Piše: Filip Dragović
Ovih dana je u javnosti obnovljena besmislena priča o antisemitizmu prvojerarha SPC, među kojima se ističe primjer čuvenog Pljevljaka, srpskog patrijarha Varnave Rosića, i njegovih, svojevremih, pohvalnih slova o Adolfu Hitleru i njegovom režimu.
Patrijarh Varnava (Rosić)¸bio je na čelu Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) u periodu 1930-1937. Prva i osnovna činjenica koja stoji nasuprot gore navedene i iskonstruisane optužbe, jeste ta da se Patrijarh Varnava Rosić upokojio 29. jula 1937. Dakle, on je djelovao u tada još uvijek mirnodopskim uslovima, budući da je Drugi svjetski rat započeo više od dvije godine kasnije, 1. septembra 1939, Hitlerovim napadom na Poljsku. U tom smislu, izjave patrijarha Varnava kojima se blagonaklono govori o politici Adolfa Hitlera i u kojima se ističu njegova postignuća Hitlerovog režima, očigledno nijesu date u cilju podrške njemačkoj agresije, imperijalnoj politici ili zločinu bilo koje vrste. To, između ostalog, proizilazi iz citiranih patrijarhovih intervjua, u kojima se izričito otkriva da patrijarh nije podržavao ničije imperijalističke ciljeve, već borbu za ravnopravnost svih naroda i očuvanja evropskog poretka. Posebni uticaj na mišljenje patrijarha o liku i djelu Adolfa Hitlera, u tom smislu, imalo je tada vladajuće međunarodno stanovište o borbi protiv komunizma i boljševizma kao dvije pojave koje su u očima tadašnjih evropskih elita predstavljale posebnu opasnost po postojeći evropski poredak.
U tom smislu, potrebno je razumjeti da je u predratnoj Evropi, 1936, dakle, svega godinu dana prije smrti patrijarha Varnave, Njemački Rajh bio domaćin 11. Olimpijskih igara koje su se održale u Berlinu. Tom događaju su prisustovovali predstavnici 49 zemalja, među kojima i SAD, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, dakle, gotovo sve države Zapadne Evrope, Sjeverne i Južne Amerike, kao i mnoge druge. U istom ovom periodu, mnoge ličnosti koje se danas smatraju za nepobitne pobornike demokratije su gajile prijateljski odnos i simpatije prema Adolfu Hitleru i Trećem Rajhu.
Jedan od njih je predsjednik SAD Frenklin Ruzvelt. Ruzvelt, koji je predvodio SAD tokom Drugog svjetskog rata i koji je, svojim učešćem na Konferenciji u Kairu i Jalti oblikovao izgled svijeta poslije Drugog svjetskog rata, – upravo je on sve do 1941. aktivno suzbijao kritike na račun Adolfa Hitlera, podržavajući čak i promotivne aktivnosti Nacionalsocijalističke partije. Nikome u nama savremenoj Evropi ili SAD ne pada na pamet da zbog toga, lik i djelo Frenklina Ruzvelta veže, a još manje svede na to da je bio „simpatizer nacizma“. Kada je 2015. britanski časopis „The Sun“ objavio kratki snimak iz 1933. na kojem se mogla prepoznati engleska kraljica Elizabeta, koja kao tada mlada princeza koristi nacistički pozdrav – Kraljevska palata je uputila sljedeći komentar: „Najveći broj ljudi će ove slike da sagleda u njima odgovarajućem kontekstu i vremenu. (…) Niko u datom trenutku nije imao predstavu o tome kako će se stvari razviti (ubuduće). Spočitvati bilo šta drugo je obmanjujuće i neiskreno“. U istom duhu se može tumačiti i činjenica da su brojni članovi britanske kraljevske porodice, uključujući i samog kralja Edvarda 8. prije početka Drugog svjetskog rata gajili simpatije prema Adolfu Hitleru.
