Piše: Vladimir Vujić
Zanimljivo je uočiti, u krupnim potezima, kakva je menjanja imao lik Svetog Save u duhovnom pogledu. Veličina sama sobom donosi svestranost; jemstvo za gorostasnost jedne ličnosti je u tome, što je epohe istoriske održavaju i tumače i osvetljavalju prema onome što se zove „duh vremena“.
U prvoj Nemanjićkoj epohi Sava je bio rukovodno načelo. Samostalnost koju je izvojevao za crkvu, značila je i kulturnu samostalnost. Čvrsto spojeni srpska država, srpska crkva i srpski narod pretstavljali su nedeljivo jedinstvo. Sava je bio, uz Nemanju, rodonačelnik srpski i program rada hrišćanizovanja.
U eposi u kojoj je započelo sve veće uticanje vizantinsko-grčko, na putu ka romejsko-srpskoj imperialnoj uniji, čiji je najviši oblik stremljenje Dušanovo, osnovna misao Savina nije ostala netaknuta. Spaseni od Zapada, Savini sinovi išli su jednoj sintezi sa romejstvom, kojoj se ne mogu predvideti posledice.
Tek po slomu imperialne zamisli i pod pritiskom novih gospodara, misao Savina se oživotvoruje u duhovnoj državi i duhovnom jedinstvu Srba u patrijaršiji. Spaljivanje moštiju Savinih užeglo je plamen nacionalizma i otpora duhovnog. Sava je onda bio jemac za bolje srpske dane, uteha prošlosti i nada budućnosti, prvenstveno nacionalni lik, čije je spaljeno telo bilo snaga nacionalna.
Dragiša Bojović: Potrebna je svest o Svetom Savi kao integralnoj ličnosti
Dok je bio, u tom vremenu trpljenja, u prednji plan bio istaknut nacionalni lik Savin, kasnije, u prvim građanskim vremenima, pod uticajem modernog Zapada, u doba racionalizma, nastaje barokni Sava, školski patron i prosvetitelj u liberalno-buržoaskom smislu. Primio je na sebe ulogu savremenog humanističkog prosvetitelja, zaštitnika škola koje su bile racionalističko – prosvetiteljskog duha. U krajevima srpskim koji su težili oslobođenju i ujedinjenju Srpstva, on je još čuvao u sebi i lik nacionalni, pomešan sa likom školskog patrona – i tako mešovit stigao do u naše dane.
Jedan deo građanske inteligencije i danas ga tumači na svoj način“! Sava je lik tolerancije i slobodne misli, nosi devizu: „brat je mio koje vere bio“, pri čemu se zaboravilo da ova poslovica ima, danas nenaglašeni, drugi deo, dopunu koja glasi: „ako bratski čini i postupa“.
Vreme je došlo da se vratimo jednoj integraciji Savinog lika, jer je Sveti Sava bio integralna ličnost, kojoj se ne mogu otkidati pojedini aspekti. On mora ponovo postati ona sinteza koja je bio i koju je propovedao; on mora, u naše dane, toliko osetljive po srpski rod, oživotvoriti punu duhovnu samostalnost, koja nas jedino i može održati. Sveti Sava ima opet da dobije onu punoću svog lika i da postane simbolom vremena u kome živimo: u kome ne možemo tražiti nacionalnu punu snagu i duhovnu vrednost bez temelja Hristovog, koji crkva čuva i daje; u kome ne možemo sačuvati predano nam učenje hrišćansko bez snažnog osećanja nacionalnog. Tu jedinu plodonosnu spojenost može opet dati pravi Savin lik, u punoći kojom je on kao istoriska ličnost živeo.
Izvor: „Vreme“, nedelja 28.1.1940, str.13.
*Sačuvan je pravopis izvora.
