Piše: Kris Hedžis
U sukobima koje sam pokrivao kao novinar u Latinskoj Americi, Africi, na Bliskom Istoku i na Balkanu, susretao sam posebne ljude različitih vjeroispovijesti, religija, rasa i nacionalnosti koji su dostojanstveno ustajali da se suprotstave ugnjetaču u ime ugnjetenih. Neki od njih su mrtvi. Neki su zaboravljeni. Većina ih je nepoznata.
Ti ljudi, uprkos velikim kulturnim razlikama, imali su zajedničke osobine — duboku posvećenost istini, neprihvaćenost u svojoj sredini, hrabrost, nepovjerenje u moć, mržnju prema nasilju i duboku empatiju koju su proširili na ljude koji su se razlikovali od njih, čak i na ljude koje je dominantna kultura definisala kao neprijatelje.
To su najizuzetniji muškarci i žene koje sam upoznao u svojih 20 godina kao strani dopisnik. Svoj život sam usmjerio prema standardima koje su oni postavili.
Čuli ste za neke, kao što je Vaclav Havel, koga sam, zajedno s drugim stranim novinarima, susretao skoro svake večeri, tokom Baršunaste revolucije 1989. godine u Pozorištu Magična lampa u Pragu.
Drugi, ništa manje veliki, vjerovatno vam nisu poznati, kao što je jezuitski sveštenik Ignjacio Elakurija, kojeg su ubili odredi smrti u El Salvadoru 1989. godine.
A su su „obični“ ljudi – iako, kako je rekao pisac V.S. Pritčet, niko nije običan – koji su u ratovima rizikovali svoje živote da bi sakrili i zaštitili ljude druge religije ili etničke pripadnosti koji su bili proganjani i lovljeni. I nekima od tih „običnih“ ljudi dugujem svoj život.
Protivljenje radikalnom zlu, kako to vi činite, znači podnositi život koji po standardima šireg društva predstavlja neuspeh. To je suprotstavljanje nepravdi po cijenu vaše karijere, vašeg ugleda, vaše finansijske stabilnosti i ponekad vašeg života. To znači biti doživotni jeretik.
I, možda najvažnija stvar, to je prihvatanje da će vas dominantna kultura, čak i liberalne elite, gurnuti na margine i pokušati da vas diskredituju i to ne samo ono što radite, već i vaš karakter.
Kada sam se vratio u redakciju Njujork Tajmsa nakon što su me 2003. ispratili zvižducima zbog osude invazije na Irak i javne opomene redakcije zbog mog antiratnog stava, novinari i urednici koje sam poznavao i s kojima sam radio 15 godina spuštali su ili okretali glavu od mene kada sam bio u blizini.
Nisu željeli da budu zaraženi bolešću koja ubija karijeru..
Vladajuće institucije — država, štampa, crkva, sudovi, univerziteti — govore jezikom morala, ali služe strukturama moći, bez obzira koliko one bile korumpirane, a to je zbog toga što im one obezbjeđuju novac, status i autoritet.
Sve ove institucije, uključujući i akademiju, su saučesnici ili svojom šutnjom ili aktivnom saradnjom sa radikalnim zlom. To je bilo tačno tokom genocida koji smo počinili protiv američkih domorodaca, ropstva, lova na vještice za vreme Mekartijeve ere, pokreta za građanska prava i antiratnog pokreta i borbe protiv režima aparthejda u Južnoj Africi.
Najhrabriji su prognani i pretvoreni u parije.
Sve institucije, uključujući crkvu, kako je jednom napisao teolog Pol Tilih, u suštini su demonske. I život posvećen otporu mora prihvatiti da je odnos sa bilo kojom institucijom često privremen, jer će ta institucija kasnije ili ranije tražiti šutnju ili poslušnost koje vaša savjest neće dozvoliti.