Međutim, za primjere, naizgled, nespornih ličnosti koje se mogu na jedan ili drugi način, a naročito zlonamjerno, opisati kao podržavaoci fašizma ili nacionalsocijaliznma – nije potrebno gledati u SAD ili Veliku Britaniju, takve primjere imamo i u Crnoj Gori. Ćerka kralja Nikole, Jelena Savojska, bila je formalno i faktički kraljica Musolinijeve fašističke Italije, a takođe i nosilac ordenja dodijeljenog od strane nacističke Njemačke. Italijanska kraljica Jelena Savojska, u čiju čast je podignut spomenik u Podgorici (i nazvana ulica) , je bila prva italijanska dama koja je 1935. podržale akciju „giornata della fede“ u kojoj je fašistički režim tražio od italijanskih supruga da svoje vjereničko prstenje doniraju u podršku ostvarenja kolonijalnih ambicija fašističke Italije, konkretno onih u Etiopiji. Tada je skupljeno preko 2.000 tona zlata, kojim su se podržali italijanski ratni ciljevi u Etiopiji.
Dakle, ovdašnji ”argumenti” protiv podizanja spomenika patrijarhu srpskom Varnavi se uglavnom sastoje u izjavama podrške koje je uputio na račun tadašnjeg njemačkog rukovodstva. Ove izjave su bile jasno motivisane i usmjerene, ne na podršku Hitlerovog osvajačkog pohoda ili još manje genocida nad Jevrejima, jer u datom trenutku ni jedna ni druga zločinačka činidba nijesu bile poznate niti u toku, niti su ikada postale poznate patrijarhu srpskom Varnavi koji se upokojio 1937. Valja istaći da su za vrijeme upravljanja patrijarha Varnave, brojni episkopi SPC, posebno vladika timočki i kasnije bački Irinej i mitropolit zagrebački Dositej, isticali po svojim judeofilskim stavovima i djelovanjima. „Zagrebački mitropolit dr Dositej čestitao je septembra 1933. Jevrejima Novu godinu, a zatim je istim povodom posetio nadrabina dr Gavru Švarca. U jevrejskoj štampi tim povodom je istaknuto da se mitropolit često zalagao za prijateljske odnose i mir među sledbenicima raznih veroispovesti, kao i da je ovaj prijateljski gest proizveo dubok utisak na jevrejsko stanovništvo.“
U obrazloženju kojim se, ovih dana, odbija podizanje spomenika Varnavi, na više mjesta se citiraju djelovi iz izjava patrijarha Varnave koje su prenijete u službenom listu SPC „Glasnik“ i/ili u glasilu jevrejske zajednice „Židov“. Međutim, autor anticrkvenog obrazloženja selektivno i tendenciozno bira koje će izjave i u kom kontekstu da prense, svjesno izostavljajući izjave iz istih glasila koje nesumnjivo oslikavaju lik i djelo patrijarha Varnave Rosića na sasvim drugi način, i to upravo u dijelu njegovog odnosa prema jevrejskoj zajednici.
Filip Dragović: Ne zna im se ni rod, ni pomoz Bog
Tako, povodom smrti patrijarha Varnave 1937. godine, Glasnik SPC prenosi izjavu vrhovnog rabina Isaka Alkalaja. U izjavi saučešća vrhovni rabin dr Isak Alkalaj naglasio je i sledeće: „Ovu žalost naših pravoslavnih sugrađana jugoslovenski Jevreji utoliko više osećaju, jer su oni pored blagorodne i zaslužne Pravoslavne Crkve svagda uživali sve blagodeti svog materijalnog i duhovnog života.“ U Glasniku su prenijeti i izrazi saučešća Jevrejske opštine u Beogradu, Jevrejske sefarske verispovedne opštine, Saveza jevrejskih veroispovednih opština Jugoslavije. Najviši predstavnici jevrejske zajednice su u ime svih tadašnjih jugoslovenskih Jevreja izrazili iskreno saučešće zbog smrti patrijarha Varnave, konkretno komentarišući njegovu ličnost tako da je on „svojim stavom prema svima vjeroispovjestima znao da pribavi poštovanje svih građana bez razlike“.
