Piše: Vuk Bačanović
Antropolozi bi na predlošku crnogorskog društva mogli ispisati kompletnu biblioteku studija o tome kako se plemenski i familijarni obračuni iz daleke i bliske prošlosti i sadašnjosti pretvaraju u „analitičke“ interpretacije geopolitike. Ovdje je svaka teza, prije nego što postane nauka, već nečija osveta; svaki citat — zamaskirana kletva; svaka „objektivna studija“ — porodična zađevica s fusnotama. Dok se u svijetu istražuju strukture moći, u Crnoj Gori se studiraju strukture bratstva i plemena: ko je kome dužan, ko je koga oženio, a ko je kome preoteo ispašu ili prije par vjekova pomakao među za 2 centimetra. Sve od Karlovačkog mira do NATO-a tu se čita kao nastavak nesuglasica oko toga u čijem je plemenu bilo više iskonskih evropejaca, a čiji su i u vrijeme vladičanstva Petrovića težili verbalnom deliktu staljinističkog tipa.
Ili nam bar tako u svome autorskom članku u podgoričkoj Pobjedi crnogorsku istoriju želi predočiti akademik dr. Radovan Radonjić. Na stranu što je odnos između guvernadurstva i vladičanskog trona Petrovića-Njegoša zaista zanimljiva tema — ali ono što prof. dr Radonjić piše ima veze sa zanimljivošću koliko i studija o konspektu kapitala u doba Brežnjeva sa kutijom starih vijka frižidera „Obod“. To nije tekst, to je muzej dosade i krivih navoda pod titulom: „Kako objasniti Crnu Goru, a da je ne razumješ“. No, dajmo riječ uvaženom akademiku:
„Kako se Petrovići-Njegoši, faktički, u „živom životu“ odnose prema Crnogorcima? Njima je Crna Gora, uz sva „svojatanja“, ipak strana zemlje. Ona im je samo pribježište, mjesto i sredstvo za ostvarivanje drugih ciljeva i interesa. Njihov um, želje i ciljevi su okrenuti osveti Kosova, obnovi Dušanovog carstva i mjestu u njegovim vrhovima, srpskoj kruni i, zašto ne, gospodarenju balkanskim, odnosno svim Južnim Slovenima. I – oni to ne kriju.Da je mitropolit Danilo izvršio teško krivično djelo protiv naroda i države, time što je:
a) umjesto dotadašnje vanjskopolitičke strategije pragmatske ekvidistance prema okruženju, prihvatio politiku oslonca samo na jednog partnera;
b) prihvatio poziciju Crne Gore kao jedinog oslonca nečije velikodržavne i velikosilske politike na evropskom jugu;
v) sve konkretne ciljeve i interese Crne Gore podredio ideji sveslovenskog ujedinjenja i oslobođenja.“
Dakle, siromah vladika Danilo nije imao dovoljno razvijen koncept „evropskih integracija“. Zamislite tu istorijsku tragediju: čovjek se borio s Osmanlijama, ali je ignorisao precizne EU direktive, tako da nije imao pristup IPA fondovima za razvoj plemenske infrastrukture. Nije čak ni poslao aplikaciju u Brisel za rekonstrukciju manastira kao kulturnog resursa u okviru prekogranične saradnje sa Albanijom. Kakva tragedija čovjeka bez vizije! Da je imao malo više menadžerskog sluha, možda bi oslobodio Kosovo kroz twinning projekat i aplikaciju za „Partnerstvo za mir “.
Međutim, guvernaduri, Radonjićevi plemenici su, podrazumijeva se, bili nešto kao NVO sektor XVIII vijeka — pioniri savremenih aplikanata na grantove, vizionari koji su u doba kundaka, baruta, krvne osvete i nabijanja glava na kolac, već sanjali o „jačanju institucionalnih kapaciteta“. Dok su ostali ratovali, oni su, po svemu sudeći, pisali akcione planove, predlagali reforme upravljanja rizicima i vodili javne konsultacije u pećini sa dobrom akustikom, upozoravajući narod na fatalne posljedice „malignog ruskog uticaja“ u 2025.
