Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ima neke kosmičke pravde u činjenici da smo „cara uhvatili golog“ baš u sobi kod D. Šukovića. Svjesno ili ne, ovaj ga je Gebels iz komšiluka, namamio u svoj kutak da tamo, svima nama, pokaže svoju golotinju. Svoj izgled nasilnika, „osvetnika“, beskopromisnog borca za zlo, svađe i podjele, lika koji prijeti državnom tužiocu, Milo Đukanović je prikazao pred čovjekom koji je među zaslužnijim za njegov politički sunovrat.
„Živa istina“ je da je Šuković ideolog srbomržnje, koja je tokom Đukanovićevog političkog uspona, sa nekakvih poluanonimnih „antena“ došla do državnih frekvencija. Referendumska kampanja, i sve potom što se prosulo u javnost sa RTCG nivoa, pretvorilo je, do tada jedinstveno društvo sa ideološkim razlikama, u „ratište“ identitetskih iskaza. Na tom „ratištu“ Šuković je komandovao „pali“! po svemu što u Crnoj Gori nosi srpski predznak. Đukanović je zadovoljno trljao ruke umišljajući da postaje otac nacije koja nastaje na poništenju sopstvene etničke i kulturne prošlosti.
Posljednjih godina DPS vlasti Đukanović je igrao po ideološkim notama koje je cupkao Šuković: jezik, NATO, Crkva. Na ovom posljednjem su obojica osjetili značenje Njegoševih stihova o orahu „voćki čudnovatoj“.
No, do prije neko veče, iako prokazani kao frustrirani šovinisti, i jedan i drugi su još uvijek nosili pohabana odijela evropejaca i građanista kojima su bradati četnici oteli demokratsko carstvo slobode. Kažem, do prije neko veče. A te večeri smo ih zatekli bez tih odijela. Mila kao „golog“ cara, koji pokazuje svoju pravu ne-demokrataku prirodu, a Darka kao ogoljenog ideologa mržnje, u kome nije bilo bi damara nekadašnjeg novinara, koji bi našao nekog načina da prekine ili opomene sagovornika kako njegovo izlaganje ide ka „formiranju predmeta u tužilaštvu“. E sad, dva gola jarana, u jednoj sobi, na sred junačke Crne Gore, spremni da nam j… oca… Malo su se zanijeli, pa su „presudili“ jedan drugom.
Do čitanja u sljedećem broju….