Teolog Džejms Kon u svojoj knjizi Krst i vješala piše da za potlačene crnce krst predstavlja „paradoksalan religijski simbol jer preokreće svjetski sistem vrednosti vješću da nada dolazi putem poraza, da patnja i smrt nemaju poslednju riječ, da će poslednji biti prvi i prvi poslednji.“
Kon nastavlja:
„To što je Bog Isusovim krstom ‘sačinio put iz ničega’ bilo je zaista apsurdno za intelekt, ali duboko realno u dušama crnaca. Crnački koji su prvi čuli jevanđeljsku poruku oslanjali su se na moć krsta. Raspeti Hristos je pokazivao Božiju oslobađajuću prisutnost punu ljubavi u kontradikcijama crnačkog života—tu transcendentnu prisutnost u životima crnačkih hrišćana koja ih je osnažila u vjeri da ih naposlijetku, u Božijoj eshatološkoj budućnosti, neće pobijediti ‘nevolje ovog sveta’, bez obzira kolike i bolne bile njihove patnje. Vjerovanje u ovaj paradoks, ovu apsurdnu tvrdnju vjere, bilo je moguće samo skrušenošću i pokajanjem. Nije bilo mjesta za ponosne i moćne, za ljude koji misle da ih je Bog pozvao da vladaju nad drugima. Krst je bio Božija kritika moći—bijele moći—ljubavlju koja se u nemoći pokazuje koja otima pobjedu porazu.“
Veličanstveno Ludilo
Rajnhold Nibur je označio ovaj kapacitet da se prkosi snagama represije kao „veličanstveno ludilo u duši“. Nibur je napisao da „ništa osim ludila neće vojevati protiv zlikovačke moći i ‘duhovne nečistoće na visokim mjestima’“.
Ovo veličanstveno ludilo, kako ga je Nibur shvatio, je opasno, ali je životno važno. Bez njega, „istina je zamagljena“. I Nibur je takođe znao da je tradicionalni liberalizam beskorisna snaga u ekstremnim trenucima. Liberalizam, kako je Nibur rekao, „nema duha entuzijazma, a kamoli fanatizma, koji je toliko neophodan da svijet skrene sa svojih utabanih staza. Previše je intelektualan i premalo emocionalan da bi bio efikasna snaga koja pokreće istoriju“.
Jevrejski proroci su poznavali ovo veličanstveno ludilo. Riječi jevrejskih proroka, kako je napisao rabin Avraam Hešel, bile su „vrisak u noći. Dok je svijet na miru i spava, prorok osjeća dah s neba“. Prorok, s obzirom da je vidio i suočio se s neprijatnom stvarnošću, bio je, kako je Hešel napisao, „primoran proglašavati suportnost od svega onoga što je njegovo srce očekivalo“.
Ovo veličanstveno ludilo je suštinski kvalitet živog otpora. To je prihvatanje da kada stanete sa ugnjetenima bićete tretirani kao ugnjeteni. To je prihvatanje da, iako je empirijski sve što smo se trudili postići tokom našeg života može poći naopako, naša borba sama sebe potvrđuje.
Radikalni katolički sveštenik Danijel Berigan — koji je osuđen na tri godine u federalnom zatvoru zbog spaljivanja vojnih dokumenata tokom rata u Vijetnamu — rekao mi je da je vjera uverenje da dobro privlači dobro. Budisti ovo nazivaju karmom. Ali on je rekao za nas kao hrišćane da nismo znali kuda ide. Vjerovali smo da ide negdje. Ali nismo znali kuda. Pozvani smo da činimo dobro, ili barem dobro koliko možemo da ga odredimo, a zatim da ga pustimo.
Nadilaženje očaja
Kao što je pisala Hana Arent, jedini moralno pouzdani ljudi nisu oni koji kažu „ovo je pogrešno“ ili „ovo ne treba činiti“, već oni koji kažu „ne mogu“.
