Piše: Ranko Rajković
Prvomajski kontrapunkt
“Piši mi, makar najveće laži, samo jedno ti ne kaži – da već svršeno je sve * …
Da je na ličnom planu svršeno sve može se saopštiti razgovorom, ćutanjem, pogledom, SMS porukom koja staje u 160 bajta memorije. Da svršeno je sve na društvenom planu obično se predočava donošenjem određenog zakona.
Zanemarimo na trenutak razgovore, ćutanja, mobilne telefone, memorijske prostore, kilobajte, zakone koje donosimo jednako lako kao što pišemo SMS poruke.
Romantičnu muzičku numeru “Piši mi”* Nene Ivošević koja je poslužila za uvod tekstu možemo poslušati kasnije na linku.
Pozabavimo se mjestom pisma u našem društvu i vremenu.
Zašto se više ne šalju pisma? Zato što su izašla iz mode. Pregazilo ih je vrijeme. Što je uticalo da pisma izgube svoju ulogu?
Pisanje pisma zahtijeva pismenost, obrazovanost, nadahnutost, samosvijest, polazište, jasne misli, cilj, potrebno vrijeme… dakle sve ono u čemu naše vrijeme oskudijeva.
Pisma iščezavaju. Nema više dopisivanja ljubavnih, prijateljskih, porodičnih, filozofskih. Nekada su u tim sferama razmijenjena pisma završavala u knjigama koje su se s uživanjem čitale, nalazile svoje mjesto na policama biblioteka, postajale dio lektira i kulturnih zaostavština društva.
Međutim jednoj vrsti pisama vrijeme nije naudilo. I dalje se pišu poslovna, pozivna, popratna, obaveštavajuća, opominjujuća pisma. Pišu se i pisma kojima se nešto naručuje ili nekome daje punomoćje. Najveći broj tih pisama zavodi se u djelovodnicima, pohranjuje u arhivama a često učestvuje i u sudskim postupcima.
Možda vam je promaklo da se našem, aktuelnom vremenu nameće i jedna sasvim nova vrsta pisama. Ta pisma su sve prisutnija u medijima i to na udarnim mjestima. Ta pisma se zovu pisma podrške. Neko ih naziva i peticijama. Pisma podrške razlikuju se od ostalih pisama po broju potpisnika. Kadkad taj broj može biti i trocifren. U dugim kolonoma ređaju se jedno ispod drugog imena pripadnika raznoraznih profesija uz koje idu ruku pod ruku dr, mr, akademik, istoričar, književnik, režiser, glumac, slobodni umjetnik, preduzetnik, kulturološkinja, politikološkinja, aktivistkinja, dramaturškinja, psihološkinja i ostale imenice rodnosenzitivnog jezika. Na pismima podrške ne rijetko nađu se i pečati nevladinih organizacija. Pismima podrške pridobija se javno mnjenje u korist određenog lica, zahtjeva, pojave, događaja.
Za prvomajske praznike koji će nam proteći uz 5 neradnih dana objelodanjujem Pismo podrške neradu koje je kao dio nematerijalne baštine ovjereno kod notara u prestonici Crne Gore.
Pismo podrške neradu
O sladka lijenosti!
O predivni neradu!
Hvala ti Bože što si nas naselio u Dolini bogova i omogućio nam da se baš tu orodimo s lijenošću, neradom, zaludnošću, dosadom i patriotizmom. Zahvalni smo ti na mjestu koje si sebi i svojoj sabraći namijenio a nama ustupio kako bi u njemu uspješno odoljevali mrskome radu uz hvalospjeve i pokliče koje smo uzeli za moto ovog pisma.
Ovim putem pozivamo sugrađane da se suprostave tradicionalnim proslavama 1. maja međunarodnog praznika rada jer je rad direktna prijetnja našim običajima, navikama i tradiciji.
Mnogo je pohvala izrečeno u čast neradnika i mnogo kletvi bačeno na radnike ali nigdje to nije tako snažno odjeknulo i u praksi se sprovelo kao na našem dragom Cetinju. Čuvena izreka „Ko radi o glavi mu se radilo“ naše je autorsko djelo. S plagijatorima ćemo se ćerati do suda u Strazburu.
Mi iz Doline bogova smatramo da je pravo na nerad jedno od osnovnih, kako božanskih tako i ljudskih prava. Da nije nerada i prava na nerad ne bi se u svijetu toliko govorilo o socijalnoj pravdi, o humanosti, o solidarnosti i velikodušnosti, o dobročinstvu i obzirnosti, o razumijevanju i poštovanju pune slobode čovjekove. Da nema nerada ne bi se prepričavala i u knjige ulazila ona čuvena boemstva, nehajnosti, hladnokrvnosti, ravnodušnosti, nemarnosti, rasijanosti. Bez nerada ne bi bilo ni mnogobrojnih šala, doskočica, viceva i duhovitosti koje su proslavile naš grad i naše neradnike. Nerad je naš resurs nasušni kojeg se nipošto ne smijemo odreći.