U tome postoji samo jedan mali problem. Anonimni spis „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ iz druge polovine 18. vijeka, čija je autorka gotovo sigurno Katarina Radonjić, a koji akademik Radonjić ističe kao vrhunac vizionarstva svoje porodice, započinje posvetom „njegovoj grofovskoj svjetlosti admiralu ruske carske flote Alekseju Grigorijeviču Orlovu“:
„Cijelo hrišćanstvo se veseli i od radosti aplaudira što je jedinstveno i pobjedonosno slavno oružje rusko naslijeđenog i oholog neprijatelja imena Hristovog potpuno ukrotilo, a gordošću podignute mjesečeve otomanske rogove tako satrlo da njihov lažiprorok sa svim svojim rodom u samim sedam brda kao i u centru bezvrijedne svoje sile, od konačnog svog pucanja s užasom podrhtava. A nije mala stvar da pod jarmom turskog rada stenjući hrišćani, s glavnom svojom hrišćanskom crkvom, Njeno Imperatorsko Veličanstvo za svoju od Boga prorečenu osloboditeljicu i gospodaricu sa strahom i radošću cijene slavnu uz to Vaše Svjetlosti prema našem narodu blagonaklonost, toliko me je ohrabrilo, koliko i ljubav prema mojoj otadžbini, da sastavim kratak opis o stanju siromašnog naroda našega. Ovu knjigu prihvatio sam sa smjelošću da dopišem Vašoj Visokogrofovskoj Svjetlosti moleći s poštovanjem navedeni prijem i pokroviteljstvo.“
Međutim, kako ovo djelo čita akademik Radonjić? U jednom od svojih ranijih radova je istakao da Radonjići, za razliku od Petrovića sa svojim malignim ruskim i srpskim uticajem, „nijesu ostavili iza sebe „guvernaduricu“ (jer je ta pećina-zatvor postojala i prije njih, a po njima je nazvana jer su oni bili njeni najpoznatiji „stanari“), ali jesu ostavili u nasljeđe jasno i precizno formulisan koncept moderne organizacije društva i države, na čijim se osnovnim postulatima Crna Gora danas kreće stazama sve većih unutrašnjih sloboda i sve izvjesnijeg integrisanja u demokratsku zajednicu civilizovanih naroda Evrope i svijeta.“
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
Elem, u duhu projektne kreativnosti, Radonjić od posvete ruskom admiralu pravi aplikaciju za evropski grant:
– Naziv projekta: „Put ka održivom integrisanju sedam brda u evropski prostor“.
– Budžet: simboličnih 2,4 miliona eura, od čega 1,8 za „osnaživanje narativnog potencijala lokalnih identiteta“.
– Partneri: Institut za istorijsku toleranciju i udruženje „Rogovi mjeseca kao kulturna baština“.
Da se Katarina Radonjić (ili ko je već od Radonjića pisao pomenuti spis) danas digne iz groba, vjerovatno bi mislila da je „evropska integracija“ neki novi tip naoružanja — jer sve što je ona uradila bilo je da hvali rusku artiljeriju. Ali ne, akademik bi joj vjerovatno objasnio da je retorika u duhu Prvog krstaškog rata zapravo „metaforički izraz težnje ka višem nivou strateške saradnje“.
I tako, na kraju ove akademske paškvile, ostaje samo jedno pitanje: ima li išta ozbiljnije u neocrnogorskom nacionalizmu od stare dobre kavge za plemensko nasljeđe i komad mitološke međe? Ako je suditi po akademiku Radonjiću i Pobjedi, teško. Jer ono što nam se prodaje kao duboka istorijska analiza, u suštini je porodični panegirik s malo više lažnih fusnota i puno manje stida, tendencija da se istorijsko promišljanje svede na popis starih svađa i nadahnuće da se u najbližem komšiji vidi potomak krvnog neprijatelja, koji će se retroaktivno optužiti za svaki zamislivi i nezamislivi krimen, od toga da je krao paprike na pijaci, pa do toga da je ideološki prethodnik Adolfa Hitlera. I tako će to biti dok god akademici pišu kao da sastavljaju testament, a novine im to štampaju kao proročanstvo – Crna Gora će biti zemlja u kojoj se istorija ne izučava nego raspoređuje — po krvi, po kumstvu i po starim kavgama koje se, naravno, nikad ne završavaju.
