pomogao Rusima. Na kraju kazuje se, kako po patrijarhovoj naredbi šalju u Rim dva svoja poslanika „redovnika gardijana Maksima i Cirtiriona“, da se poklone papi i svemu njegovome saboru; i da bi i sam patrijarh poslao bio jednog svog episkopa, da se papi pokloni i primi njegov blagoslov, ali to nije mogao sada da učini, jer je po ćesarevoj naredbi morao poći u Rusiju.
Velibor Šipovac: Eparhija zahumsko-hercegovačka u vreme Svetog Vasilija Ostroškog
Na poslanici nema ničijega potpisa, nego na kraju nalazi se mali pečat sa imenom episkopa Jevtimija. Stoji zatijem bilješka, da je sabor ovaj bio 1.decembra 1162. godine od stvorenja svijeta, a to je 1654. od Hristova rođenja (premda je u poslanici ova posljednja godina označena sa 1652). Poslije ove bilješke nalazi se opet drugi pečat, i to manastira Morače.
O ovome saboru u Moračkom manastiru zna se do danas samo toliko, koliko je u toj poslanici kazano, jer o tome nema spomena ni u pravoslavnim, ni u latinskim pismenim izvorima, koji su do danas objavljeni. Prema svrsi svojoj poslanica je vještom rukom sastavljena, i po spoljašnjem njenom obliku i po imenima, koja se u njoj spominju moglo bi se pomisliti, da se onaj sabor pomenute godine u istinu sastao u manastiru Morače i onu svoju poslanicu u Rim poslao. Da razgledamo malo pobliže tu poslanicu.
Da je prije one godine Pajsije bio vladika u onim stranama, to je istina, jer to svjedoči sinđelija patrijarha Gavrila, koji je poslije Pajsijeve smrti predao eparhiju nikšićku sa Moračom 1651.godine mitropolitu Vasiliju, do tada samo trebinjskom. Može biti istina, da je tada bio u Moračkom manastiru iguman, ili kao što je u poslanici kazano „gvardijan“ Ananije, koji je u mladim godinama bio u istom manastiru arhiđjakon i tajnik patrijarha Jovana, kao što to kazuje njegov potpis na pismu od 13. decembra 1608, poslatom od istog patrijarha iz tog manastira Hercegu Emanuilu savojskom. Može biti i to istina, da se u ono vrijeme našao u istom manastiru i nekadašnji valjevski vladika Jevtimije, za koga se zna, dase skitao po raznim stranama i nedozvoljenim se sredstvima služio da dobije užičku eparhiju.Može biti istina i ono, da su dvojica „gvardijan“ Maksim i još neki drugi kaluđer namijenjeni bili da pođu u Rim papi se pokloniti. Istina je i to, da u to vrijeme nije bio u srpskim zemljama patrijarh Gavril, nego je bio u Rusiji. Ali nije istina sve ostalo, što piše u poslanici o tome patrijarhu, kao da je on naginjao uniji sa Rimom, da je htio sam u Rim da pođe da bi se poklonio papi, i da je on izdavao naredbe područnim mu srpskim episkopima, da sazivaju eparhijske sabore, sa kojih da bi se slale papi izjave pokornosti mu i poslušnosti. Dobro je poznata djelatnost patrijarha Gavrila, kojega je pravoslavna crkva uvrstila u broj svojih svetitelja, da bi se moglo i samo pomisliti, da je sve istina ono što o njemu kaže poslanica. Ali što je u poslanici potpuna istina, to je ono što kazuje o fratru Pavlinu, za kojega spominje da je papin izaslanik, i da je on imao lično izvijestiti kongregaciju Propagande o stanju rimokatoličke vjere u onim srpskim stranama. O ovome fratru ima više podataka u pomenutoj rukopisnoj zbirci istorijskih događaja, koji se tiču Dubrovnika i okolnih mu mjesta, i tu biva hvaljen taj fratar za njegovu „vanrednu revnost, koju je razvio u širenju katoličke istine u Crnoj Gori i obližnjim zemljama (lo straordinario zelo, che spiegó nella propagazione della cattolica verita nel Montenegro e paesi vicini)“, i posebno ce ističe rad njegov u tome pravcu za vrijeme crnogorskog vladike Mardarija Korećanina (1638-1659), i zatijem, kako je isti fratar uspio obratiti u okolnim mjestima mnoge „šizmatike“ u rimokatoličku vjeru. Isključivom nastojanju Pavlina i pomoćnika mu trogirskog kanonika Franciska Leonardovića ima se pripisati, što se crnogorski vladika Mardarije odrekao pravoslavne vjere i pristupio rimskoj crkvi. Za ovo je Pavlinu u nekoliko spremio bio zemljište stariji jedan fratar, fra Franjo Antun Bertućević, koji je pod konac XVI vijeka nagovarao crnogorskog vladiku, „biskupa“ Herufina, da budu svi „dobri i poslušni svetoj rimskoj crkvi“, i taj „biskup“ Herufin objavljuje to 15. juna 1595, i da svak može dati potpunu „viru“ tome što on piše.