Oni znaju da, kako je napisao Imanuel Kant: „Ako pravda izumre, ljudski život na Zemlji je izgubio svoje značenje.“ I to znači da, poput Sokrata, moramo doći do zaključka da je bolje trpjeti zlo nego činiti zlo. Moramo istovremeno gledati i djelovati, a s obzirom na to šta znači gledati, to znači da će nadilaženje očaja doći, ne razumom, već vjerom.
U sukobima kojima sam svjedočio ujedno sam svjedočio snagu ove vjere, koja leži izvan bilo kojeg religijskog ili filozofskog kreda. Ova vjera je ono što je Havel u svom eseju „Moć bespomoćnih“ nazvao življenjem u istini. Življenje u istini izlaže korupciju, laži i obmane države. To je odbijanje da se bude dio šarade.
Džejms Boldvin, sin propovjednika i kratko vrijeme sam propovjednik, rekao je da je napustio propovjedaonicu da propovjeda Jevanđelje. Jevanđelje, kako je shvatio, se većinu nedjelja ne propovjeda u hrišćanskim bogoslužnim mestima.
Ovo ne znači da crkva ne postoji. Ovo ne znači da odbacujem crkvu. Naprotiv. Crkva danas nije smještena u prostranim i uglavnom praznim mjestima bogoslužnja, već ovdje, s vama, s onima koji zahtjevaju pravdu, onima čiji neslužbeni vjerski iskaz jesu Blaženstva:
„Blaženi siromašni duhom, njihovo je carstvo nebesko. Blaženi koji su tužni, jer će biti utješeni. Blaženi krotki, jer će naslijediti zemlju. Blaženi koji gladuju i žeđaju za pravdom, jer će biti zasićeni. Blaženi milostivi, jer će zadobiti milost. Blaženi čistog srca, jer će Boga vidjeti. Blaženi mirotvorci, jer će se sinovima i kćerima Božijim nazvati. Blaženi koji trpe progone pravde radi, njihovo je carstvo nebesko.“
Ubijen kao pobunjenik
Isus, da je živio u savremenom društvu, ne bi posjedovao dokumenta. Nije bio rimski državljanin. Živeo je obespravljen, pod rimskom okupacijom. Isus je bio “obojeni”. Rimljani su bili bijeli. Rimljani, koji su promovisali svoju verziju bijele supremacije, pribijali su obojene ljude na krst, kao što ih mi danas ubijamo smrtonosnim injekcijama, na ulicama, zaključavamo u zatvore ili ih koljemo u Gazi.
Rimljani su ubili Isusa kao pobunjenika, revolucionara. Bojali su se radikalizma hrišćanskog Jevanđelja. I bili su u pravu jer su ga se bojali. Rimska država je doživljavala Isusa na način na koji američka država doživljava Malkolma Iksa i Martina Lutera Kinga mlađeg. Tada, kao i sada, proroci su bili ubijani.
Biblija nedvosmisleno osuđuje moćne. Ona nije priručnik koji objašnjava kako ćete se obogatiti. Ona ne blagosilja Ameriku ni bilo koju drugu naciju. Napisana je za bespomoćne, za one koje Džejms Kon naziva raspetima na svijetu. Napisana je da bude glas onih koje satire demonska moć imperije i potvrdi njihovo dostojanstvo.
Vjera nije ništa lako. Zahtjeva da srušimo idole koji nas porobljavaju. Zahtjeva da ne budemo od ovog svijeta. Zahtjeva žrtvovanje. Zahtjeva otpor. Poziva nas da sebe vidimo u prezrenima u svijetu. Razdvaja nas od svega što je poznato. Zna da ćemo, čim osjetimo tuđu patnju, djelovati.
„Ali kakva je cijena mira?“ pita Berigan u svojoj knjizi „Bez prepreka za muškost“.
„Razmišljam o dobrim, poštenim, miroljubivim ljudima, hiljadama njih koje sam upoznao, i pitam se. Koliko ih je tako zahvaćeno bolešću normalnosti da, čak i dok se solidarišu za mir, nesvjesno traže udobnost, dom, sigurnost, prihod, budućnost, svoje planove – taj petogodišnji plan studija, taj desetogodišnji plan profesionalnog statusa, taj dvadesetogodišnji plan porodičnog rasta i jedinstva, taj pedesetogodišnji plan pristojnog života i časne prirodne smrti.