Podsjećamo da smo svjetski priznatom prazniku rada Prvom maju, mi, stanovnici Doline bogova prvi okrnjili slavu. Ogoljeli smo ga do kože veselim dosjetkama i šaljivim dječjim pjesmicama koje ćemo uz izvinjenje čitalaštvu ovom prilikom navesti u originalu- “Prvi maj, prvi maj, skini mi se pa mi daj” orilo se Cetinjem.
Bože moj, nerad je u našem slučaju uglavnom vesela rabota ali zna biti i teška kazna. Ne daj vam gospode Bože da osjetite koliko je mučno podnositi nerad tokom sumornih kišnih dana u našem gradu. Na Cetinju kada počnu padati kiše neuporedivo teže je ništa ne raditi nego raditi bilo što. U to se svojedodno ubijedio i slavni pisac, nobelovac Bernard Šo. Kada se sa Cetinja vratio u svoju Irsku poslije dva mjeseca Bernard Šo nam je poslao dopisnicu s jednom jedinom rečenicom- “Pada li još uvijek kiša na Cetinju?”. Njegova rečenica podsjetila nas je na dugotrajne kiše koje uz melanholiju donose i inspiraciju.
Tokom dugih kišnih perioda na Cetinju smo smišljali nadimke za svoje sugrađane. Nadimci su bili plod naših lucidnosti, cinizma ali moramo priznati i pakosti. Nadimci su bili simpatični, podrugljivi, posprdni, neukusni ali i originalni u svojoj psihološkoj i fizičkoj pozadini. Nadimci su se primali. Više nego uspješno zamenjivali su krštena imena. Na taj način ljudima smo produbljivali i nadopunjavali identitete. Vremenom smo se sa pojedinaca i njihovih ličnih života preselili na polje istorije. Tu smo bili još plodotvorniji. Postali smo ona inicijalna kapisla kojom je počela borba za crnogorski identitet. Nažalost plodove naše zabave i dokolice prigrabili su političari i istoričari. Đavo je odnio šalu. Situacija je prijetila da nerad dobije obrise neke vrste rada.
Inače nerad je težak posao ne samo u toku kišovitih jeseni i muzgavih zima već i ljeti kada danju upeče zvijezda a na Cetinju vode nema. Ali jaki smo mi. Dubok je naš dušak. Izdržaćemo još mnogo i kišnih jeseni i žarkih ljeta. Iskoristićemo vrijeme da se organizujemo, da potpisujemo peticije i borimo se svim raspoloživim sredstvima s ciljem da se našem neradu prizna benificirani radni staž. Imamo debele razloge za to.
Nekoliko godina prije pada Berlinskog zida i sve vrijeme poslije pada zida neradom smo sistematski, stopu po stopu, pokoravali Cetinje. Uporno smo kuražili i podržavali neradnike koji su svaki čas pisali pisma podrške neradu. Podsticali smo neradnike, afirmisali ih, širili ideju nerada i ukorenjivali ga na Cetinju. Osloboditi Cetinje stega rada bio je pravi podvig u datim istorijskim okolnostima. Naše nacionalne vođe i politička gerila uspjeli su sabotirati, onesposobiti, deaktivirati, ugasiti i uništiti veliki broj na tržištu izuzetno uspješnih cetinjskih preduzeća u kojima su se poput miševa bili ugnijezdili i trud i rad i pregalaštvo i entuzijazam generacija i generacija Cetinjana. U odsudnoj bitci porazili smo rad i radnike uzdižući na njihov račun značaj Cetinja u nacionalnoj istoriji. Postali smo prestonica države. Istorijsko jezgro grada sa širokom okolinom pretvorili smo u Dolinu bogova. Oslobodili smo se od svake pomisli na rad. A i vakat je bilo.
Vele, ako je to tačno, da smo se još u pretprošlom vijeku u doba teških, gladnih godina snažno odupirali radu. Rukovođeni slobodarskim duhom i neradom, po jednoj priči, suprostavili smo se pomoći u hrani koja nam je brodovima pristizala iz ruske luke Odesa. Brodovi su bili puni klasova(klipova) neokorubanog(neokrunjenog) rumetina(kukuruza). Što su mislili pošiljaoci, da ćemo onako gladni podleći iskušenju i rabotati oko rumetina i bakćati se s oklasinama. Preračunali su se. Bastaduri smo mi. Rekli smo im NE. U spomen na taj period skovana je izreka u smislu teško onom kog Rusija hrani. Branili smo se uvijek sami.