Sjećanje: Mitrofan Ban – Mitropolit Crne Gore, Brda i Primorja (1885–1920)
Događaj o Mardarijevoj prevjeri prikazao je Koleti u Illyricum Sacrum (VII, 128 129). Poslije obične bilješke o tom događaju, tu je naštampano najprije pismo Mardarijevo papi Urbanu VIII, u kojem pismu taj vladika izjavljuje bezuslovnu pokornost svoju i poslušnost rimskome papi. Pismo je na latinskom jeziku, i ta okolnost vodi nas u iskušenje da posumnjamo, da li ga je Mardarije i pročitao; a napisano je ono u čistom kurijalističkom rimskom stilu, koji pokazuje vješto pero lica, koje ga je sastavljalo. Poslije toga pisma štampan je odgovor Mardariju istoga pape od 12.maja 1640. godine, koji ga hvali, što je stupio u zajednicu sa rimskom crkvom, i preporučuje mu, da bude u tome uvijek stalan i da nastoji, da se i sav narod obrati u rimokatoličku vjeru, a osobito da gleda, kako bi se i pećski patrijarh „obratio od laži ka istini, i iz šizme prešao u zajednicu sa rimskom crkvom.“ Ove dvije isprave, radi osobitosti njihove i da se vidi sličnost u pisanju sa onom moračkom poslanicom, privodimo u Dodatku pod br.VII i VIII. U pravoslavnim pismenim izvorima ne spominje se o ovom događaju sa vladikom Mardarijem; ali isti događaj nije od pravoslavnih istoriografa ni oprovrgnut, a po zlom mišljenju, koje i danas vlada kod pravoslavnog crnogorskog naroda, može se slobodno držati, da je istinit. U ostalom, da ta Mardarijeva prevjera nije imala nikakvih posljedica za pravoslavnu vjeru u Crnoj Gori, to je istorija dokazala.
Zašto smo ovdje spomenuli ovaj događaj sa crnogorskim vladikom Mardarijem, vidjeće se dalje.A sada se opet povraćamo na onu moračku poslanicu papi.
Rekosmo, da po formi, kako je ta poslanica sastavljena i po imenima, koja se u njoj spominju, moglo bi se smatrati, da je ona u istinu poslanica jednog sabora, koji je rečene godine bio u Moračkom manastiru, i dakle da se zaista i sastao onaj sabor. Ovo bi se moglo i priznati, samo što bi u takvom slučaju trebalo, da mogu to da potvrde drugi odnosni istorijski podatci, i kad bi to mogli dopustiti jerarhijski zahtjevi, koji uslovljuju svaki crkveni sabor, a osobito sabor sa onako svečanim aparatom, kako je prikazan ovaj sabor u onoj poslanici. Međutijem za ovaj sabor ovo posljednje sasvijem oskudjeva, i nezavisno od toga, što nema u nikakvom istorijskom izvoru ni naj daljega traga o tome, da bi se one godine, kakav crkveni sabor sastajao u manastiru Morači. Na ono predsjedništvo u saboru pomenutog u poslanici avanturiste, za kakvog je poznat onaj valjevski episkop, Jevtimije, suvišno je i zaustavljati se. Dosta je pogledati samo, kako o tome govori sama poslanica. Ali sa jerarhijskog kanonskog gledišta pitamo: kako to, da se mogao onakav unijatski sabor sastati 1654. godine u znamenitom po svojoj prošlosti, i znamenitom u obrani pravoslavlja Moračkom manastiru, kad se zna, da je Morača, zajedno sa Planom, Kolašinom i Nikšićem, spadala još od 1651. godine pod neposrednu jurisdikciju mitropolita Vasilija, a da o tome saboru ništa ne zna zakoniti manastirski arhipastir, niti da se u saborskoj poslanici bar ime njegovo spomene? Kad bi se dopustilo i ne moguće, to jest, da se sabor sastao po naredbi patrijarha Gavrila, koji se u ostalom od dugo vremena prije tog vajnoga sabora nalazio daleko u inostranstvu, zar se može i pomisliti, da bi se sabor mogao sastati bez neposredne dozvole nadležnog eparhijskog episkopa i da bez njegova znanja taj sabor glasuje nešto protivu pravoslavne crkve i da podnosi adresu pokornosti jednom inovjernom crkvenom poglavici, i to upravo u ono doba, kad taj isti eparhijski starješina, mitropolit Vasilije, najviše se bori i nastoji, da nadrugoj strani njegove jurisdikcijske oblasti suzbije pokušaje unije sa Rimom? Kad ovo uzmemo u obzir i ujedno pomislimo, da je kod raznih agenata rimske Propagande prava manija tada bila, da prikazuju Rimu, kako se mal ne sav srpski narod zajedno sa svojom jerarhijom pounijatio, kao što nam to između drugoga najbolje svjedoči onaj poznati nam fantastični izvještaj Propagande od 1648. godine, kad je jedan sami agent Propagande tobože uspio otrgnuti od pravoslavne crkve i pridružiti Rimu nekolika srpska episkopa i mnoštvo sveštenstva i naroda, tada se sa puno uvjerenja može ustvrditi i reći, da onoga sabora u manastiru Morači u decembru 1654. Godine nije nikako bilo, nego se one godine u tom manastiru ili u njegovoj okolini nalazio neko, kome se radi svoje svrhe htjelo prikazati rimskome papi, kako djelo obraćenja u rimokatoličku vjeru, koje se tobože u onim srpskim stranama bilo izvršilo prije nekoliko godina, stoji čvrsto, i kako je nepomična u tim stranama odanost sveštenstva i naroda rimskome papi. Taj neko, kome se to htjelo, nije bio niko drugi nego onaj isti papin poslanik, fratar Pavlin, čije ime spominje ona tobož saborska poslanica, i koji je imao da lično izvijesti papu u Rimu o vjerskim prilikama u onim zemljama.
Nastaviće se…
