Piše: Vaso Ivošević
Na Jadranu je danas malo srpskih manastira. Rušilački naleti tuđinaca mnoge su ostavili u ruinama. Za neke se zna samo po imenu ili se spominju u zapisima. Naš narod ovdje pored obale borio se da se održi na svome tlu nezavisan i dostojanstven. Zato je gradio crkve i manastire. Ni po čemu drugome ne bi imao korena. Nisu to bile velike ni bogate zadužbine, nego skromne bogomolje koje su u svojoj siromaštini čuvale i umnožavale duhovno blago.
Od njih svega nekoliko treba spomenuti i manastir Banju kod Risna, hram Svetog mučenika Georgija, o kome se malo pisalo. Još nemamo monografiju ovog malog i znamenitog manastira. Ni ostali u ovome kraju, osim Savine, nisu dovoljno proučavani.
U zapadnom krilu bokokotorskog zaliva, tamo gde se sučeljavaju ogoljela brda, kao stražari nad modrom i, od njihovih senki, skoro potamnjelom površinom mora, u podnožju ljutog krša, iznad šljunkovitog žala, bjelasaju se crkvica i mali konaci.
O postanku ovoga manastira ima više legendi nego sigurnih podataka. Tradicija ga vezuje za doba nemanjićke vladavine, kao i ostale manastire na srpskom Primorju. U ovaj manastir lako je doći. Moderan asfaltni put prolazi ispod samog dvorišta. Tu je u neposrednoj blizini Risan, sa svojim starinama i modernom bolnicom. Iako dolje duž obale tutnji živ saobraćaj, u Banji je uvijek tišina. Samo kroz granje maslina i smokava projuri vjetar i povije vretenaste vrhove kiparisa. A u zimsko doba grmljavina para po njedrima surog i ogoljelog brda.
Manastirska crkva izgleda kao da je juče građena. Sva je kao okupana u čistoći i bjelini. Sa ikonostasa kao da trepte likovi svetih. Žive boje svojom toplinom kao da pjevaju veličanija. Sve je malo, skromno, ali toliko lijepo i svijetlo. Ovdje se u malom kivotu čuva prst Svetog Georgija, obložen u srebro. A naokolo hrama grobnice monaha, a u novije doba i mirjana. Konaci su građeni sigurno kad i crkva i više puta su se obnavljali. Osobito je lijep gornji konak u kome su gostinske sobe i trpezarija. Obnovljen je prilozima najbogatijeg Bokelja u Americi, pokojnog Vasa Đukovića, velikog zadužbinara, čijim sredstvima je podignuta i pomenuta bolnica za koštana oboljenja u Risnu.
Italijanska državna sekretarka za odbranu posjetila manastir Visoki Dečani
U ovom malom manastiru ima dosta istorije. I to ne samo one koja je davno prošla, nego i ove čiji smo svjedoci i savremenici. Gdje god pogleda, čini se posjetiocu, kao da se otvara pred njim prošlost. U Banji je očuvano nešto od blaga bokeljske ikonopisne škole Dimitrijevića-Rafailovića. Pored čuvenog Deisisa, više ikona Spasiteljevih, Presvete Bogorodice, mučenika i svetih otaca. Mala arhiva smještena u jednom povećem kovčegu krije u sebi dragocjeni materijal o političkom i kulturnom životu Boke, za proteklih dvjesta godina. Nešto bogoslužbenih metalnih i tekstilnih predmeta eksponirano je brižljivo u vitrinama. Sve je to proizvod domaće radinosti i danas uspomena na brigu i trud predaka.
Biblioteka je mala. U vrijeme Prvog svjetskog rata soldateska je uništila većinu knjiga.
Ovaj manastir je od davnine imao malo bratstvo. Monasi su držali susjedne parohije i obdjelavali onu malu parčad posne zemlje ispod maslinjaka. Nigdje se tako ne uočava nedostatak materijalnih dobara i uslova za opstanak kao u Banji kod Risna. Namještaj je većim dijelom priložen. Prihoda nema niotkuda. A kad dođete osjetićete odmah da oni koji po svome zavjetu ništa nemaju, sve posjeduju. Po tome je simpatičan ovaj mali manastir. Kao da je uklesan među vrleti, da nema gdje ni da se žanje ni zasađuje. Banjski kaluđeri su ipak uvijek bili zadovoljni sa onim najmanjim. Trebala im je ova molitvena samoća, ova skromnost koja veseli srce. Kao da izlaze pred nas njihovi likovi. Skoro i nema njihovih slika na zidovima. Ali sačuvani su im portreti u djelima. I danas se spominje čuveni iguman Hrisantije Nikolajević, zaštitnik sirotinje i savjetnik omladine; skupljao je lepte da školuje i udomi.
A o obnovitelju manastira i nastojatelju arhimandritu Dionisiju Mikoviću dosta se zna. U naše vrijeme njegov patriotski i naučni rad proučava se i ocjenjuje. Ovaj starac imao je talente koje je umnožavao na korist naroda. Njegova radna soba, sačuvana korespodencija i ostavština u rukopisima pružaju građu da se dosta može napisati o manastiru.
Arhimandrit Dionisije imao je nekoliko učenika od kojih ih još ima živih monaha. Jedan od njih je bio iguman Inokentije Šparović koji je napustio zlatarski zanat i došao kod starca Dionisija. U njegovo monaško ime kao da se utkala sva ljepota duše, onaj blagi pogled i želja da pomogne drugima. Dočekao je biblijsku starost u bdenju i brigama za ljude. Banjski jeromonah Josif Katurić učio je ikonopis u Kijevu. Radio je ikone kroz Boku i Crnu Goru.
Današnji duhovnik iguman Gerasim Čečur poslednji je od Dionisijevih poslušnika. Preko trideset godina proveo je u manastiru Ostrogu, pored kivota Svetog Vasilija. Otac Gerasim malo govori, više se povlači u sebe, u razmišljanje i čitanje Biblije i asketskih spisa. Njegova visoka koštunjava pojava, pogleda kao sa ikone, koji nekuda daleko gleda, i molčalništvo, impresioniraju svakoga.
A mati Savatija, igumanija i jedina monahinja u ovoj obitelji, došla je ovdje iz Kuveždina. Došla je sa sestrama sa kojima je radila i vaspitavala siromašnu i bolesnu djecu u Zagrebu i Sarajevu. Ratni potresiugrozili su im opstanak. Sve su se razišle. Ostala je ona usamljena monahinja da čuva ovaj mali manastir u bijedi i nesigurnosti. Istrajala je u svome podvigu. Patila je svjesna svoga zavjeta – da je to najbolji put da se približi Spasitelju. I danas je sama. Nema sestara. Teško je živjeti u manastiru Banji. Tamo je oskudica u ugodnostima. Ništa osim nasušnog hljeba. Ali zato je izobilje u molitvenosti, u kontemplaciji i unutrašnjem uzrastanju. U tome je ljepota života i spokoj duše. Kako se to odmah doživi ovdje u ovom malom manstiru. Zato je Banja toliko privlačna srcu i njeni podvižnici toliko poštovani u narodu.
Autor je Vaso Ivošević, a tekst je objavljen u listu Pravoslavlje 29. juna 1971. godine, broj 104-107.