Dakle, Jevreji savremenici patrijarha Varnave, koji su svakako potpunije i bolje bili upoznati sa ukupnošću njegovog djela i lika nego što je to slučaj sa savremenim politički motivisanim, kritičarima, dali su konačan i pozitivan sud o njegovoj ličnosti.
Naročito je netačno i obmanjujuće patrijarha Varnavu, koji je bio protivnik političke zbližavanja sa fašističkom Italijom i koji je zbog toga na poslijetku i stao u otvoreni sukob sa jugoslovenskim državnim rukovodstvom u toku tzv. „konkordatske krize”, opisivati ili dimenzionirati kao simpatizera nacizma ili fašizma. Patrijarh Varnava se u svom političkom djelovanju u kontinuitetu svrstavao u red zagovornika i promotera zapadne demokratije, što u odnosu prema fašističkom bloku, što u odnosu prema komunističkom bloku. O tome postoje brojni dokazi, ponajviše oni koji opisuju događaje vezane za pomenutu konkordatsku krizu. O djelovanju patrijarha Varnave, koje je predstavljalo suštu suprotnost naci-fašističkim, rasističkim i šovinistički svjetonazorima, bivajući usmjereno ka pomiriteljskom zbližavanju susjedskih naroda svjedoče brojni detalji iz njegove biografije, od kojih ćemo da pomenemo samo neke.
Za zasluge na polju zbližavanja dva bratska naroda i dve pravoslavne crkve, bugarski kralj Boris Koburg lično je odlikovao patrijarha Varnavu Velikim krstom Svetog Aleksandra I prvog stepena, a mitropolit starozagorski je posvjedočio da je patrijarh Varnava bio „veliki duhovni radnik i iskreni borac za bugarsko-jugoslovensko zbližavanje i bratstvo“, nazivajući ga „stubom pravoslavlja“. Varnava je primio Orden Livanske Republike 1 reda. Antiohija je tada bila pod protektoratom Francuske. Orden je predstavljao izraz poštovanja i zahvalnosti Antiohijske patrijaršije Srpskoj za svu njenu pomoć. Patrijarh Varnava je tom prilikom naglasio da su međupravoslavni susreti i jedinstvo od suštinskog značaja u tom teškom vremenu za pravoslavlje, ističući istovremeno spremnost SPC da primi na školovanje studente Antiohijske patrijaršije.
Direktnu pomoć patrijarha Varnave uživala je i Albanska pravoslavna crkva, čiji je arhiepiskop Visarion ne jednom navodio da „po podvizima i delima smatra patrijarha Varnavu za svetitelja“. On je isticao da „duguje veliko priznanje“ upravo srpskom patrijarhu Varnavi, jer je on bio prvi pravoslavni patrijarh koji je „blagoslovio mene kao episkopa cele Albanije i autokefalne njene crkve“. U tom smislu je izrazio „prave misli i osećanja zahvalnosti svih albanskih nacionalista prema patrijarhu Varnavi i Srpskoj patrijaršiji za duhovnu pomoć koju je ona pružila organizaciji autokefalne albanske Crkve u najsudbonosnijim trenucima“.
Sve ovo nesumnjivo svjedoči da su ocjene o patrijarhu Varnavi iznjete u nedavno aktiviranoj anticrkvenoj kampanji obmanjujuće, zlonamjerne, površne i u krajnjem netačne. Brojne ličnosti koje se visoko cijene u savremenom demokratskom svijetu posjeduju incidentne izjave ili činidbe, koje, ako se uzmu van konteksta i duha njihovog vremena i nekritički smjeste u naše – gotovo neminovno proizvode negativnu reakciju. Tako se Džordž Vašington, čije ime nosi jedan od najvećih podgoričkih bulevara, umjesto oca osnivača američke države, svjetske ustavnosti i demokratije – može “reinterpretitati” kao jedan od najvećih američkih robovlasnika, u čijoj svojini je bilo preko stotinu robova. Viston Čerčil se može isto tako reinterpretitati kao rasista, itd.
