Budimo objektivni. Hladno se suočimo sa nekim od naših dominantih društvenih osobenosti. Nema tačke na kugli zemaljskoj gdje su fašizam i antifašizam prisutniji u svakodnevnom govoru nego što su to u Crnoj Gori. Taj par riječi u crnogorskom javnosti učestaliji su od riječi hleb i so, zdravo i doviđenja, čestitam i hvala.
Ne prođe ni sat vremena a da nam do ušiju ne dopru fašizam i antifašizam. Bez fašizma i antifažizma u nas nema ni dešavanja ni razgovora o dešavanjima. Političari, teoretičari, publicisti, stvaraoci raznih vrsta, en-ve-o-isti podržani iz raznoraznih fondova kada se obraćaju javnosti prvo istaknu da su antifašisti a, zatim, kao potvrdu svog iskaza upiru prstom u nekog i nešto što označavaju fašizmom.
Ono što se nekada u Crnoj Gori predstavljalo kao moralno-politička podobnost danas se označava kao fašističko-antifašistička platforma.
Svakodnevno čitamo, slušamo, gledamo i svjedočimo antifašističko-fašističkim medijskim igrarijama i akrobacijama. Jedni se kvalifikuju za fašiste, drugi se kvalifikuju za antifašiste i obrnuto. Sjutradan ispočetka, jovo nanovo.
Javnost više nije ni zbunjena. Ravnodušna je. Ne razabira fašiste i antifašiste, jer i jedni i drugi, iako tvrde da se međusobno kardinalno razlikuju, pričaju iste stvari. Nema načina da ih provjerimo i razvrstamo. Originalne fašiste i antifašiste pojelo je vrijeme. Njihove neubedljive i smiješne replike izmiješale su se kao karte u špilu. Ima tu i žandara i popova i aševa i dama a ponajviše liša, karata bez vrijednosti, koje niko ne škarta. Igrači tragikomično udaraju rukom o sto vičući adut, adut, adut, moja partija, moj dobitak, moja država.
Fašima i antifašima redovno se, na dnevnoj bazi, obezbjeđuju prostori i vrijeme za igru. Oni koji ih predstavljaju crnogorskoj javnosti mogu pogrešno izgovoriti neku riječ, mogu u nevrijeme prekinuti igrače, odužiti sa postavljanjem pitanja, propustiti da naprave pauzu kada treba, ali budite sigurni nikad neće propustitit da kažu kako je antifašizam stub državnosti Crne Gore.
Naše generacije su učile da raspoznaju stubove jonske, dorske i korintske. Današnje generacije uče samo dvije vrste stubova: fašistički i antifašistički stub. Uprkos razlici u obrazovnim sistemima nadajmo se da će naši mladi ljudi logikom zdravog razuma shvatiti da je antifašističkom stubu na kome, kako kažu, počiva državnost Crna Gora, nužno dodati još neki oslonac, čisto iz razloga stabilnosti. Možda bi to mogla biti neka vrsta potpore u znanju, kompetencijama, radu, zdravoj konkurenciji, disciplini, vidljivoj perspektivi. Ili bi nam za početak bilo sasvim dovoljno malo više znoja i mnogo manje „faši-antifaši–zamlaćivanja“. To bi državu učinilo stabilnijom.
Ako ćemo pravo uz društvenu stabilnost ne manje važna je i istorijska stabilnost države. Složićemo se da je Crna Gora postojala i prije antifašizma koji, podsjetimo se, predstavlja skorašnju društvenu pojavu, neznatno mlađu od fašizma. Dakle, osim antifašizma na kome se za sada egzistencijalno, svom silinom oslanjamo, morali bi državi osmisliti i neki, u istorijskom smislu, vredniji i sigurniji potporni stub.
Na čemu je Crna Gora počivala prije antifašizma? Možda na poslušnosti i ljubavi prema kralju, gospodaru Crne Gore. Na nesreću za razliku od ostalih evropskih monarhija u Crnoj Gori se nikada nije moglo čuti: „Kralj je mrtav, živio Kralj“. Žalosno je što smo imali samo jednog kralja. Možda se sa nestankom jednog jedinog kralja kao jednog jedinog stuba naše državnosti i sama država urušila.
Što ako nam današnje priče o fašizmu i antifašizmu na sličan način održavaju državu ovakvom kakva jeste. Što ako državi ne možemo obezbijediti neki pouzdaniji potporni stub od antifašizma, niti bitniju temu od fašizma.
Onda je najbolje da se pomirimo sa ovim što imamo. Neka ostane tako kako je. Neka se fašisti i antifašisti samoimenuju, neka i dalje debatuju, neka razmenjuju položaje, oružje i „komplimente“, neka se međusobno optužuju i opovrgavaju, neka se smenjuju na vlasti i neka sve ide jovo nanovo, samo da nam se država opet ne uruši.
