Piše: Elis Bektaš
Neobična se oluja podigla nad ovogodišnjim Eurosongom u Austriji, kada je nekoliko evropskih zemalja najavilo bojkot učešća zbog prisustva izraelskog predstavnika. Austrijski državni sekretar Sep Šelhorn promptno je reagovao, oštro osudivši takve odluke. Kulturni su bojkoti, rekao je, „glupi i uzaludni“.. Teško je ne saglasiti se sa tom izjavom, izrečenom sa orlovski visoke, birokratske pozicije. Ipak, već u sljedećem trenutku, primjećuje se paradoks koji prijeti da ovu lekciju učini ne baš tako čitkom.
Austrijski državni činovnički aparat, koji se deklarativno zalaže za otvorenu kulturnu scenu, u praksi nije prijateljski prostor za umjetnike koji zvanično nastupaju u ime Rusije. Oni se po automatizmu stavljaju u diskriminisan položaj, jer njihovo umjetničko postojanje podliježe sumnji zbog pogrešnog pasoša. U isto vrijeme, izvođači koji dolaze iz Izraela pod vladajućim Netanjahuovim režimom preko crvenog tepiha idu sve do bine, bez pitanja ili ograničenja.
Ova politika dvostrukih aršina otvara nekoliko pitanja koja, doduše, nisu nova, ali u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa postaju osobito oštra. Prvo, zašto bi austrijski državni aparat bio toliko naklonjen Izraelu? Da li je to zbog humanističkih principa, osjećaja moralne odgovornosti ili posvećenosti umjetničkoj slobodi? Ili, pak, iza toga stoji neka dublja, ideološka potka, gotovo fetišistički afinitet prema zakašnjeloj istorijskoj pobjedi ideologije koja je težila ka uklanjanju Jevreja sa tla Evrope?
Teško je o ovome govoriti bez strepnje koju nikakva ironija ne može odagnati. Austrija, koja je bila epicentar i simbol katastrofalnih historijskih grešaka prošlog vijeka, danas ponosom ističe svoj „proevropski“ i „humanistički“ kredo. No, baci li se pogled na jačanje partija poput AFD, kao i na bujanje novih oblika revizionizma, niko razložan ne može biti uvjeren da iza favoriziranja Izraela na Eurosongu stoje samo kulturološki, umjetnički i estradni razlozi? Možda je austrijskom državnom aparatu miliji Izrael koji sa Bliskog istoka dolazi na Eurosong, nego evropski Jevrej koji učestvuje na toj smotri muzičkog šunda i kiča.
Bojkot, kog Šelhorn Šelhorn, jest budalast i u načelu šteta, jer kulturni događaji ne bi smjeli biti nastavak bojišta drugim sredstvima. No, nemala ironija leži u činjenici da je najavljeni bojkot Eurosonga od strane nekoliko evropskih država zapravo jedini dosljedan odgovor na austrijsku, i ne samo austrijsku, politiku dvostrukih standarda. Jer dok se pjesme Izraela slave i promovišu kao manifestacija slobode i umjetničke autonomije, izvođači iz Rusije, čak i kada nemaju nikakve veze s ratom ili politikom, bivaju kažnjeni isključivo zbog geografske i političke pripadnosti.
Eurosong, navodno depolitizovani festival, pretvoren je u ogledalo evropskih udvojenih standarda, u kojima izopačeni humanizam i regresivna ideologija idu ruku pod ruku i cupkaju na ritmove izraelskih pjesmica koje se na njemu izvode. Austrijski državni sekretar može do mile volje cijukati o bojkotu kao glupoj odluci, ali sve dok se umjetnici rangiraju po pasošima i političkoj pripadnosti, jasno je da umjetnost nije imuna na igru moći i da on reaguje s pozicije izopačene nedosljednosti. Za njega je Rusija nepoželjna na Eurosongu jer ubija njemu slične i bliske, Izrael je dobrodošao jer ubija tamo neke divljake.
Povijesno nas iskustvo uči da sa austrijskim političarima treba biti naročito oprezan, i kada prema Jevrejima gaje nakaznu mržnju, poput Hitlera, i kada Jevreje nastrano ljube, poput Šelhorna. I ljubavi i mržnje bitni su sastojci od kojih je sazdana čovjekova stvarnost, ali bez dosljednosti one ne mogu stvoriti podnošljivo društvo. Zato bi Šelhorn, ako pretenduje da bude doživljen ozbiljno, morao iskoristiti svoj politički uticaj i izboriti se za povratak Rusije na Eurosong koji se održava u njegovoj Austriji, a potom, kao Evropljanin i u ime tog čudnog kontinenta čije granice obuhvataju i divljački razorenu Gazu, uputiti barem simboličko izvinjenje SR Jugoslaviji koja je za puno manje grijehe udaljena sa te frivolne muzičke smotre.