„Naravno, da hoćemo mir“, vičemo, „ali u isto vrijeme da imamo normalnost, da ne izgubimo ništa, da naši životi ostanu netaknuti, da ne iskusimo ni zatvor ni buvanje na lošem glasu ni prekid veza sa ljudima.“ I zato što moramo ovo obuhvatiti i to zaštititi, i zato što po svaku cijenu — po svaku cenu — naše nade moraju da se kreću po rasporedu, i zato što je nezamislivo da u ime mira padne mač, razdvajajući tu finu i lukavu mrežu koju su ispleli naši životi, zato što je nezamislivo da dobri ljudi trpe nepravdu ili da porodice budu rastavljene ili da izgube dobar glas — zbog toga vičemo mir, mir, a mira nema.
Nema mira zato što nema mirotvoraca. Nema mirotvoraca zato što je stvaranje mira bar jednako skupo kao i stvaranje rata — bar jednako zahtjevno, bar jednako rušilačko, bar jednako sposobno da nam donese sramotu, zatvor i smrt.“
Nošenje krsta nije potraga za srećom. Ne prihvata iluziju neizbježnog ljudskog napretka. Ne radi se o sticanju statusa, bogatstva, slave ili moći. Zahtjeva žrtvu. Radi se o našem susjedu. Organi državne bezbjednosti vas prate i uznemiravaju. Sakupljaju ogromne dosijee o vašim aktivnostima. Remete vaš život.
Zašto sam danas ovde s vama? Ovdje sam jer sam pokušao, ma koliko nesavršeno, da živim po radikalnoj poruci Jevanđelja. Ovde sam jer znam da nije važno šta govorimo ili ispovjedamo, već šta radimo. Ovdje sam jer sam video da je moguće biti Jevrejin, budista, musliman, hrišćanin, hindu ili ateista i nositi krst. Riječi su različite, ali žrtvovanje i žeđ za pravdom su iste.
Ovi muškarci i žene, koji možda ne ispovedaju ono što ja ispovedam ili ne veruju u ono u šta ja verujem, moja su braća i sestre. I stojim uz njih, poštujući naše razlike i nalazeći nadu, snagu i ljubav u našoj zajedničkoj posvećenosti. U trenucima kao što su ovi, čujem glasove svetaca koji su nam prethodili.
Sufražetkinja Suzan B. Entoni, koja je objavila da je otpor tiraniji poslušnost Bogu, i sufražetkinja Elizabet Kedi Stenton, koja je rekla: „Trenutak kada počnemo da se bojimo tuđih mišljenja i oklijevamo da kažemo istinu koja je u nama, i iz motiva politike ćutimo kada bismo trebali da govorimo, božanski izlivi svjetlosti i života više ne teku u naše duše.“
Ili Henri Dejvid Toro, koji nam je rekao da prvo treba da budemo muškarci i žene, a potom podanici, da treba da razvijamo poštovanje ne prema zakonu, već prema onome što je ispravno. I Frederik Daglas, koji nas je upozorio:
„Moć ne ustupa ništa bez prijetnje. Nikada nije i nikada neće. Saznajte samo šta su ljudi spremni da mirno trpe i otkrićete tačnu mjeru nepravde i zla koja će im biti nametnuta, i ona će se nastaviti dok ne budu odbijena riečima ili udarcima, ili oboma. Tiraninova mjera je određena izdržljivošću onih koje ugnjetava.“
I velika populistkinja iz 19. veka Meri Elizabet Liz, koja je konstatovala: „Vol Strit posjeduje zemlju. To više nije narodna vlada, od naroda i za narod, već vlada Vol Strita, od Vol Strita i za Vol Strit. Obični ljudi ove zemlje su robovi, a monopol je gospodar.“
I general Smedli Batler, koji je rekao da je nakon 33 godine i četiri mjeseca koje je proveo u Marincima shvatio da nijje bio ništa više od gangstera za kapitalizam, čineći Meksiko bezbjednim za američke naftne interese, čineći Haiti i Kubu bezbednim za banke i pacifikujući Dominikansku Republiku za šećerane. Rat, rekao je, prevara u kojoj su potčinjene zemlje eksploatisane od finansijskih elita i Vol Strita dok građani plaćaju račun i žrtvuju svoje mladiće i djevojke na bojnom polju zbog korporativne požude.
