Piše: Milorad Durutović
Narodna mudrost kaže: „Ko pita — ne skita“, a u tom kratkom iskazu sadržan je čitav poredak znanja: pitanje kao putokaz, ali i kao čin povjerenja da negdje postoji neko ko zna više. Pitati, prema tome, znači priznati sopstveno neznanje bez stida i bez gubitka dostojanstva, jer pitanje jeste prvi korak na putu ka istini.
Međutim, čini se da se ta narodna mudrost o pitanju i znanju sasvim izgubila u novom, navodno prosvijećenom vijeku. Dio tog rasapa može se sagledati i kroz preobražaj čovjeka kao pripadnika zajednice u građanina — pokornog činioca administracije i ideologije. Znanje je tako prestalo biti put i postalo gotov proizvod, bez prava na reklamaciju.
Franc Kafka je, možda preciznije od drugih književnika evropske moderne, prepoznao da u društvu u kojem autoritet ne mora ništa da objašnjava svaki zahtjev za objašnjenjem, svako pitanje, već u sebi nosi mogućnost sumnje. U administrativnom svijetu Kafkinog Procesa to se može sažeti u obrnutu narodnu maksimu: ko pita — postaje sumnjiv.
Doduše, ne moramo ići u evropski horizont da bismo uvidjeli ovo stanje duha. Meša Selimović ga je do kraja ogolio u romanu Derviš i smrt. Ahmed Nurudin pita za brata. U svijetu koji bi morao razumjeti tu potrebu, on mora da se opravdava zašto uopšte postavlja pitanje. Kada pita: „Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio!“, s druge strane dolazi odgovor strašniji od bilo kakve zabrane: „Ti braniš brata, ja zakon.“
U tom kratkom dijalogu mijenja se smisao čitavog Nurudinovog pitanja. Ono više nije samo pitanje o bratu, jer individualna nesreća odjednom dobija univerzalno značenje: Nurudin shvata da pred sobom nema samo birokratsku mašineriju nego i surovo lice prastarog zakona među ljudima — onog u kojem, njegoševim riječima, „vuk na ovcu svoje pravo ima, / ka tirjanin na slaba čovjeka“.
Ahmed Nurudin polazi od nečega što mu je bliže od zakona: to mi je brat. Druga strana polazi od apriornog opšteg poretka: ja služim zakonu. Nevolja je u tome što i jedno i drugo zvuči razumljivo: prvi brani pravo bliskosti i ljubavi, drugi pravo zakona i moći. No baš tu nastaje najdublji užas, jer nakon tog dijaloga ni za Nurudina ni za čitaoca više nije presudno šta se dogodilo Harunu, ko ga je odveo niti zašto ga drže u tamnici. Strahota postaje ono što se kroz njegovu sudbinu otkriva: čovjek počinje da se pita smije li uopšte da pita. Pa makar i za brata.
Izvor: RTNK
