Piše: Ranko Rajković
Svi sanjamo. U snovima nam se dešavaju i grozne i lijepe stvari. Nekih se snova sjećamo. Drugih samo kao kroz maglu. Ima snova poslije kojih se budimo izmoždeni, slomljeni, prestravljeni ne znajući s kim je te noći naš mozak sarađivao i u čemu je sve sudjelovao. Izjutra nam dušu muče zlokobni i konfuzni detalji istrgnuti iz sna.
Jednog jutra prošle nedjelje u mraku, osvijetljen samo ekranom računara, zapisah svoje snoviđenje. Uradio sam to na brzinu uz mnogo slovnih grešaka i neurednosti plašeći se da ono što sam sanjao ne iščili iz mene kao rosa pred prvim zracima sunca. Negdje sam pročitao da je dovoljan jedan jedini pogled kroz prozorsko okno da vam se izbriše san. San nestane momentalno kao što nestane struja. Izbriše se kao kada nehotice na tastaturi pritisnete dugme delete. Tog jutra sam se pazio da ne dodirnem pogrešnu tipku tastarure ali i da na mene slučajno ne padne zrak dnevne svjetlosti. Uspio sam sačuvati san u rukopisu.
Ono što sam zapisao u mrklom mraku na javi bi ličilo na veliki metež i vrisku, na košmar blizak onome u Pikasovoj slici “Gernika”. Bilo je tu svega. Umjesto da me zgrozi ratni haos se pretvorio u ugodno muzičko snoviđenje. Vjerovatno je za to zaslužna podsvijest koja kod čovjeka ne miruje. Projektuje mu se iz svakodnevnice. Guta našu stvarnost i prerađuje je u snove. Tako bar tvrde psihoanalitičari.
Evo ukratko mog sna.
Našao sam se na sjednici savjeta Radiotelevizije Crne Gore. San mi se očigledno povezao sa onim o čemu svakodnevno slušam na javnom servisu. Vatreno se polemisalo o fašizmu i antifašizmu. U snu sam obrazlagao veliku gledanost nove TV emisije „Bure i bonace“. Emisija je bila zamišljena kao mirnodopska borba i protiv fašizma i protiv antifašizma. Kontradiktorno zar ne. Ali snovi i ne bi bili snovi da ne obiluju kontradiktornostima.
Emisija iz mog sna emitovala se nekoliko puta mjesečno na RTCG. Koncept emisije „Bure i bonace“ bio je sledeći. Pozvani gosti govorili su o onome što im je bilo u podsvijesti i o onome o čemu su sanjali. Moj san se našao u snovima drugih ljudi. I o tome psihoanalitičari imaju svoje teorije.
Gosti emisije „Bure i bonace“ opušteno su uz muzičku pratnju pjevali melodije koje su im ležale na srcu ne plašeći se da će ih neko zbog pjesama i muzike optužiti za fašizam, antifašizam, ekstremizam, semitizam, antisemitizam, revizionizam, populizam, kičerizam. Jedina obaveza učesnika bila je da svoje želje iskažu pjesmom. Učesnici su živahno pjevali različite pjesme ispod određenog praga decibela. Taj prag i nije bio toliko nizak. Da je bio malčice viši moguće da bi me probudili melodije i ritmovi koji krenuše od Srema preko Ovčara, Kablara, Sutjeske, Kozare do Istoka i Zapada koji se probudiše umjesto mene.
Učesnici iz mog sna potpisali su obavezu da će u emisji nastupati bez agresivne gestikulacije i napadnih pokreta tijela. Visinu glasa i govor tijela kontrolisali su im audio vizuelni senzori postavljeni u studiju. Čim bi se prešla određena granica dobijali su opomenu. Poslije tri opomene koje bi zabilježila mašina voditelj ih je isključivao iz emisije. Uza sve to učesnici nijesu smjeli upadati jedan drugome u riječ, grabiti nečiji red, osim ukoliko su sagovorniku poželjeli dati muzičku podršku i zapjevati zajedno s njim njegovu odabranu pjesmu. Dešavalo se da ljuti protivnici zapjevaju jednu istu ozloglašenu pjesmu. Bilo ih je milina čuti.
Po narudžbi gostiju u “Buri Bonaci” pjesme su pjevali i Vice Vukov i Baja mali knindža i Radiša i Tompson i Škoro i Igor i Mirza i Hanka i Marlen Ditrih i Rusi i Ukrajinci. Pratile su ih trube, tamburice, violine, harmonike, bubnjevi, gusle. Pjesme su se melodijski dodirivale. Razilazile su se samo u pratećim riječima. Izazivale su oduševljenje kod svih učesnika.
