Piše: Ranko Rajković
Marijana je nacionalni simbol Francuske. Djevojka koja veliča slobodu i Republiku. Skulpture Marijane nalaze se po trgovima francuskih gradova. Lik Marijane davno je dospio na francuske novčanice i poštanske marke. Marijana je i na novim euro kovanicama i dokumentima francuske Vlade. Lik Marijane ovjekovječio je francuski slikar Ežen Delakroa na slici “Sloboda predvodi narod”.
Marijana se poslednjih mjeseci razgoropadila. Vitla francuskom zastavom. Retorika joj je postala ratnička.
Kao simpatičnom djetetu, Marijani, s prstom preko usta, treba reći “Tiše, tiše Marijana”. Najljepše i najjednostavnije je to uraditi uz romantičnu muzičku numeru “Hush hush Maria” irskog pjevača Džo Dolana.
U pjesmi se između ostalog kaže …” Ko će ti reći da si sama i da se ne živi za juče”
Stare i moćne imperijalne države poput Francuske nerado se odriču aura svojih viševjekovnih istorija. Mlade države, poput nekadašnjih francuskih kolonija, žudno i željno pokušavaju da povrate svoje slobodarstvo i uključe se u novu istoriju. Iako su neke od starih država izgubile uticaj i značaj u svjetskoj politici, opšta raspodjela moći nije narušena. Ne postoji način na koje bi mlade države mogle steći bilo kakvu političku težinu i uticaj izuzimajući posjedovanje nuklearnog naoružanja. Sjeverna Koreja kao izuzetak to potvrđuje uz ogromne gubitke materijalne prirode. Od njenih nuklearnih moći zaziru svjetske sile.
Od avanturizma države Francuske kojoj najbrže odumire moć počeli su da zaziru NATO saveznici. Francuska je postala agresivna i ratoborna zato što gubi uticaje u bivšim kolonijama a pogotovo u zemljama Afričkog kontinenta. To Francusku spoljnju politiku ozbiljno traumatizuje. Počinju halucinacije i lutanja. Francuska pokušava da se uzdigne na nivo svjetske sile namećući se kao predvodnica u ratnom sukobu s Rusijom.
Svojevremeno je francuski predsjednik Šarl De Gol izjavio kako “Francuska mora da nastavi da se ponaša kao velika sila, zato što je prestala to da bude”.
Očigledno je da se sadašnji predsjednik Francuske Emanuel Makron drži De Golovog upustva. Slučaj Ukrajine je ilustrativan primjer. Ovih dana francuski predsjednik Makron najavljuje vojni pohod ka Ukrajini i iz Ukrajine rat sa Rusijom. Dok je De Gol pokušavao da Francusku izvuče iz NATO pakta, Makron se trudi da Francusku nametne za vođu NATO snaga u Evropi.
Francuska koja je prestala da bude velika sila još u doba De Gola i sadašnja Makronova Francuska, razlikuju se ne samo zbog promijenjenog etničkog sastava zemlje i politike već i zbog kulture.
Ranko Rajković: Klin kolumnisti
U doba De Gola Francuska imala jedan konzervativni pol u vidu svog ratnog generala budućeg predsjednika Republike i drugi liberalni pol gdje su na planu kulture i umjetnosti u okupiranom Parizu djelovali primjera radi, Žan Pol Sartr, Simon de Bovoar, Pikaso, Žan Kokto, Edit Pjaf, Moris Ševalije, Žak Tati, Koko Šanel, Le Korbizije et cetera, et cetera.
Ovi polovi nijesu smetali jedan drugome. Jedni su ratovali na frontu drugi u umjetnosti, književnosti, filozofiji na izvjestan način mireći se i sarađujući sa nacističkom Njemačkom.
Poslije De Gola Francuska je imala jaku komunističku partiju koja je sa Žorž Maršeom na čelu izgradila dobre odnose sa Moskvom. Sadašnja Francuska em je izgubila prvi konzervativni pol, em nije niti sačuvala niti razvila onaj drugi stvaralačko umjetnički pol koji je išao ruku pod ruku sa dekadencijom, em je na korak rata sa Moskvom.
Može se zaključiti da je Francuska gubitnik na mnogim poljima. Francuska je postala neinventivna i kulturno umrtvljena u odnosu na svoju prošlost koja je bila bogata kulturom i dekadencijama raznih vrsta. Ne zaboravimo, francuska dekadencija je podarila svijetu dragocjene plodove u kulturi, umjetnosti, nauci…Odajmo joj na tome priznanje.
Očigledno je da sa padom političke moći opada i čuvena francuska dekadencija.
Ranko Rajković: Poligrafisanje kulture
Možda bi De Golovu rečenicu:
“Francuska mora da nastavi da se ponaša kao velika sila, zato što je prestala to da bude” mogli preformulisati u: “Francuska mora da nastavi sa dekadencijom, zato što je prestala da bude dekadentna”.
Koliko god se Makron trudio da bude politički dekadentan činjenica je da francuska dekadencija gubi prestiž. Nestali su njeni veličanstveni predstavnici. Nema više ni hroničara, ni analitičara, ni kritičara francuske dekadencije, ni savjesti francuskog duha. Čast jednom izuzetku.
Po književno intelektualnim dometima i političkim opservacijama najvišeg ranga treba spomenuti jednog svjetski značajnog francuza. U pitanju je Mišel Uelbek pisac rijetkog formata, izuzetno aktuelan hroničar francuske i evropske dekadencije, realno gledano vjerovatni dobitnik sledećeg Nobela za književnost.
Smatram da se o sadašnjoj Francuskoj više može saznati iz djela Mišela Uelbeka nego iz mnogobrojnih geopolitičkih analiza.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