Sadašnjoj Ukrajini i Odesi pružili smo ruku u njihovim teškim mukama. Rekli smo im DA. Odužujemo im se ležernim pješačenjima po Cetinju. Svake neđelje već pune dvije godine laganice šetamo za Ukrajinu. Kada zbog principa uzvišenog nerada dođe trenutak da skratimo trasu šetnje, odlučili smo da automatski povećamo broj sjednika za Ukrajinu. Nećemo je ostaviti na ćedilu. Sjeđećemo za Ukrajinu svakog radnog dana i vikendom i praznicima, čak i prekovremeno, samo u inat malom broju preostalih radnika na Cetinju i naravno u znak prkosa ruskim agresorima.
Nerad je učinio naš grad božanskim mjestom. Zato smo u obavezi nerad čuvati i unapređivati ga svakom prilikom kako bi ostao naš prepoznatljivi brend. Ne zovu nas za džaba stanovnicima Doline bogova. Ne zavide nam uzalud zbog nerada. A zavist je opasna stvar.
Iz zavisti neprijatelj nit ore nit kopa. U poslednje vrijeme osvjedočeni protivnici crnogorske državnosti vode podlu kampanju da nam se uskrati 1% sredstava iz budžeta Crne Gore koja dobijamo po osnovu nerada.
Jadni oni. Ne shvataju da biti neradnik znači ne vezati se u lance rada, a pravi Crnogorci kao što je naveliko poznato ne ljube lance.
Bogate i nestručne neradnike kojih je puna Crna Gora niko ne dira. Okomili su se na naše visokoprofesionalne patriote i od istorije iscrpljene žitelje Cetinja, grada heroja. Poručujemo im neće moći ove noći.
Život je kratak kao ljetnja noć. Nije bogat onaj ko ga troši na rad već onaj koji uživa u neradu. Sve će vam biti jasnije kada pročešljate istoriju od Rimskih careva, preko Francuskih Lujeva pa do Forbsove liste svjetskih bogataša. Nijedno ime sa tih spiskova nije se trošilo u radu. Svi su uživali u neradu i u provodima. Valjda su oni znali što im valja činiti.
Rad je krvnik i slobodnog vremena i ljudskog zdravlja. Sjetite se samo izreka „Umoran kao pas“ na engleskom Dog-tired. Kad rad uzme svoj danak može se reći i “Lipsao kao pas” na engleskom He sleeped like a dog. Postoje slične izreke i o konju na svim jezicima. Bez namjere da upoređujemo ljude sa psima i sa konjima moramo primijetiti da su pas i konj bile divne, slobodne životinje sve dok ih čovjek nije prevario, pripitomio i natjerao na rad. Konja je pretvorio u tegleću životinju sapetu uzdama i tjeranu bičem, a psa u dežurnog čuvara koji čitav život, bez dana odmora, vezan lancem radi i u dnevnoj i u noćnoj smjeni. Nećemo dopustiti da se u našem gradu čuje “Radi kao konj” ili “Umoran je kao pas”.
Umnim ljudima je jasno da rad u svojoj suštini predstavlja koleteralnu štetu nerada i ljudske slobode. Iako je više nego jasno da rad opasno nagriza, razgrađuje i razvodnjava nerad gledaćemo na rad kao na nužno zlo pod uslovom da se odvija što dalje od Cetinja.
Osim toga ne zaboravljamo da u sadašnjoj političkoj situaciji, na ovom našem trusnom Balkanu, svaki rad služi isključivo tuđoj a nama nenaklonjenoj državi koja je svojim radnim odnosima zarobila na stotine hiljada i naših sunarodnika i ljudi koji vode porijeklo iz naših krajeva. Nije se stalo na tome. Iz pomenute zemlje u ogromnoj trgovinskoj nesrazmjeri uvozimo takoreći sve proizvode rada od najosnovnijih životnih potrebština do neprijateljski nastrojene politike.
Poručujemo prvo njima a onda i svima ostalima da nijedan veliki radnik, nijedan mali radnik, nijedan domaći radnik, nijedan strani radnik, nijedan radnik od kuće pa čak ni onaj najmanji radnik koji poput mrava ne staje od jutra do mraka neće uspjeti da pokoleba našu odlučnost da ostanemo dosledni našem stečenom pravu na nerad.
U čast neradnih dana za prvomajske praznike sve junake rada svog pozdravljamo pjesmom cilja našeg strateškog:
„Nikad neće bit prilike
Na Cetinju da se diže
Ništa teže od kašike“
Ovjereno kod notara na Cetinju aprila mjeseca 2024. godine
Svojeručno potpisao Atanas Stupar alijas …(nečitko)