U snu sam jasno čuo napjeve iz “Vesele udovice” Franca Lehara iako nikada nije izvedena u Crnoj Gori. “Mi velimo da se veselimo” pjevali su glumci iz Bečke operete simulirajući crnogorsko kolo. Drčne i namrgođene učesnike emisije pjesme su smekšale i povezale. Oslobodile su ih početnih sumnjičavosti. Postadoše rasterećeni i druželjubivi. Ličili su na staru, veselu družinu koja se okupila po ko zna koji put da se zajedno proveseli. Očigledno nijesu brinuli da zbog pjesama mogu biti optuženi za fašizam, antifašizam, nacionalizam, šovinizam, fundamentalizam. Punim plućima, ne zadržavajući dah, uživali su u muzičkim slobodama. Dešavalo se čudo. Učesnici su počeli da pjevaju progonjene pjesme, zajedno, u horu. Stapali su se u jednu muzičku porodicu s istim notama ali različitim riječima. Kroz stihove pjesme u predvečerje su koračali vožd Karađorđe i komita Krsto Zrnov koje je u životu dijelilo 200 godina. Beogradske dame i Zagrebačke frajle divile su se maršovskom koraku i pozdravljale vojnike pod barjakom. Razlegla se truba s Kosova, zaigrala šota, odjeknula tugovanka i o Zidanom mostu i o Blajburgu. Svako je kroz sopstvenu muziku patio nad stradanjima svoga roda.
U snu sam vidio Petra Preradovića skrušenog putnika dok lutajući izvan domovine zapisuje stihove „Zora puca bit će dana..“. Ukazao mi se i pjesnik boem iz Nikšića kako „Od topole, Od topole pa ” niz drvorede ispred bolnice u Brezoviku bilježi stihove o svojoj zori i svome danu. Vidio sam Konjuh planinu i husinskog rudara koga sahranjuje četa proletera. Sve se to steklo u jednu melodiju.
Jedan tip iz savjeta RTCG-a, čovjek markantnih crta lica nalik filmskom glumcu Klint Istvudu u ulozi osvetnika, snažno je podržavao koncept emisije. Rekao mi je da su te pjesme iznikle iz bunta siromašnih protiv bogatih. Sve što pjevamo je samo revolt na stanje u društvu. Bogati su siromašnima ostavili nepravdu, bijedu i prazne džepove. Siromašni su se latili pjesme kao jedinog vida slobode. Siromašni su odlučili da ne pjevaju o svojim tegobnim životima, nepravdama i okovima već o izmaštanim borbama, pobjedama, porazima, stradanjima i neispunjenim nadama svojih predaka.
Siromašni nas uvijek iznenade. Tuguju za još siromašnijom i gorčom prošlošću. Ima kod nas nekog žalosno sentimentalnog prizvuka sličnog crnačkoj bluz muzici tvrdio je visoki sjedokosi gospodin. Mi smo ti brate roblje samo što nijesmo dovedeni iz žarke Afrike već su nas ideologije zaputale ovdje, na brdovitom Balkanu. Što nas više pljačkaju i terorišu to nas više optužuju za pjesme koje pjevamo uglavnom na istu melodiju ali uz različite riječi. Progone nas i hapse zbog pjesama a mi kada spomenemo njihove pljačke, laži i terore kažu da time udaramo na temelje država fašističko-antišastičko-fašističkih provijencija. Pjevaj brate samo ne ometaj druge u pjesmi jer oni upravo to žele, da nas pjesmama zavađaju. Pjesmom nas niko posvađati neće dok sam ja član savjeta RTCG-a. Beskompromisno ću podržavati emisiju “Bure i bonace”. Pjevaćemo bez izuzetka sve pjesme pa neka lupeži, kriminalci i demagozi crkavaju ka pregrijane sijalice. S poslednjim njegovim riječima rasprsnu se sijalica s Pikasove “Gernike”
Od straha se probudih.
Sreća moja što još nijesu donijeti zakoni kojim se snovi kvalifikuju kao uznemiravanje javnosti i širenje jezika mržnje. Imajte i vi na umu da se snevači ne foliraju, da se ne prerušavaju, da im mozak slobodno asocira. I nikad ne zaboravite da snevači za svoje snove ne mogu odgovarati pred zakonom. Snovi se još uvijek ne gone po službenoj dužnosti ni u prekršajnim ni u krivičnim postupcima. Iskoristite to. Sanjajte i u snu pjevajte svoje pjesme. Radite to tiho bez prijetnji i nasilja nad pjevačima koji u svojim snovima pjevaju takođe svoje pjesme uglavnom na iste melodiju ali sa drugačijim riječima.