Ili Judžin V. Debs, socijalistički predsjednički kandidat, koji je 1912. dobio skoro milion glasova, ili 6 procenata, i kojeg je Vudro Vilson poslao u zatvor zbog protivljenja Prvom svjetskom ratu, i koji je svijetu poručio: „Dok ima niže klase, ja sam njen pripadnik, i dok ima kriminalnog elementa, ja mu pripadam, i dok ima duša u zatvoru, ja nisam slobodan.“
I rabin Hešel, koji je kada je bio kritikovan zbog marširanja s Martinom Luterom Kingom u subotu u Selmi je govorio: „Molim se svojim nogama“ i koji je citirao Semjuela Džonsona, koji je rekao: „Suprotnost dobru nije zlo. Suprotnost dobru je ravnodušnost.“
I Roza Parks, koja je prkosila segregaciji i rekla „Bila sam umorna jedino od predaje.“ I Filip Berigan, koji je rekao: „Ako dovoljno hrišćana slijedi Jevanđelje, mogu oboriti bilo koju državu na kolena.“
I Martin Luter King, koji je rekao: „Na nekim pozicijama, kukavičluk postavlja pitanje ‘Da li je sigurno?’ Oportunizam postavlja pitanje ‘Da li je politički?’ Sujeta postavlja pitanje ‘Da li je popularno?’ I dolazi vrijeme kada pravi sljedbenik Isusa Hrista mora zauzeti stav koji nije ni siguran, ni politički, ni popularan, ali mora zauzeti stav jer je to ispravno.“
Gdje ste bili kada su raspeli mog Gospoda?
Da li ste bili tamo da zaustavite genocid nad Indijancima? Da li ste bili tamo kada je Bik koji sjedi umro na krstu? Da li ste bili tamo da zaustavite porobljavanje Afroamerikanaca? Da li ste bili tamo da zaustavite gomile koje su terorisale crnce, žene i čak djecu linčovanjem tokom Džim Kroua? Da li ste bili tamo kada su progonili organizatore sindikata i kada je Džo Hil umro na krstu?
Da li ste bili tamo da zaustavite zatvaranje Amerikanaca japanskog porijekla u Drugom svjetskom ratu? Da li ste bili tamo da zaustavite pse Bula Konora kada su bili pušteni na učesnike marša za građanska prava u Birmingemu? Da li ste bili tamo kada je Martin Luter King umro na krstu? Da li ste bili tamo kada je Malkolm Iks umro na krstu? Da li ste bili tamo da zaustavite zloupotrebu i ponekad porobljavanje radnika na farmama ove zemlje?
Da li ste bili tamo da zaustavite ubijanje stotina hiljada nedužnih Vijetnamaca tokom rata u Vijetnamu ili stotina hiljada muslimana u Iraku i Avganistanu? Da li ste bili tamo da zaustavite genocid u Gazi? Da li ste bili tamo kada su raspeli Refata Alarira na krstu?
Gdje ste bili kada su raspeli mog Gospoda?
Ja znam gdje sam bio.
Ovdje.
S vama.
Amin.
Ovo je propovjed koju je autor održao u nedelju, 28. aprila, na službi organizovanoj u kampu za Gazu na Univerzitetu Prinston. Službu su organizovali studenti Prinstonskog teološkog seminara.
Izvor: ScheerPost
Prevod: Žurnal
